UMORNI PEJZAŽI / PLACEHOLDERS
Eva Šustar
Tek kada odu svi gosti, kad se isprazne obale, brda i doline, kada prestanu biti strijeljani pogledima, tek se tada pejzaži mogu odmoriti. Kada utihne galama prodavača i žamor kupaca, godišnje doba spusti branu i turističke se bujice prestanu slijevati po svim plićacima i uličicama, tada premoreni pejzaži meditiraju uz mrmorenje valova, lišće na vjetru ili drijemež konobara na terasi.
Placeholder dakako nije prijevod umornih pejzaža na engleski, instinktivno bismo ga preveli kao potporanj, u ovom je slučaju on noseći element umorne panorame, gotovo njezin označitelj, čak možda i tražitelj predaha. U ažuriranom je jeziku to privremeni simbol, riječ ili oznaka za rezervaciju mjesta gdje će naknadno biti ubačen podatak. Ne držač, nego čuvar. S druge strane tako kažemo i za osobu ili stvar koja zauzima poziciju ili mjesto neke druge osobe ili stvari. Recimo, netko stoji u redu za nekog drugog. Nekad se, pak, odnosi na nešto ili nekoga čije ime nije poznato ili nije bitno, obično ga se imenuje kao XY.
U predstavljenim su fotografijama umorni pejzaži zastupljeni svojim detaljima, motivi su placeholderi šire slike, tumače stanje u koje su odredbom više sile dovedeni, pa o njemu i svjedoče, možda i nesvjesni univerzalna značaja svog svjedočanstva. Neki izdvojeni detalji postaju uzorci navodne privremenosti, ali zapravo zastoja koji odveć dugo traje, ne znaju što čekaju, kao što ni mi ne znamo što nas čeka. Drugi kao da čuvaju prostor za nekoga ili nešto.
Fotografije Eve Šustar, međutim, ne pristaju biti tek portreti uzoraka koji, takoreći iz prvog lica jednine progovaraju o svojoj sudbini, nego preuzimaju instalativni format, tretmanom i oblikom svog iskaza sugeriraju materijalnost koja zapravo ne proizlazi iz njih, nego iz autoričine ideje o njihovoj ulozi u cjelokupnoj slici. Svaka od njih u raznim okolnostima reflektira izložbenu ideju. Iako je ta ideja možda krenula od naličja turizma i posljedica njegove agresivnosti, mutirala je u pronalazak drugih manifestacija, neočekivanih primjera koji, posredstvom izdvojenih pridrživača, interpretiraju misao o umornim pejzažima.
Fotografija većeg formata kaširana je na zidu pa se doima poput prozora, no kao da je to prozor aviona, vani je oblačno, letimo između oblaka, ispod nas su gušći, poput ledenih grebena na Sjevernom polu, gore se sivilo povlači. Saznajemo, međutim, da je to kadar unutrašnjosti praznog zamrzivača, snimljen, očito, vrlo mekim okidanjem, oblaci su u magli, čak mu se u daljini, valjda na mjestu gdje se ploha dodiruje sa stražnjom stranicom prepoznaje linija horizonta, ona koja odvaja zamrznuto more od zamrznuta zraka. Doslovno je fotografiran placeholder, u ovom slučaju u ulozi čuvara prostora budućih namirnica. Detalj njegove unutrašnjosti promoviran je u pogled na pejzaž, iako pomalo umornih, no i dalje beskrajnih nebesa.
Nasuprot apstraktnoj i maglovitoj interpretaciji naslovnog pojma, fotografija na podu, naslonjena na zid, metalnim pridrživačima osigurane stabilnosti, konkretizira ga: polomljena i korodirana metalna konstrukcija tko zna kakve namjene posve je zarobljena nekakvom stvrdnutom masom i dobrano prekrivena šljunkom. Ne vidi se šira slika, ali se, sudeći po razini njezine uraslosti u taj otpadni okoliš, čini da je gradilište odavno napušteno. Upravo je prošlost njezine bivše uloge držača nečega promovira u ulogu artefaktanove grane arheologije koja se ne bavi prapovijesnim nastambama, nego nedavno propalom izgradnjom. Pravi je trenutak za takvu akciju, vrijeme još nije sasvim zatrpalo nalazišta.
Kako je malena razlika između umornih i sumornih pejzaža pokazuje i fotografija sive površine na kojoj se vrlo rijetko pojavljuju sićušne, tek jedva vidljive kuglice. Mogli bismo u njima prepoznati kapljice na prozorskom staklu iza kojeg je jednolično oblačan dan, već je i kiša umorna od padanja. Nakon konkretna prizora čiji sadržaj nedvojbeno identificira agresivno ponašanje i za sobom ostavlja devastirane pejzaže izrešetane polomljenim i napuštenim držačima, siva nas ploha ponovo uvodi u onaj unutarnji umor. Za razliku od otvora u zidu kroz koji se vide oblaci, ovaj se nalazi tik ispred zida, fotografija je kaširana na aluminijsku ploču čiji je donji kraj ponešto savinut, poput oluka koji će na kraju preuzeti kapljice. Neočekivana materijalizacija imaginarna prizora, njegovo, reklo bi se, novo agregatno stanje, kuglice se doimaju vrlo fragilno, dočim je prozirna opna ispred sive plohe na kojoj se one nalaze kruta, ali podložna savijanju. Nemoguće je odrediti izvorni sadržaj fotografije, možda su to kondenzirane kapljice na unutarnjoj stijenci hladnjaka ili pak neki drugi motiv u kojem je autorica prepoznala prisutnost nevidljiva čuvara prostora i odlučila ga uključiti u mozaični spektar koji umorne pejzaže pronalazi s obiju strana, i u vanjskom i u unutarnjem svijetu.
Na redu je onaj vanjski, fotografija većeg formata kaširana na zidu preuzima format in situ instalacije, njezin sadržaj, prizor nedovršene betonske džungle, doslovno izrasta iz niskoga galerijskog zidića. Na njega se nastavlja kadar na poludovršene nastambe, gotova je etapa izgradnje nosećih elemenata, držača budućih zgrada, prevladavaju etaže i plohe zidova, stube, pravokutni otvori prozora, prizor je posve geometriziran, no ipak u njemu ne prepoznajemo urbanitet, nego gužvu od zidova. To nas podsjeća na aktualno iskorištavanje svakog slobodnog centimetra, apartmanska je potražnja velika, prozori gledaju jedni u druge, pejzaž je protjeran, sumanuta betonska gužva preuzima njegovu ulogu. Koliko god autorica prepoznaje prizor koji sve govori o kapitalizaciji prostora, istodobno uspijeva postaviti kadar odgovoran kompoziciji. Horizontale, vertikale i dijagonale u intenzivnu su dijalogu, možda čak i svađi, sve je istodobno i pravilno i konfuzno, kao da je kaos preuzeo masku discipliniranog.
Video projiciran na zidu ponovno se doima poput prozora, nešto je manjih dimenzija, no prizor je također posve apstraktan. Tamna vodoravna pruga koja neprestano mijenja svoju debljinu dijeli kadar na bijeli gornji i donji dio. Ponekad je sasvim uska, pomalo sugerirajući horizont, što sadržaj projekcije promovira u vrlo stilizirani pejzaž, takoreći u portret njegova unutarnja bića, zamišljeno se nebo ogleda u moru u crno-bijelom sutonu, koji se u raznim nijansama sive širi i preuzima veći dio kadra. Promjene su nježne, kao što i sama pruga ima vrlo fine prijelaze u pravilnim stupnjevima grayscalea, ili oni nepravilnim, ponekad se pretvore u nekoliko vodoravnih slojeva koji ne moraju biti isti s donje i gornje strane. Ponekad je vidljiv čak i njihov preskok iz pozitiva u negativ, u kojem svjetline takoreći pulsiraju prema tamnim visinama i dubinama. Ideja pejzaža posve je minimalizirana, jedna je crta po sredini prazne bjeline dovoljna da se ona prepozna kao horizont i da praznina postane pejzaž, čiji je nosač upravo ta, više naslućena ili pretpostavljena negoli konkretna linija. Fotografija napola otvorene, prazne kartonske kutije isprintana je na medijapanu, on je razrezan na dvadeset istih pločica koje su potom poput podnih pločica ili pravilna puzzlea složene na postamentu, pa fotografija postaje objekt. Međutim, fotografirana kartonska kutija, zahvaljujući obliku prezentacije, odnosno printa na smeđoj boji medijapana, kao da dobiva treću dimenziju, doima se materijalnom. Motiv je kutija, čuvar onoga što bi se trebalo nalaziti unutra, taj čuvar sada, u autoričinoj instalativnoj simulaciji, postaje i pejzaž. Napola rasklopljen, umoran od čuvanja.