VEZANI BALON BEZ POSADE
PREDRAG PAVIĆ
Svojedobno je Ivan Kožarić pozvao kipare svih zemalja da zajednički učine odljev zemaljske kugle. Moglo bi se reći da je ostvarivanje nemogućeg jedan od zadataka umjetnosti. Ili barem predlaganje ostvarivanja nemogućeg. Ili zamišljanje. U sličnu, no ipak ponešto različitu umjetničku kategoriju moglo bi se ubrojiti i ostvarivanje onog mogućeg, ali besmislenog. Dakako, uz nužnu zagradu, umjetnički artefakti nemaju namjenu, ali ih se, po općem dogovoru, ne smatra besmislenima. Isključivši, dakle, skupinu umjetničkih artefakata, slika, skulptura i ostalog, u toj bi umjetničkoj kategoriji preostao samo Predrag Pavić. Osjećajući se slobodno na otoku na kojem je on jedini stanovnik, uveo je i potkategoriju, radovi moraju raditi.
No, da se vratimo korak unatrag, što je besmisleno u onome što Pavić radi? Njegovi objekti i instalacije zadovoljavaju vizualne kriterije, izvedeni su maksimalno pedantno, značenjski su referentni, no unatoč svim atributima, u zraku stoji upitnik koji ih proglašava neozbiljnima, Pavić se šali. Ali da bi šala uspjela, izrada na svim razinama mora biti najozbiljnija, nema mjesta nikakvu pogrešnu potezu, nikakvu amaterizmu, sve je dotjerano do savršenstva. Dakako, u okvirima vlastoručne izrade. U čemu je vic? U nesrazmjeru truda i vještine i smisla objekta, jer on, objekt, nije zamišljen i ostvaren kao umjetnički artefakt, skulptura, figurativna ili nefigurativna, nego prije kao imitacija ready madea, falsifikat konkretnog predmeta, što konačno postavlja pitanje: zašto? Zašto nije uložio akademska znanja i vještine u izradu skulpture, nego je nekoliko mjeseci posvetio izradi aparata koji je moguće kupiti u dućanu (Zoopraksiskop)? Zašto je vještinu i energiju uložio, prvo u oblikovanje kalupa smanjene željezne peći kojom se u atelijeru grije, pa je onda i odlio u bronci („Instalacija za zimu“)? (Peć, istina, grije, ali slabo.) Izostanak jasno vidljiva smisla apostrofiran je već i u „Šiljenju u kut“, gdje je trebalo našiljiti nekoliko tisuća olovaka da bi šiljevine bilo dovoljno da u konačnici prekrije šiljitelja.
Ponekad je izostanak smisla sakriven, razlog je navodno jasan, recimo objekt „Šou tajm“, istodobno skladište arhive oko četiristo uzoraka najlon čarapa u okvirima za dijaprojekciju i uključenim projektorom, naizgled ima vrlo konkretnu namjenu, ali samo u Muzeju najlon čarapa. Navodni razlog može biti ‘osveta’, kao što je to beskrajno precizna maketa izreza Galerije SC („Ured Baronice K.“) ili ‘vraćanje usluge’, uređenje galerijskih zidova Instituta za suvremenu umjetnost („Work is nothing, all is work“).
Želja da mu radovi rade ponekad je snažnija od razuma koji je skeptičan u ishod posla. Kipar želi da rad sam dođe iz atelijera u galeriju, to je ideja izložbe, pravi maketu aviona (sadržaj izložbe), uspijeva mu da avion leti, ali ne i da stigne na odredište (“Succeding Dangerously)“. Unatoč tomu da rad nije radio, da nije uspjela zamišljena dostava od točke proizvodnje do točke prezentacije, od čega je Pavić bio potišten, izložbu sam proglasio uspješnom, jer se ne radi o tome da će svi kipari svijeta učiniti odljev zemaljske kugle, nego o želji da se ona učini i elaboriranoj skici kako će se to učiniti.
Ovom prilikom također mu nije uspjela izvorna zamisao, da meteorološki balon digne na pet tisuća metara. Prije nego što se nabroje administrativni razlozi neuspjehu, uspravlja se pitanje: zašto bi u okviru umjetničke akcije netko želio dignuti meteorološki balon na pet tisuća metara? Da ga nekako osvijetli pa da na noćnom nebu proizvede još jedan Mjesec? Upravo je apsurd takve želje, uz provokaciju dežurnog pitanja: što je u tome umjetnost, te uz predani rad na njezinu ostvarenju, sadržaj ove izložbe. Razum mu je mogao prišapnuti da mu nadležne kontrole letenja akciju neće dopustiti, no Pavić se nije dao obeshrabriti. S jedne strane vođen dječjom idejom o balonu koji leti, s druge ucijenjen odlukom da mu radovi moraju raditi, zatekao se u prostoru između čekića i nakovnja, između apsurdne želje i pravila sustava. Upravo na onome mjestu gdje bi se trebala nalaziti i umjetnost. Bruno Schultz predlaže ‘sjajni kontramarš fantazije na surove bedeme zbilje’, bez obzira na ishod. Pavić u svom atelijeru konstruira koloture kojima namotava vrlo tanak ali i vrlo izdržljivi padobranski konop, gotovo konac, dugačak pet tisuća metara na kojeg svakih petnaest metara naizmjence trebaju doći crvene i bijele zastavice od najlakšeg materijala. Kalem s pet kilometara namotanim konopcem sa zastavicama dodatno je učvršćen u podlogu, jer bez obzira na utihu u podnožju, gore iznad oblaka vladaju vjetrovi, držati ga rukama nije moguće, balon bi ga odnio u visine, postao bi njegova posada.
Sve je spremno, krov zgrade Centra za kulturu Peščenica, koji se nalazi u srcu Volovčice, točno je na granici između nebeskog područja koji radarom kontrolira zračna luka FT i onoga koji drži letodrom u Lučkom, Pavić računa balon dignuti između radara. No, to je račun bez krčmara, iako su mu u prepisci dali naslutiti kako bi se moglo upaliti zeleno svjetlo, u zadnji čas otklanjaju tu slutnju i izriču zabranu. Poručuju mu da ga drže na oku, već su, naime, upozoreni da je probni balon dignuo u selu iza Karlovca i da su ga mještani prijavili policiji jer da im plaši koze. Pavić je između apstrakcije zraka i figuracije zatvora. Dobiva dozvolu za sto metara, dan je sunčan, ali vjetar neumoljiv, unatoč jakom vjetru i mogućem uhićenju, odlučuje ga dignuti do 300 metara, prošetati Volovčicom i napraviti fotodokumentaciju. No, jak udar vjetra prvo prislanja konopac na gromobran zgrade, on se minutu-dvije trlja, prerezuje, pa oslobođeni balon odlazi prema istoku.
Kasnije toga dana, pregledavajući fotodokumentaciju, primjećuje da se njegov balon otkačio otprilike u 12:15, a samo sedam minuta poslije standardno je s Maksimira pušten balon s DHMZ radiosondom, koja je pala pet kilometara južno od Virovitice u 14:20, pa s velikom vjerojatnošću zaključuje da je i njegov odbjegli balon završio u okolici Virovitice, rodnom gradu njegova prijatelja Igora Rufa.
Ključni element postava izložbe u Galeriji Prozori, stotinjak metara zračne linije od krova CK Peščenica, jest ogroman bijeli balon od poda do stropa knjižnice Silvija Strahimira Kranjčevića. Nakon prvotnog očuđenja prizorom na veliku bijelu kuglu što zauzima dobar dio prostorije, pa posjetitelj prvo dvaput žmirne, misleći da mu se učinilo, a potom priđe i dotakne bijelu površinu da otkloni mogućnost hologramske fatamorgane, preostaje jedino pretpostavka o nekakvoj mađioničarskoj teleportaciji, jer kako bi ga inače unio?
Odgovor se nalazi u galerijskim izlozima, tri metalne boce na kojima piše: helij, unutra ga je napunio. Da knjižnica ima malo manje knjiga i malo viši strop, napuhao bi ga jače, još bi bio veći. Naime, kako odlazi u visinu, helij se širi, balon povećava volumen, na deset kilometara dvostruko je veći nego na pet. I tako dalje.
U galerijskom je izlogu i kalem s konopcem dugačkim 4980 metara (nedostaje onih dvadeset do gromobrana). Kao i boce s helijem, izložen je kao dokazni materijal provedene akcije, no istodobno je i odličan primjer Pavićevog pristupa: taj je priručni alat izmišljen, konstruiran i izveden točno po mjeri gusto namotanog petokilometarskog konopa, uključujući i posebno tanke zastavice.
Izloženo je i nekoliko fotografija balona na nebu iznad Volovčice, prije nego što je odletio put Virovitice, također u službi dokaza. Ipak su znači bila dva, zaključuje posjetitelj gledajući fotografije i dirajući balon. Temeljnu je ideju osujetila administracija, ali je, zahvaljujući vjetru, akciju preuzela poezija, priča je započela francuskim filmom o dječaku s crvenim balonom, a završila baladom o bijelom balonu koji povezuje Volovčicu i Viroviticu.