WIPE-EVERYTHING
MATEJ KNEŽEVIĆ
Posljednjih se nekoliko godina u svojim galerijskim nastupima Matej Knežević uglavnom izražava u formatu instalacije, a tematski uglavnom interpretira okolnosti svog života. Štoviše, moglo bi se čak reći i doslovno – od kuće do posla. Primjerice, na finalu Nagrade „Radoslav Putar“ (2017.) predstavlja se instalacijom koja simulira dio dnevne sobe, prostorno je određena plohama intenzivne plave boje, a dominira objekt u kojem prepoznajemo konstrukcijske elemente kauča posve prekrivene kikirikijem. Naime, korištenje uporabnih predmeta u neočekivanoj ulozi Kneževićevo je osnovno izvedbeno sredstvo, što se vidi i u izložbi „Spekulativna jutra“ (2018.) gdje se kao tema pojavljuje kupaonica. Nakon što je obavio jutarnju higijenu, Knežević odlazi na posao, radi kao kirurg u bolnici, njezin kontekst interpretira također neobičnim korištenjem bolničkog interijera, jednako čekaonicom kao i operacijskom dvoranom na izložbi „Neke visceralne stvari“ (2019.). Treći čin autoreferencijalnog niza, nakon vanjskih okolnosti, tematski obrađuje onu unutarnju, njegovu osobnu specifičnost prilično jedinstvenu na likovnoj sceni, a to je paralelan život suvremenog umjetnika i specijalista kirurga. Okolnosti dvostrukog identiteta, međutim, predstavlja na usporedivom slučaju, na primjeru Toma Sellecka, slavnoga glumca i uzgajivača avokada na izložbi „All inclusive strategies“ (2020.).
U radu „Wipe-Everything“ (2021.) tematski, međutim, spaja kuću i posao, u podnaslovu „About Dirt & Blood“ prva se riječ odnosi na stan, a druga na operacijsku dvoranu. Za razliku od dosadašnjih uporabnih predmeta u njima neočekivanu izdanju, ovdje glavne uloge imaju već postojeći vizuali u njima neočekivanim fotokolažima. A za razliku od Kneževiću gotovo imanentne instalacije, sada je to online format.
Neprestano prisutna radnja čišćenja, odnosno brisanja, ovdje je tretirana problematično zato što se ne zna čisti li se brisanjem ili nanosi novi sloj prljavštine. Preciznije, ulaskom na mrežnu stranicu pojavljuje se crveni pravokutnik, koji se pomiče mišem i za sobom ostavlja trag pomicanja. Kao da po praznoj površini crtamo povlačenjem širokoga kista. Tragovi kista bit će deblji ako brže pokrećemo miša, odnosno, uvijek su drukčiji, što nas upućuje na proizvodnju apstraktno-figurativne slike sastavljene od pravilnih tragova koji se prostiru u pozadini simulirajući slojeve i fotokolaža na vrhu toga kista, a to je u ovom slučaju fotografija drške neke plastične metle preko koje je stavljen crveni filtar, a u njoj izrezani nepravilni otvori kroz koje se vide uglavnom svjetloplavi dijelovi kupaonice.
A kad ekran potpuno ‘očistimo’ od praznine, tada se pojavljuje nova slika, nasuprot ovoj, nazvat ćemo je ‘bijela’, zato što se radi o raznim nabacanim Vileda krpama preko nekih pločica, a preko svega je prolivena bijela boja pa se Vilede doimaju poput šarenih otoka u bijelom moru kojim brišemo valove crvenog mora i svjetloplavih otoka. Zaigrani nasumičnim potezima i ne primijetimo da smo premazali cijeli ekran, pa nas i iznenađuje pojava nove slike, nakon kolora, ova je crnobijela, na crnu je pozadinu, naime, zalijepljena fotografija bijelih gaza, koja je pak izrezana iz svoje pozadine. Njezin oblik preuzima sljedeća slika, u bijeloj površini, iz koje su izrezane gaze, vidi se donji dio neke vješalice s crvenim ručnikom.
Svaka ‘krpa’ nosi svoju sliku. Kada bismo, primjerice, kao prvu sliku uzeli „Mona Lisu“, pa je očistili Rembrandtom, njega Van Goghom, pa onda redom preko Mondriana i Maljeviča do Kristla i Knifera, dobili bismo interpretaciju povijesnoumjetničkih slojeva. Kneževića, međutim, zanimaju njegove okolnosti, metronomski ritam mazanja i brisanja u kući i na poslu, njegovi su motivi protagonisti toga vječnog procesa, dakako, dovedeni u neočekivane situacije: izrezane spužvice za čišćenje nalijepljene su preko otvorene duplerice reklame za kupaonicu, svežanj novih kuhinjskih krpa neobjašnjivo se raspada, ruka u zaštitnoj gumenoj rukavici nije umrljana krvlju nego bojama, oko golih se nogu poput zmije omotalo crijevo usisavača.
Zabavljamo se šarajući mišem po podlozi, pa dok čisteći mažemo, proizvodimo forme futurističkih arhitektura koje svaki novi potez potiskuje u drugi plan. Slojevi su nepostojeći, planovi neponovljivi, slike vijugaju kao što i misli vijugaju, čini se da imaju neku putanju, sve dok neočekivano ne skrenu, pa se vrate i konačno ne zapetljaju u klupko. No, srećom se tada pojavi nova misao.
Ako misao ne zapišemo, pobjeći će, ali virtualnu simulaciju, ili, preciznije, stilizaciju svakodnevne materijalne aktivnosti, ne možemo zapisati, odnosno ‘spremiti’, kao što ni njezino ishodište u stvarnosti ne možemo spremiti odnosno stanje obrisanosti smatrati konačnim.
Rad djeluje isključivo u interakciji, ne postoji ako posjetitelj stranice ne pomakne miša. Ali ta je interakcija neizbježna, ne postoji nitko tko neće pomaknuti miša. I nehotice aktivirati rad.
No, što je u tome rad?
Posjetitelj postaje igrač u banalnoj računalnoj igrici koja simbolizira banalnu životnu okolnost i ima vrlo ograničenu mogućnost igranja. Ona je svedena na ispunjavanje plohe potezima, a jedino što igrač može jest vući ih u raznim smjerovima i tako proizvoditi različite forme. Igra ne može završiti pobjedom zato što, po ugledu na stvarnost, nikad ne završava. Pa stoga i rad nema svoje finalno izdanje, prije bi se moglo reći da je to alat, sredstvo za proizvodnju, kao što su to dlijeto ili kist, a da je finale zapravo predstavka njegovih mogućnosti. Kao da se, primjerice, predstavljaju mogućnosti kista, a eventualni ih kupac može i provjeriti.
Pa kao što strelica miša na osnovnoj stranici Galerije OUT postaje točka, tako u Kneževićevoj točki strelica miša postaje slika koja se, slijedeći već spomenuta pravila pretvara u drugu sliku, odnosno fotokolaž. Pa bi se moglo reći da se radi o izložbi fotokolaža koji tematski predstavljaju asortiman za brisanje, a izmjenjuju se brisanjem. Umjesto da se šeće galerijom od jedne do druge slike na zidu, posjetitelj, da bi vidio drugu sliku, sučelje mora premazati prvom. Pritom se ‘prva’ slika isprva pojavljuje kao nova, odnosno ona koja čisti prethodnu, da bi, nešto kasnije, postala ona koju treba obrisati jer je već skoro sve uprljala. Karikaturu životnih okolnosti moguće je primijeniti i na prostor vizualne umjetnosti, a i drugih medijskih prostora, taj je proces, naime, neprestano prisutan, novo s vremenom dosadi i nestrpljivo se očekuje pojava novog.
Zavjesu za tuširanje u „Spekulativnim jutrima“ odrezao je tako da više pokazuje nego što skriva; u videu „Signal“ pastu za zube pušta da iziđe iz tube, pa da iziđe i iz kadra, a zatim okreće reverse i pasta se kroz kadar vraća natrag u tubu; za noseći element logotipa proizvođača avokada uzima slavne Selleckove ‘glumačke’ brkove; kao simbol dvojnosti predstavlja prednja i zadnja vrata različitih automobila; sada se brisanjem nanosi sloj koji treba obrisati… Reklo bi se da Knežević neprestano podvaljuje običnim predmetima i svakodnevnim radnjama, prvo im zadržava više ili manje prepoznatljive atribute temeljne namjene, ali ih dovodi u njima nepoznat, galerijski, okoliš. Ondje ih prvo definira kao uzorke, a onda im dodjeljuje i njima neshvatljive uloge u apsurdnom igrokazu.
Čuvajte se, predmeti i radnje, da vas kirurg ne dohvati svojim kistom i operativno pretvori u filtere za potvrđivanje i ismijavanje, za autohtonu destilaciju umjetničkog sadržaja iz žive svakodnevice.