OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
080/442

SVE SE VRTI OKO VRTA

BOŽENA KONČIĆ BADURINA

Galerija AŽ, Zagreb / svibanj 2014.

Nastavljajući autorsku obradu galerijskih prostora u kojima izlaže, Božena kao motiv svog žitnjačkog nastupa izabire središnje dvorište ‘Centra periferije’. Poziva na suradnju umjetnike što koriste atelijere predlažući im da pismenim putem odgovore na pitanje: “Kako bi u nekom idealnom slučaju raspolaganja s dovoljno financijskih sredstava preuredili unutrašnje dvorište/vrt na Žitnjaku s namjerom da on još bolje služi svojoj svrsi – kao središnje mjesto okupljnja i druženja umjetnika/korisnika ateljea i njihove publike, mjesto predaha i odmora tijekom toplih mjeseci u godini?” Dobivene prijedloge predstavlja posve neutralnim, gotovo arhitektonski crtežima olovkom na papiru s malim detaljima u boji i na izložbi im pridružuje tekstualne predloške.

Prilazeći, dakle, “Atelijeru Žitnjak” Božena započinje od njegove dvije, rekao bih, temeljne karakteristike – formalno, zajedničkom prostoru žitnjačkog kolektiva i suštinski, kreativnom nervu pojedinih članova. Pitanje koristi kondicional koji ne isključuje ali i ne zahtijeva realizaciju nečije zamisli, pa su upitanici u svojim razmišljanjima sasvim slobodni. Zatim te dvije osnovne značajke spaja usmjerujući kreativnost ‘stanara’ prema kući čija osnovna namjena i jest biti mjesto ili poligon umjetničke proizvodnje. I to prema njenom nenamjenskom jezgru, vrtu koji tek opkoljenošću zgradom postaje njen dio.

Aktivirajući misaoni kapacitet korisnika, moguće i pretpostavlja različitost njihova pristupa budući u pitanju i jest, po vokaciji ali i po umjetničkim opusima sudeći, kolektiv poprilično heterogena sastava. Dobiveni prijedlozi potvrđuju pretpostavku, kreću se od utilitarnih, lako izvedivih preinaka, preko komplek­snijih, materijalno zahtijevnijih zahvata do isključivih, utopijskih, pa i potpuno apsurdnih rješenja. Slijedom toga, raširena lepeza pojedinačnih mišljenja daje odgovor: dakako da se žitnjački umjetnici po pitanju uređenja vrta uopće ne slažu. No, raznovrsnošću predloženih ideja, kolektiv zapravo polaže ispit. Grupni portret individualnih odnosa stanara spram središnje točke konteksta njihova zajedništva vjerno odražava trenutnu namjenu zgrade. Koja je u prošlosti kao osnovna škola i imala cilj oblikovati djecu po ustaljenom obrascu, ali sadašnji umjetnički pogon što u post industrijskom okruženju proizvodi post moderne artikle ne može imati jednu proizvodnu traku. A pogotovo ne unisone mentalne meha­nizme. Pa je i logično da njeni djelatnici na kraju ne uzimaju u obzir niti činjenicu da bi se u nekoj zamišljenoj realnosti njihovo rješenje reflektiralo na sve zajedno. Stoga taj spomenuti kondicional koji je u startu sve dozvolio, na cilju, nepremostivošću materijalne dimenzije isključuje i mogućnost unutarnjeg žitnjačkog obračuna vezana za izvedbena pitanja u vrtu.

Isprepletenost prostora i vremena s ljudima naglašava i video rad u kojem se, jedna za drugom, nižu pomalo stilizirane rečenice što prepričavaju prezent, situaciju otvorenja ove izložbe. U koju su vrlo diskretno uključene i gotovo nezamjetne performativne geste na koje tek taj tekst upućuje pozornost i čini ih postojećima. Slične su se aktivnosti ovdje možda već i događale ili se tek, u nekim budućim okolnostima, imaju dogoditi, međutim, njihov zbroj u jednoj večeri vidan je otklon od standarda. Ta igra upućivanja publike na pronalazak detalja u uobičajenoj situaciji, kao svojevrstan Boženin specijalitet, pojavnjuje glas same izložbe i to u prvom licu, intonacijom tih tekstova, naime, postiže se dojam da nije autorica ta koja se obraća, nego neka druga osobnost, iznenađujuće upoznata sa svim pojedinostima. Ostvarivanje dijaloga posjetitelja i fiktivna trećeg lica kao da tu komunikaciju smješta u neku meta razinu, odjednom je iskrsnulo ono što piše između redaka. Pristajanje na takvo čitanje pojavnjuje finu, dotad nevidljivu, mrežu koja nas obavija i koja je u izložbenom obraćanju promovirana u gotovo materijalnu dimenziju.

Osim toga, te se rečenice u malim varijacijama mogu primijeniti i na kontekst otvorenja bilo koje izložbe na Žitnjaku. A, s obzirom na specifičnost tog konteksta, te rečenice, kao nekakav neobičan prijevod realna zbivanja, upravo inzistirajući na toj konkretnosti, zapravo vjerno oslikavaju žitnjačku situaciju i moguće ih je doživjeti kao precizan, iako simboličan, portret. U tom je smislu ponovo iskorištena specifičnost prostora, odnosno karakterističan prolazak publike koja se uvijek kreće istim smjerom: prvo pogleda izloške u prednjem dijelu zgrade, zatim prolazi hodnikom u njenom lijevom krilu u kojem često i jest prikazan neki video, kao integralni dio izložbe, prema dvorištu u kojem se događa druženje. Ovaj sada video kao da to sve zna, dočekuje ih nakon galerije, ispraća ih preko mjesta svog prikazivanja, upozorava na neke pojedinosti samo njemu poznate i najavljuje ono što slijedi. A vjerna žitnjačka publika dobro zna da slijedi nekakva manifestacija kulinarstva koja se, dakako, priprema u dvorištu. Pa stoga, ne samo da je ovim portretom predstavljena zgrada s njenim stanarima, nego i njeni gosti, pomalo i zatečeni, suočeni s tim rečenicama što se obraćaju upravo njima u trenutku njihova prolaska kao da to nije video nego svevideće oko koje je ipak na njihovoj strani i ne parodira njihov mimohod (nerijetko i stampedo) prema jelu i piću, nego ih dobrohotno upućuje prema vrtu oko kojeg se, uostalom, sve i vrti.