ZMIJE I ŠUNKE
IGOR RUF
Atelijer Kožarić već desetak godina provodi seriju gostovanja, poziva umjetnice i umjetnike na autorsku reakciju inspiriranu likom ili djelom Ivana Kožarića.
Igor Ruf reagira na oboje. U kratkom članku „Kipari u ateljeima“ objavljenom u Vjesniku 1974., Kožarić se žali kako mu nedostaje koncentracije u promatranju prirode. Tumačeći ‘školu koju je otvorio za samog sebe’, govori o šetnjama po Sljemenu u predvečerje i promatranju cesta koje mu iz avionske perspektive nalikuju na zmije i šunke.
S druge strane, Kožarić je poznat i po tome što je sve proglašavao umjetnošću, klade koje bi našao u šumi, građevinsko-prometne ‘jarce’ po ulicama ili pribor za čišćenje u kupaonici. Jednom je prilikom Boris Cvjetanović fotografirao netom završenu skulpturu u Kožarićevu atelijeru u Medulićevoj. Namještajući kadar, krenuo je odmaknuti hrpu sitnih predmeta, igračkica iz Kinder jaja, odloženih na stolu koji su mu smetali, našto je Kožarić užasnuto uzviknuo: „Ne dirajte, to je instalacija!“ Stoga je logično da se, preuzimajući u kompletu Kožarićev atelijer, sve unutra smatra radom, uključujući i sirovinu, primjerice, kolute namotanog pocinčanog lima. Voditeljica atelijera, Iva Rada Janković, ipak dopušta Igoru Rufu korištenje tog lima s obrazloženjem kako bi mu to zacijelo i Kožarić dopustio, pa bi se moglo reći kako je Rufova instalacija napravljena od njegova djela. Trake lima valovito su ispružene, obješene u prostoru, vijugaju i, gotovo doslovno ilustrirajući doživljaj njegova lika, postaju leteće zlatne zmije.
Šunka, međutim, na sasvim drugačiji način ilustrira drugi dio Kožarićeve prispodobe. Naime, s vrha Sljemena moguće je ceste na kojima se pali rasvjeta doživjeti poput zmija, ali je potrebno jako puno mašte da bi se u tamnim prostorima između svjetlećih zmija prepoznale šunke, taj neočekivani dodatak proizvodi poetsku sliku. „Ona je“, kako kaže Antoine de Saint-Exupéry, „sastavljena od dvaju različitih elemenata povezanih artikulacijom novoga logičkog reda. Utvrđujući im logičko mjesto, kreiramo također i svemir. (U ovom je slučaju to onaj svemir u kojem logično egzistiraju i zmije i šunke.) On je kompletan, iako ne objašnjen. Ne zna se čak ni postoji li iako mu se slika podvrgava. Ili, preciznije, podvrgava se određenom ponašanju s obzirom na taj neodređeni svemir, koji zapravo i ne postoji osim kao jamstvo.“
Usporedivom artikulacijom novog logičkog reda instalacija osvaja jamstvo neodređena Kožarićeva svemira. Pomalo izgubljena u pretrpanom atelijeru, reprezentira šunku, na koju niti oblikom, a još više vlastitom aktivnošću, uopće ne podsjeća. Na metalnom su stalku vijcima pričvršćena dva duguljasta komada koja izgledaju kao stare grane ili istrošene letve, a zapravo je to poliesterski kalup jednog od Kožarićevih oblika prostora. Svaki put kada se jedna polovica digne iz horizontalnog u vertikalni položaj aktivira se zvuk koji dolazi iz plave kante za smeće, također Kožarićeva rada. Čuje se i glas voditeljice atelijera, Ive Rade Janković, kako govori jedan, dva, ovisno o tome koja je polovica kalupa došla u vertikalni položaj. Tražeći značenje, kretanje bi moglo podsjetiti na zatvaranje i otvaranje dugačka kljuna, recimo rode. Ona je pojela šunku.
No, ako ih prepoznamo kao ruke, njihov bi dodir mogao podsjetiti na Kožarićev spontani performans kad je u posjet atelijeru stigla grupa međunarodnih kustosica i kustosa. Dok im je voditeljica predstavljala ideju i opus, njemu kao da je bilo malo dosadno, pa je namazao dlan crvenom bojom, prvo ostavio trag na bijelom papiru, a zatim se rukovao sa svima.
Dok na brojnim policama bezbrojne skulpture miruju, tri metalne zmije rezonantno lelujaju gusto nastanjenim svemirom. Simulacija letenja ostvarena je valovitim vijuganjem metalnih ploča, ali ne lijevo-desno kao kod zmija, nego gore-dolje, kao kod plivanja, slikovito govoreći, zmije lete delfinovim stilom. Ploče su, dakako, obješene, svaka na devet uporišnih točaka, tanke žice na kojima vise pokreću se gore-dolje, poput vala spuštajući i dižući taj dio ploče. Žice izlaze svaka iz svojeg kalema pričvršćena na stropu koji se zavrće i odvrće pokretan motorom koji vrti disko kugle, čim osjeti opterećenje, promjeni smjer vrtnje. Uporišnih je točaka toliko da se cjelokupno kretanje nikad ne ponavlja, pa se jato zlatnih zmija doima živim. Osim što su obješene, ozvučene su usmjerenim mikrofonom. Uz njegovu je asistenciju zvuk lima koji rezonira malo pojačan, osim toga, čuje se taj isti zvuk moduliran pomoću gitarskog flanger efekta, koji ga modulira konstantno mijenjajući frekvencije od visokih do niskih. Sličan zvuk proizvode projektili ili avioni kada ih čujemo u daljini. Jednom riječju, fijukanje metalna biča. Ali ne jednog, nego tri trajna zvižduka. Unatoč tomu što šunka na kanti za smeće također nema pravilan ritam, zvučnu sliku ne doživljavamo kakofoničnom, nego ambijentalnom, atelijer radi.
Postavljajući svoje instalacije u tkivo Kožarićeva atelijera, Ruf kao da ga je iznutra pokrenuo. Naime, obješene se zlatne trake ni po čemu ne može raskrinkati kao uljeze, Kožarić je odlio isječak rijeke, u jednoj izjavi za „Oblike prostora“ kaže da je nastojao skulpturirati vazduh (zrak mu nije bio dovoljno opipljiv), zašto ne bi instalirao oblake? Dakako, zlatne, kao što je zlatno bilo i „Prizemljeno Sunce“ u Bogovićevoj. Nije, dakle, toliko neobična pretpostavka da su viseće zlatne ploče Kožarićev rad, nastale slijedom njegova doživljaja, napravljene od njegova materijala, odgovaraju njegovoj tematici. Tek se u tom trenutku uključuje Ruf koji ih pokreće. Bez obzira radi li se o letećim zmijama ili plutajućim oblacima, na postojeću je kreativnu matricu – kao što je spomenula voditeljica, Iva Rada Janković, da pronalazi sličnosti u korijenu njihova razmišljanja, ponajprije u sklonosti apsurdu kao jednoj od ključnih poluga takva razmišljanja – Ruf dodao kinetiku kao svoju karakteristiku, velik broj njegovih skulptura / objekata / instalacija se miče, što je gotovo u pravilu praćeno zvukom koji iz gibanja proizlazi. Ili mu je gibanje podređeno, kao da je objekt zapravo instrument kojem je izvedba ograničena strukturom, u ovom slučaju zvižduk proizvodi gibanje metalnih ploča. Postojani je prostor Kožarićeva nepomična svemira pomaknut, štoviše, neprestano fućka kao što je i Koža neprestano fućkao.
Šunka se također uklapa, okružena granama i panjevima, zdjelama gline i boje, pa i preostalim, nepoletjelim namotajima pocinčana lima, jednom riječju atelijerskim gradilištem, mimikrira se u okoliš rukama ili kljunom od starog kalupa. Ali kao što se šunka ne uklapa u prizor osvijetljenih ulica i postaje neočekivani gost u doživljaju zmije, jednako je neočekivan ovaj robot sklepan od plastičnih ruku, metalna tijela s pneumatskim plućima u društvu okolnih sirovina. Poput gosta iz njihove budućnosti, kako li će nas oživjeti, pitaju se grane. Koja mi je slijedeća inkarnacija, pita se panj.
Instalacije je moguće protumačiti i kao svojevrstan portret atelijera ostvaren ilustracijama dviju temeljnih situacija u skulpturiranju: boravak u prostoru misaone slobode u kojem zmije lete poput delfina i one izvedbene, ritmični su pokreti nužni da bi se misao otjelotvorila. U portretu sudjeluje i glas voditeljice koja brojevima registrira pojedine pokušaje, kad se digne lijevi kalup kaže jedan, kad se digne desni, onda dva, kad se dignu oba, ne kaže ništa. Stavljajući je u portretni kontekst, preuzima ulogu pedantne i neprestano prisutne kustosice koja aktivnost umjetnika smjesta razvrstava u pojedine kategorije. Međutim, aktivnost ju vara, ruke se dižu i spuštaju bez ikakva reda, budući će grafikon imati slučajnu liniju. Zabljesnuti količinom vizualnih i zvučnih informacija tek ćemo nakon pažljivijeg promatranja pojedinih elemenata tog složenog mozaika zamijetiti diskretno pomicanje na lijevoj strani, u blizini šunke. Ispod komada odbačena zaštitnog najlona proviruje vrh debelog konopca, također dio postava Atelijera Kožarić, i krene se polako podizati uvis, poput kobre iz košare vođene frulom fakira.