SUPER PONUDA
VANJA BABIĆ
Nastavljajući se baviti idejom, ali i materijalizacijom fenomena ‘koji pokreće svijet’, Vanja Babić istragu širi i na područje usko povezano s novcem, reklo bi se novčanom etapom dva, odnosno onime zašto nam je on zapravo i potreban, a to je potrošnja. Pa je tako cijeli donji dio galerije ispunjen fotografijama i artefaktima koji predstavljaju remitendu, posljedicu prevelike proizvodnje.
Na zidovima su fotografije raznoraznih skladišta, takoreći do vrha ispunjenih robom što je ili prošla kroz komercijalni ciklus i vratila se kao već potrošena ili kao višak što nikad nije niti stigao do potrošača. Ispred svake fotografije nalazi se i konkretan dokaz snimljena materijala, za ovu priliku upakiran u velike prozirne plastične vreće, i inače predviđene za razvrstavanje, najčešće anorganska otpada. Osim prepoznatljivih dijelova artikala poput plastičnih čepova, papira, tkanina, tu je i nekoliko vreća ispunjenih sadržajem kojem ne raspoznajemo prvotnu namjenu, ali i onih organskih, poput, primjerice, usitnjenih komada kruha, vrlo malenog uzorka uzeta sa zastrašujuće velikih brda odbačena kruha što ih vidimo na pridruženoj fotografiji.
Sve te plantaže bivših proizvoda očito nisu, a izgleda da i neće, doživjeti reciklažu, bez obzira jesu li u tim hangarima, u tim svojim ‘vječnim lovištima’, koliko toliko efikasno pohranjene ili su tek hrpimice nabacane po ogromnim, ogradom zaštićenim dvorištima. Volumen ili, preciznije, dimenziju odbačenosti, pa čak možda i postotak neiskorištenosti, moguće je postati svjestan u gotovo apstraktnom šarenom prizoru, u kojem pažljivijim zagledanjem prepoznajemo bezbrojne ugrubo uvezane bale različitih odjevnih predmeta. Po rukavu što je, poput kakva lista, provirio iz te nepregledne raznobojne šume, shvaćamo što zapravo vidimo – višegodišnju proizvodnju Zara, H&M-ova i sličnih modnih mega proizvoditelja, od kojih će se u najboljem slučaju iskoristiti tek jedan posto, eventualno te izvezene životinjice po čijim stiliziranim uprizorenjima prepoznajemo oznaku kvalitete. Ostalo će se vjerojatno spaliti ili baciti na dno nekog oceana ili zauvijek odložiti na kakve neplodne njive daleko od očiju javnosti. Poput nepregledna mnoštva neprodanih skupocjenih automobila parkiranih u raznim ‘nedođijama’, koje se proizvođačima više isplati skloniti na sigurno, nego uništiti ih, ali nikad i nipošto im ne sniziti cijenu.
Autor nas informira kako se čak i voda baca, stavljajući u izlog galerije prozirnu vreću do vrha ispunjenu punim, još neotvorenim, plastičnim bocama vode. Prošao im je, valjda, rok trajanja. Ne samo da se, dakle, voda flašira i prodaje, nego ju se, ako već nije prodana u roku, ne prolijeva, nego zauvijek odlaže zajedno s ambalažom.
Vrlo je upečatljiv, reklo bi se, dramatičan prizor ponajprije na vreće ispunjene koricama kruha – ovako galerijski prezentirane, one postaju krunski svjedoci u procesu kojeg bi nekakav humanizam trebao voditi protiv zlouporabe civilizacijskih tekovina. Baš kao što i sadržaji svih ostalih vreća, usmjerenih spram desetak različitih proizvodnih grana, složno i nedvosmisleno podupiru optužnicu.
A na optuženičkoj klupi zapravo nije toliko očevidna pretjerana proizvodnja, nije to čak niti neefikasna reciklaža, nego je to arogantno neobraćanje pažnje na posljedicu svjesno učinjena prekršaja pretjerane proizvodnje i neefikasne reciklaže. Vanja Babić izdvojenim artefaktima kao da na uvid nudi dokaze u tom zamišljenom sudskom procesu.
U gornjem se dijelu galerije autor izravnije nastavlja na problematiku započetu izložbom “Transformacije”, konkretno luminokinetičkom instalacijom od nekoliko ventilatora raspoređenih u stiliziranu formu manjeg orkestra, pri čemu su na ‘elise’ tih ventilatora prišvršćene novčanice od 50 kuna. Osvijetljeni tek UV svjetlom, ventilatori vrtnjom proizvode kružne šarene oblike. Kada ne bismo znali, pri pogledu na tih desetak hipnotičkih svijetlećih tijela, teško bismo pretpostavili da efekat proizlazi iz zaštitnih kovinskih niti što pod ultraljubičastim svjetlom fluoresciraju u duginim bojama.
Sada fotografski zaustavlja trenutke njihove vrtnje i izlaže ih u svjetlećim kutijama, posve prizivajući formu mandala – jedan od najstarijih i univerzalnih simbola što na sanskrtu znači “krug”, možemo je naći svugdje od paleolitskih gravura do srednjovjekovne alkemije i tibetanskog budizma. Na najosnovnijoj razini, mandale predstavljaju cjelovitost, jedinstvo i sklad. Dakle, sve ono što, prevedeno u kontekst trenutne situacije, vrijedi i za novac. Njime riješavamo sve te tri, univerzalno bitne, dimenzije.
Medijska derivacija luminokinetičke instalacije u formu zamrznutih elemenata vrtnje, proizvela je potvrdu Babićeva pronalaska – činjenicu da upravo zaštitna kovinska nit na novčanici proizvodi hipnotički vizualni doživljaj. Taj se doživljaj, temeljen na onome što papir čini novcem, sada vizualno identificirao s jednim od najstarijih simbola. A istodobno, i na metaforičkoj razini potvrđuje njegovu tezu.
Osim bavljenja kovinskom niti, što rezultira luminokinezom i mandalama, Babić u svom znanstvenoumjetničkom pristupu novčarstvu odlazi još dublje unutra, u samu srž pojedine novčanice. Pritom, dakako, koristi mikroskop. Kojeg i izlaže na početku serije minijatura, želeći ‘objelodaniti’ proces njihova nastanka. Svaka se od tih sličica, naime, nalazi iza okrugle rupice, izrezane u sredini bijelog papira A4 formata. Sličice imaju apstraktan, neprepoznatljiv izgled, no s obzirom na kontekst, moguće je asocirati forme kojekakvih virusa, bakterija ili bakcila, vizuale koji posve podsjećaju na ono što se i vidi kroz mikroskop. Jasno, u pitanju su enormno povećani detalji novčanica. Virusi koje one u sebi nose (ili kriju) zarazni su, tu nema dvojbe, uopće nije niti neobično da je cijelo čovječanstvo već zahvatila ta epidemija.
Babić se bavi i numizmatikom. Na jednom je zidu niz bijelih kutijica (10 x 10 cm), to su također kinetičke instalacije – sadržaj svake kutijice se miče, odnosno okreće, dakako, u pravcu kazaljke na satu. To zapravo i jesu elektronski satni mehanizmi, no umjesto kazaljki, na osovinu su zallijepljene kovanice. Pomak je na svaku sekundu. Broj i vrijednost kovanica je u svakoj kutijici različit, Babić je, naime, krenuo od plaće, odnosno od satnice, te izračunao koliko se zaradi svake sekunde. Prateći niza slijeva nadesno, vidimo da i plaće rastu, od početnih 2200 kuna, pa preko 2700, do 3150, i dalje rastu. Zadnje dvije kutijice, međutim, umjesto kazaljki nemaju novčiće, nego brižljivo zarolane novčanice, koje sad već ipak podsjećaju na prave kazaljke, vrijeme tu više nije sitniš, nego pravi novac. Predzadnja kazaljka je od deset kuna, a zadnja na sekundu zarađuje pedeset. Menađerska plaća.
Da se novac može i posuditi, to znamo. A da su ga neki ljudi voljni i nepoznatima posuditi, to potvrđuje niz oglasa priljepljenih na središnjem stupu galerije, jednog preko drugog. Baš kao što i na te oglase u stvarnosti nailazimo. Pa otkinemo kupon s telefonskim brojem i nazovemo tog nekog filantropa, jer nam novca neprestano fali, jer se inače ne bismo niti zatekli na lokacijama gdje su oglasi u stvarnosti postavljeni.
Obilazak izložbe završava interaktivnim elementom: anketni upitnik.
Ispunivši ga, objesimo ga na predviđeno mjesto na zidu. Iza ovih što su ga prije nas popunili, slijedimo niz, gradimo instalaciju autorove kartoteke.
Pitanja su posve općenite prirode: godina rođenja, spol, zanimanje, plaća…
Što drugo, nego zaključiti da se Babićeva istraga nastavlja.
Rezultate bismo na slijedećoj izložbi možda mogli očekivati u formi kubističkih grafikona.