SINKRONIZACIJE
JOSIPA STOJANOVIĆ
Velika fotografija neba (4 x 3 m) nalazi se na podu u sredini galerijskog prostora.
Fotografija ne pokazuje noćni zvjezdani svemir, što bi se možda moglo pretpostaviti s obzirom da je galerijski prostor posve zamračen, pa bi ona u tom slučaju sugerirala ogledalo ili pak otvoreni prolaz na drugu stranu kugle i pogled na njihove zvijezde.
Snimljena je danju, prizor je intenzivan, bijeli se oblaci granaju u dubinu plavog neba. Ali, nema pravu stranu gledanja, kao što to fotografije realna sadržaja uvijek imaju, uvijek je jasno da je moramo okrenuti na ‘pravu’ stranu s obzirom na naš kut gledanja. Odnosno, u ovom slučaju, da moramo obići oko ove na podu, koja, međutim, sa svih strana daje realan rezultat. Što je i posve logično, pogledamo li nebo, pa se onda okrenemo za 180 stupnjeva oko sebe i ponovo pogledamo, rezultat će biti isti.
Ono što je također na prvi pogled zamjetno jest njena svjetlina, ona je jedini izvor svjetla u središnjem prostoru, kao da se fotografija neba pojavljuje u ulozi galerijske žarulje koja ne visi sa stropa kao inače, nego svijetli odozdo. Kao što zapravo i svijetli onima s druge strane, pa bi se moglo reći kako galerijski prostor osvjetljuje kontra nebo.
Asocijacija otvaranja prolaza na suprotnu stranu zemaljske kugle osvojena pozicijom na podu, podržana je projekcijom iste fotografije na onu položenu na pod, čime je naglašen dojam trodimenzionalnosti, toliko vjeran da se gotovo i ne usuđujemo previše prići rubu fotografije.
Iako, možda bi se i isplatilo, uskočiti u taj lift za drugu stranu, sići u bijele oblake, kao po stepenicama, prošetati nebeskim perivojem… I kao da smo odjednom zatečeni u toj šetnji, poput bjegunaca iz zatvora kad se u dvorištu upale reflektori, tako se i naše sjene pojave na nebu, oštre, iznimno preciznih linija. Dakle, ne samo što hodamo po nebu, nego ako je na njemu naša sjena, onda to znači da smo osvijetljeni s druge strane, što je u načelu nemoguće, budući je Sunce s obzirom na nas uvijek iza neba, ne možemo biti između Sunca i neba, zato što bi u tom slučaju ispod nas bila Zemlja a ne nebo.
Osim u slučaju otvorena prolaza na drugu stranu, tada nas može s ove strane osvijetliti sunčana lampa, pa da na onom suprotnom nebu imamo svoju sjenku.
U instalaciji pod imenom “Prigušivač” sinkronizacija se odvija na relaciji različitih kategorija. Kockasta bijela drvena kutija, obješena je tik iznad naših glava, osvijetljena odozgo spot reflektorom, vrlo se polagano okreće oko svoje osi i u sveopćem se mraku doima poput neobična kockasta planeta. Dakako, reflektor na podu proizvodi krug svjetla, u kojem se vrlo jasno ističe njegova tamna sjena, koju bismo, već nagovoreni nebeskom situacijom i sjenama, mogli protumačiti kao adekvatno udaljavanje – umjesto pravokutna izreza neba, sada imamo kockasto nebesko tijelo što se vrti oko svoje osi i svoju sjenu proizvodi na svemirskoj podlozi.
Instalacija je, međutim, interaktivna – pomalo sakriven, izvan usmjerena svjetla, ali još uvijek nadohvat ruke, visi konop kojim možemo pomicati visinu kocke, primjerice, možemo stati ispod nje i spustiti je preko glave, donjeg, naime, dijela nema. Jasno, sada više ne vidimo ništa, ali i čujemo dosta slabije, budući da je njena unutrašnjost sa svih strana tapecirana jastucima.
Dakle, povlačenje konopa je sinkronizirano s intenzitetom zvuka, poput okretanja potenciometra, s time što glasnoću ne možemo pojačati, nego samo smanjiti.
I tek kad smo posve stišali galamu gomile, pogrebne marševe, fanfare što slave trijumf ili trube koje pozivaju na ustanak, kada linija zvuka bude tek jedva iznad nule, to je ona svemirska tišina, u kojoj uspijevamo uhvatiti val što ga proizvodi dodir kose s tapeciranom unutrašnjošću koja se beskrajno polako i dalje okreće. Tako istančani, osluškujemo fragmente inače nečujna razgovora.
Dapače, stavljanje glave u crnu kocku u kojoj se ne vidi i ne čuje ništa, u svemirskom prijevodu, odnosno slijedeći adekvatno udaljavanje od neba preko planeta, moglo bi asocirati i na ulazak u crnu rupu, mjesto gdje također vjerojatno ne bismo vidjeli i čuli ništa, ali mjesto iz kojeg navodno proizlazi scenarij po kojem se taj dijalog odvija.
Glava nam, dakle, nije ‘u balonu’, nego u kockastom prigušivaču, ali metafora što označava boravak u nekom drugom obliku postojanja i dalje je djelatna. S tom razlikom što opna balona simbolizira prestanak komunikacije s okolnim svijetom, dočim se kutija predstavlja kao komunikator, kao da smo na glavu stavili kacigu koja nam služi za preskakanje okolna svijeta i uspostavu komunikacije s onim izvan njega. No, budući da smo zapravo unutra, reklo bi se kako se s onim izvanjskim može komunicirati jedino iznutra. Što bi se moglo protumačiti kao interpretaciju činjenice da se, mikroskopom ponirući u pore ljudske kože ili teleskopom približavajući udaljena sazviježđa, na kraju dobiva ista slika.
Tome doprinosi i karakterističan crni prostor Galerije Jedinstvo, zato što, izvadivši glavu iz unutrašnjosti Josipine kocke, shvaćamo da se i dalje nalazimo u unutrašnjosti njegove ‘crne kocke’.
U njenom je suprotnom uglu video rad koji se vrlo izravno odnosi spram pojma tišine, inače ovogodišnje programske teme Galerije 90-60-90. Video predstavlja odgovore prolaznika na autoričino pitanje “Što je za vas tišina?”. Na to je posve općenito pitanje prilično teško autentično reagirati, stoga se i nižu kratki općeniti odgovori. Ispada, međutim, kako oni tek skiciraju kontekst, nužan uvod u podužu izjavu jednog mladića, čija je autentična priča do te mjere idealna, da se postavlja pitanje nije li ona i dogovorena?
Ne, mladić je prilazio prolaznicima na osječkom trgu tražeći novac. Autorica je zauzvrat zatražila njegovu izjavu. Želeći se dostojno odužiti, mladić slikovito predstavlja dramatične okolnosti što su dovele do vrlo teškog stanja u kojem on i njegova majka žive, zaključujući kako je tišina, smatrajući pod time izostanak tih zaglušujućih okolnosti, simbol idealizirana postojanja.
Spustivši se s nebeskih i univerzumskih visina na majčicu Zemlju, konkretno na glavni osječki trg, dočekalo nas je tvrdo ateriranje. Prepuštanje ‘kozmičkom religijskom osjećaju’ (A. Einstein), prekinuto je činjenicom da se dolje nema što jesti.
Stoga se okrugla staklena posuda, postavljena na postamentu nedaleko videa, ispunjena šarenim plastičnim zviždaljkama, na sasvim suprotan način odnosi spram tišine: proglašava je pasivnošću i poziva na pobunu. Predlaže se kao jedino dostupno oružje u borbi protiv okolnosti koje su dovele do toga da mladić tišinu zamišlja kao nešto nedostupno, nudi svoj arsenal posjetiteljima, regrutira ih u svoje redove. Da zviždanjem probude organizatore nepovoljna stanja ili da im barem ne dozvole miran san i da negdje, u nekoj boljoj budućnosti, mladiću možda ipak omoguće boravak u tišini.