Ovaj je rad produciran prošle godine od strane Steirischer Herbst festivala u Grazu i umjetničkog kolektiva WHW, a ovom se izložbom premijerno predstavlja domaćoj publici u proširenom obliku. Sastoji se od desetak malih light boxeva (u formatu klasične razglednice), dva crteža, videa napravljenog stop animacijom, te obimne serije starih (vrlo rijetko i novijih) razglednica na kojima je izvršena autorska intervencija.
Naslov izložbe baš kao i osnovni motiv što se provlači kroz gotovo sve radove predstavljene u raznim medijima ima ishodište ili tematsku podlogu u svojevrsnom doživljaju znanstveno fantastičnog žanra. Nisu, međutim, u pitanju nikakvi akcijski pa čak niti bilo kakvi narativni procedei, prevladava metafizička, kontemplativna ili pak filozofska atmosfera koju primjerice nalazimo u Kubrikovoj ‘Odiseji’, Tarkovskovljevom ‘Solarisu’ ili pak, u novije vrijeme Von Trierovoj ‘Melankoliji’. No, za razliku od najozbiljnijeg mogućeg tona (što se ponekad približava patetici) kojim govore slavni redatelji, svome razmišljanju, moglo bi se čak reći i fantaziranju, o refleksiji univerzumskog fenomena materijaliziranog u pojavi drugog Mjeseca, Tadić dodaje diskretnu ali ipak primjetnu dozu humora. Formalno, taj motiv najčešće obrađuje karakterističnim alatom: autorskom intervencijom na pronađenim razglednicama. Te su intervencije učinjene rukom: linijskim crtežom, bojama, ponekom riječju, štambiljnim otiscima, izrezanim dijelovima… Ponekad dominiraju, drugi put su jedva zamjetne, upotpunjuju postojeću scenografiju vješto ubačenim detaljem ili postfestumski reagiraju na posljedice izmišljena realiteta. Širenje spektra mogućih oblika intervencije dobivenih asocijativnim putem do, često puta i apstraktnih daljina, uspostavlja i načelo valorizacije u kojem već prestaje biti važno koja se tematika obrađuje, kriterij je premješten upravo na tretman odnosno prostor kreativna djelovanja. No, da bi to bilo moguće, svaki dio tog složenog mozaika na ovaj ili onaj način i dalje mora biti odgovoran početnom konceptualnom naumu.
Većina je pronađenih artefakata/razglednica stara između pedeset i sto godina, (neke su nešto mlađe ali to nije bitno) i prikazuju razne dijelove svijeta, njegove totale, detalje, opskurnosti, karakteristične destinacije, prirodne fenomene i svi ti elementi, pretpostavljam, imaju ulogu svojevrsnog portretiranja svijeta. Da ne kažem Zemaljske kugle, što bi Tadiću možda i odgovaralo s obzirom da u njenu orbitu uvodi drugi Mjesec. Dakle jedan layer je cijeli svijet a drugi je intervencija na njegovim brojnim uprizorenjima. Ona je naknadna i najčešće apsurdna (tom svijetu nepripadajuća i nerazumljiva) što na neki način sugerira dimenziju današnjice. Jer tretiran je cijeli taj ondašnji svijet, što je, dakako, moguće tek ako je on od nas udaljen, na ono je vrijeme djelovano iz ovog. A ako ne baš iz ovog, a ono iz nekog drugog, možda čak i nekog sa strane. Jer prošlost prevladava tek radi lakšeg čitanja, kada bi, primjerice, background bio portret današnjice, intervencije bi pobudile isti dojam. Pojava novog svemirskog tijela u našoj orbiti postavlja neku novu nulu, crtu razgraničenja što sve dosadašnje relacije povlači u istu kategoriju kao što, recimo, ubacivanje šećera, soli, mesa, ribe i povrća u jednu torbu od njih proizvodi namirnice. Ondašnji, ili sadašnji, svijet je do trenutka toga ubacivanja posvema bio nesvjestan svega ovoga što mu sada, posredstvom Tadićeva tematskog filtera, postaje jasno. Odnosno nama, publici, koji smo dobili nove naočale, postaje jasno da je kroz apsurdnu pretpostavku relativizirano i postojeće stanje – jednim potezom sve postaje drugačije. Naravno da sve zapravo ostaje isto, nema tu nikakve kataklizme, tek je sve obasjano dodatnim svjetlom, doživljena kroz perspektivu takve pretpostavke uobičajenost se pred nama razlaže u podatan materijal, metaforički diferencirajući stvarnost i maštu, materiju i duh – gdje je materija uvijek ista a duh joj pridaje nova značenja. Ta metafora tek mi se u tumačenju pojavljuje, kada skinem naočale čija su stakla valjda metalizirana. Ili ju to autor uspješno prikriva tonirajući izloške, premazujući ozbiljnost slojem ironije.
Uprkos tome što izostaje uobičajen sf siže, prostor naracije ipak je prisutan. On se događa na vizualnom planu – likovnim uplivima u ishodišno fotografirane prizore Tadić ih ne posvaja, nego otvara prostor u kojem se odvija komunikacija između njega odnosno njegove konceptualne zamisli i postojećeg terena, materijala kojeg koristi kao aktivnu plohu koja zadržava svoja temeljna obilježja. Njegova je intervencija uljez, pukotina u doživljaju te stvarnosti, rez manje ili više dubok, površinska ogrebotina ili posvemašnja probušenost nostalgična pogleda što ga uglavnom upućujemo idiličnim razgledničkim prizorima. Točno, ta diverzija jest formalno, žanrovski obrazložena činjenicom svemirskog fenomena ili pak njegovim pretpostavljenim refleksom na postojeće stanje stvari, no to je tek ilustracija, efektna tematska prispodoba. Konceptualan kontekst ili odijelo u kojeg su odjevena osnovna ili općenita pitanja. Strano tijelo u uobičajenoj panoramskoj situaciji što je paradigmatski manifestirana u mediju razglednice proizvodi rupturu na doživljajnom planu. Neobjašnjivo prisustvo na striktno vizualnoj razini simbol je jednake takve neobjašnjivosti na slojevima što se nalaze ispod površine, apsurd kojem smo neprestano izloženi no on najčešće nije do te mjere vidljiv. Brojnost i različitost formi Tadićevih intervencija sugerira bezbrojne mogućnosti uprizorenja nekih nelogičnosti što ih u svakodnevici najčešće previdimo. Mrlje kojima su obojani odnosno sakriveni pojedini dijelovi na fotografijama što posjeduju perspektivu istodobno sukobljuju plošnost ovog dodanog i dubinu onog postojećeg ali i predlažu otvaranje nekih vratiju u drugu, nejasnu, metafizičku dimenziju u kojoj vladaju drugačija pravila. Je li to treće oko, podsvijest, mašta, svejedno, u svakom slučaju nešto irealno. Ponekad je to i de facto crni ulaz u tunel naslikan u nekom arboretumu, drugi puta zlatnom bojom ispunjen obris ljudske figure – formalno objašnjen obasjanošću zlatnim mjesečevim svjetlom. Kao kada Juan Ramon Jimenez za svog Sivca kaže: ‘gledaj ga dok kaska, kao izliven u bronci, ali ima tu i mjesečeva srebra’. Dapače, serija lightboxova proizvodi sličnu, bajkovitu atmosferu. Motivi razglednica uglavnom su večernji ili noćni, autorovom su rukom izrezani prozori kuća ili dvoraca kao i Mjeseca i zvijezda. No ispod razglednica sa izrezanim dijelovima stavljen je onaj tanki papir (već požutio od vremena) dobiven odlijepljivanjem poleđinskih slojeva od kojih se sastoji karton na kojem je otisnuta razglednica. Kroz taj tanak sloj prodire svjetlo i naglašava postojeću atmosferu prizora dajući mu ‘pravo’ svjetlo mjesečine.
U predstavljenom videu, napravljenom tehnikom stop animacije, Tadić se autorski posve otvara, nema više auto/ironična filtera, poanta rada više nije na rezultatu igre ili dijaloga između zatečenog i dodanog, to je gotovo autoportretni prikaz procesa njegova kreativna djelovanja. Složenim i dugotrajnim poslom naizmjenična crtanja i fotografiranja svake nacrtane etape pratimo asocijativan put nastanka određene scene i njene promjene u slijedeću pri čemu se neprestano mijenja i forma tih promjena kao i scena odnosno prostor adekvatan za izraz neke od slikovnih poruka. Kao što se i u procesu pisanja, nasumce odapeta iz tišine, slova na vrhovima željeznih motki glasno zabijaju u natopljeno crno platno, otiskujući svoje oblike na bijele zidine, jedan za drugim, isprva pojedinačno, kao na probi, potom u nizovima razdvojenim razmakom… Kao i neki saksofonist na trećem katu nebodera koji pušta da zvuk što stiže odozgo prođe kroz pisak i kroz njega otputuje u donje katove put središta zemlje.
Tadićevo se crtačko putovanje, dakako, i dalje odvija na istim tračnicama, pod istim nazivnikom, kojeg se međutim, povremeno potpuno napušta pod udarom improvizacije, no poslušno se zatim vraćajući na utvrđene kolosijeke.