OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
131/459

VIZURA APERTA

DAVORKA PERIĆ

/ kolovoz 2015.

Momjan je gradić u sjeverozapadnom dijelu Istre gdje se već petnaest godina održava festival audio vizualnih umjetnosti ‘Vizura aperta’. 

Pod umjetničkim vodstvom Davorke Perić, festival je koncipiran u formi svojevrsne radionice nazvane ‘Laboratorio Momiano’ u okviru koje pozvani autori na licu mjesta, odnosno u improviziranim okolnostima proizvode radove pomalo vezane za konkretan lokalitet, te interpretirajući određenu temu koja je u ovogodišnjem izdanju bila ‘Povijest i nove pripovijesti: memorije, kontinuitet, ponavljanje’. 

Posljednjeg se dana ti radovi prezentiraju u obliku skupne izložbe koja vrlo često kao izložbeni prostor koristi cijeli gradić. S obzirom da radovi nastaju ovdje, te nerijetko uzimaju momjanske lokalitete  kao scenografske atribute svojim autorskim rješenjima, mnogo je tragova prošlih festivala moguće vidjeti po cijelom gradiću.

U okviru festivala od samog početka djeluje i radionica za djecu, a untrag četiri godine, u suradnji s ‘One take film festivalom’ i radionica filmova napravljenih u jednom kadru.

Relativno neformalne okolnosti u kojima se festival odigrava, a i vrijeme takozvanih ‘godišnjih odmora’ u Momjan dovodi i djecu pozvanih umjetnika, pa zajedno s djecom stanovnika obično bude oko petnaestak sudionika dječje radionice čiji se rezultati također ‘ozbiljno’ predstavljaju tijekom završne večeri. Ove je godine voditelj ‘Laboratoria di bambini’ bio Frane Rogić.

U aktivnosti su uključeni i studenti zagrebačke i splitske likovne akademije koji su na ovogodišnjoj Vizuri aperti pod mentorskim vodstvom Sandra Đukića sudjelovali u radu ‘One take radionice’. 

Osim cjelodnevnog angažmana u potrazi za pojedinačnim autorskim odgovorima, svake je večeri upriličena prezentacija izbora iz dosadašnjeg djelovanja ponekog od prisutnih umjetnika (ovom su prilikom to bili Branka Cvjetičanin i Sandro Đukić) ali i nekih koji nisu ovdje (Ivana Jelavić, Goran Trbuljak i Dalibor Martinis).

Rezultate višednevnog tumaranja polurazrušenim gradićem i njegovom okolicom u potrazi za poviješću i novim pripovijestima sudionici predstavljaju uglavnom video radovima i ambijentalnim instalacijama.

Primjerice, upravo je lutajući krajolikom Vlasta Žanić u kamenju na dnu isušena potoka prepoznala svjedoke povijesti kao i nosače budućih pripovijesti.  Zatim to primijenila na svoj slučaj – skupila nešto kamenja kao reprezentaciju svog skulptorskog obrazovanja odnosno njene osobne povijesti, to dokumentirala video kamerom i izložila ih netaknute (klesanjem se već odavno ne bavi) uz projekciju te akcije, što pomalo asocira na nepoznanicu sadržaja kojeg će donijeti neke buduće vode. 

Nasuprot tome, Maja Marković koristi slomljeni kostur drvenih greda razrušene kuće kao idealnu scenografiju za prezentaciju svojih slika. Scenografiju koju u galerijskim okolnostima inače gradi izlomljenim geometrijskim oblicima. Konkretna se ruševina posve nadovezuje na nazive njenih posljednjih izložbi – ‘Dom’, ‘Oslonac’, ‘Slom’…

Motivom razrušenosti bavi se i Ana Kovačić, na zidu jedne od kuća bez krova, što je rezultiralo rastom bujne vegetacije u njenom bivšem interijeru, projicira ranije snimljeni zid s prozorom što gleda u prirodu. Snimka je napravljena u nekom slavonskom selu, također u razrušenoj kući.

Ovim, rekao bih u potpunosti finaliziranim, radovima pridodao bih i film u jednom kadru studenta Denisa Vitaljića, koji pitanje narativa, odnosno nužnosti nekakve zaokruženosti što ju film (pa tako i onaj u jednom kadru) zapravo zahtijeva, rješava posve inovativno, interpretirajući ‘jedan’ kadar kao okvir. Glavnu ulogu filma ima momjanska kula okružena zelenilom, koja se nalazi u centru kadra. Film započinje njenom nepomičnom pozicijom, zatim se kula polako pomiče prema lijevom rubu, pa onda gornjem, i tako dalje. Stiče dojam da se ona odbija od gornjeg, donjeg, lijevog i desnog ruba kadra. Odbijanje se ubrzava nalik na pomicanje kuglice u fliperu ili neke jednostavne kompjutorske igrice, da bi se na kraju ponovo smirila u centru kadra. Na taj način ideja jednog kadra, što temeljno označava vrijeme (od uključivanja do isključivanja kamere) unutar kojeg je narativ proveden od točke a do točke b, sada dobiva i drugačiju formativnu interpretaciju – jedan kadar postaje prostorna dimenzija, okvir unutar kojeg se taj narativ fizički pomiče.

Jedna od, reklo bi se, intenzivnijih večeri grupnog boravka u Momjanu iskorištena je kao materijal za radove Slavena Tolja, Marijana Crtalića i Marka Markovića. Pri čemu je zapravo teško razlučiti imaju li njihove autorske reakcije nekakvu objektivno mjerljivu umjetničku vrijednost ili je interpretacija minulih događaja prepoznatljiva tek svjedocima odnosno sudionicima tih događaja. Sličan se dojam dobiva gledajući još nekolicinu prezentiranih ostvarenja, primjerice Ivana Tudeka, Alema Korkuta, Gorana Škofića, te Predraga Pavića i Igora Rufa. U svim je tim slučajevima ponajprije vidljiva reakcija (dakako, uključujući prepoznatljiv tematski izbor kao i  stilske i izvedbene alate dotičnih autora) na zatečeno stanje ili konkretnu situaciju, pa je i jasno kako nije postojao nikakav unaprijed postavljeni plan niti ideja koju će se na licu mjesta razvijati. Predstavljene bi se ‘realizacije’ stoga mogle označiti skicama za njihov eventualni razvoj, što je i logično s obzirom na vrlo kratko vrijeme i izostanak uobičajenih produkcijskih okolnosti, odnosno posvemašnje oslanjanje na improvizaciju.

S jedne je strane takav opit svakako dobrodošao autorima koji su usmjereni na suočavanje sa sobom u kontekstu konkretnih okolnosti odnosno izmješteni iz svojih proizvodnih pogona i zatiču se takoreći na ulici a na raspolaganju im stoji samo njihov kreativni nerv odnosno razvijeni autorski mehanizam, uz izostanak alata na kojeg inače računaju. Tome treba pridodati i svojevrsnu slobodu, naime, nitko nije obavezan bilo što pokazati, samo o njima ovisi hoće li to učiniti ili ne. Dakako da takva okolnost budi nekakav autorski inat, pa čak možda i kompetetivnu dimenziju koja se manifestira na formalnoj i suštinskoj razini. Ovo potonje bi se moglo označiti osjećajem da su svi u istom loncu što rezultira potrebom da svatko u tom loncu nešto i skuha, jer ako su drugi mogli…

Situacija je formalizirana i postojanjem žirija koji će nakon završne prezentacije dodijeliti i nagrade. Sastav žirija je internacionalan i u stručnom smislu posve uvjerljiv (Michaela Stock, Lorella Limuncin Toth i Mladen Lučić), pa iako su nagrade duhovito podijeljene na kategoriju pekmeza, aceta balsamica, maslinovog ulja i vina (sve redom iz asortimana iznimno kvalitetne lokalne ponude) to nipošto ne umanjuje označavanje međusobna prestiža. (Kao kad bi recimo teniska elita igrala mečeve s drvenim reketima i papirnatim lopticama za tri kuglice sladoleda, dakako, čokolada, vanilija i jagoda.) Činjenica kako je među prisutnima  tridesetak protagonista suvremene scene gotovo izjednačava ovu situaciju s bilo kojom drugom situacijom autorskog predstavljanja, zato što je u pitanju tridesetak insajdera kojima se autori uglavnom i predstavljaju i do čijeg mišljenja najviše i drže. Pritom je nebitno da li je to ovih ili onih trideset. Pa je čak i nebitna produkcijska dovršenost zato što su svima jasne okolnosti i zato što su prisutni u mogućnosti procijeniti ideju bez obzira na njenu dotjeranost. 

S druge je strane, iz perspektive takozvane umjetničke kolonije, čemu ova manifestacija bez obzira na novomedijski izričaj formativno najviše i sliči, vrlo vidljiv otklon od takvih uobičajenih ili preciznije klasičnijih skulptorskih ili slikarskih kolonija. Taj se otklon ponovo iskazuje i na suštinskoj i na formalnoj razini. Nije, naime, definiran medij, kao što nije nužna niti realizacija. Iz toga proizlazi i posve suvremen rezultat kojeg karakterizira reakcija na konkretne okolnosti, realna je situacija, s manje ili više prisutnom autorskom interpretacijom, pretvorena u umjetnički sadržaj. Realnost te situacije ponovo nije definirana, to može biti lokalitet, intimni doživljaj, slučajni incident kojem su u podlozi nepomirljive socijalne tendencije, mogućnost primjene karakterističnog autorskog izraza na pronađenu lokaciju koja mu posve odgovara, spoj tradicionalnog naslijeđa i ptičjeg gnijezda ili pak apsurdna besmislica koja zapravo autoironizira potrebu ili želju da se nešto napravi.

Tako raširena lepeza u konačnici prilično vjerno reflektira situaciju na suvremenoj sceni odnosno tematiku i izražaje u takozvanim ‘ozbiljnim’ galerijskim istupima.