OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
088/442

ŠILJENJE U KUT

PREDRAG PAVIĆ

Galerija Vladimir Nazor, Zagreb / rujan 2014.

Izložba se sastoji od dva elementa: 1. videa što prikazuje autora koji šilji olovke sve dok ga ne prekrije hrpa nastala šilje­njem i 2. hrpe nastale šiljenjem.

Odmah bih mu na početku upisao veliki plus zato što je jedna rečenica dovoljna da bi svima bilo jasno o čemu se radi. Nema nikakvih okolišanja, mistifikacija, ideja je posve ogoljena, samo čin i njegova posljedica.

Pavić je kipar, hrpa je skulptura. Do skulpture je došlo oduzimanjem forme, ne tesanjem ili klesanjem, ali to nije bitno. Kao što nije bitno da je u pitanju inverzija skulptorskog postupka: finalni oblik je razgrađen na svoje izgradbene dijelove. U tom su procesu ti izgradbeni elementi doživjeli metamorfozu no i dalje ostali ono što su i bili – kombinacija grafita i drveta. No, postali su listići gotovo identična oblika. Ovo ‘gotovo’ prilično je bitno jer koliko god ti listići bili jedan drugome slični, među njih desetine tisuća nema dva posve identična. Dakle, uporabni se oblik, odnosno elementarni alat za proizvodnju crteža, pretvorio u skulpturu sastavljenu od naoko bezbrojnih dijelova što svaki za sebe ima konkretnu, pa čak i vizualno prilično atraktivnu, formu. Hrpa kao konačnica je amorfna, no njeni su elementi precizno strukturirani. Slijedom toga, naoko odgovoran načelima struke, istodobno ih karikira, oduzimanje forme upreže u temeljnu ideju, te time kao da iz nekog potplana ispušta dašak ironije na račun sebe kao kipara i medija kiparstva.

Video je nastao tehnikom stop animacije odnosno nizanjem velikog broja fotografija snimljenih tijekom procesa šiljenja i prekrivanja autora listićima. Tehnološki gledano to i jest bila jedina mogućnost proizvodnje videa (u konačnom trajanju od 5 minuta), pa bi se moglo reći da je funkcionalnost iskorištena kao izvedbena poluga u proizvodnji ne/očekivane nove vrijednosti zato što njegovi pokreti izgledaju uglato i stiče se dojam ubrzane snimke što pomalo podsjeća na stare komičarske gegove iz čaplinovskog vremena. Dugotrajan je posao predstavljen karikaturalno, pa ponovo ispada da se Pavić zapravo ruga i njemu i sebi koji ga poduzima.

Činjenica da video prikazuje autora koji sjedi u kutu dok šilji olovke i da se ta stvarna hrpa defakto i nalazi u kutu, sugerira kako se ispod te hrpe i dalje nalazi autor. To znači da se izložba zapravo sastoji od jednog elementa – hrpe u kutu, a da je video tek dokumentacija odnosno rupica u vremenskim vratima kroz koju posjetitelji vire da bi saznali sve što trebaju znati o nastanku te hrpe. Pokopao se poslom, moglo bi se reći.

Ta neprestana autoironija poprima dimenzije univerzalnog zato što ne samo da ismijava konkretan, nedvojbeno velik, posao, nego i općenito, posao nužan da bi se neka ideja materijali­zirala bez obzira je li u pitanju knjiga koju treba napisati ili slika koju treba nacrtati. Dosljedno, karikira se i završnica, kao kad bismo sva slova upotrebljena u knjizi metlom pomeli i stavili na hrpu, ona su i dalje tu, ali ne možemo pročitati ništa. Od velikog je truda ostala hrpa građe. Posve točno, jer kome se zapravo knjiga i piše kad knjige nitko ne čita? Posve prekriven, sakriven, negdje duboko unutra ostao je autor. On zacijelo tamo i dalje šilji, crta, piše, bez hrane, vode i zraka, što će mu kad postoji da bi stvarao. Dakako da je ucijenjen, sustav zna da on ne može drugačije, da on to ponajprije čini radi sebe.

Proizvodeći skulpturu sastavljenu od otpadaka Pavić anticipira i činjenicu da tu skulpturu (zapravo kao paradigmu bilo koje druge, njega ili njegovih) nitko neće kupiti (volio bih biti demantiran). I ta je anticipacija uključena u temeljnu ideju: ako već nećete kupiti, dat ću vam nešto što i ne možete kupiti, ali ću se oko toga svojski potruditi. I to poštujući formalnost klasična procesa: oduzimanjem forme jednom obliku proizvodi se drugi. Smisao ili konceptualna dimenzija ima jasnu teoretsku platformu: kutije olovaka nisu skulptura, ova hrpa jest, dakle, bilo što je materijal koji umjetničkom obradom postaje umjetnički rad. Olovke prolaze kroz autorski proces i postaju izložak. Istodobno ta platforma postavlja pitanje: što je potrebno da bi bilo što postalo umjetničko nešto?, na koje konkretan primjer pred nama, u kutu, daje odgovor: formalno, to je prolazak kroz ruke umjetnika, suštinski, to je ideja koja u ovom slučaju ima i teoretsku i praktičnu dimenziju. Odnosno izvedbom odgovara na pitanje koje sama ta izvedba i postavlja. U ontološkom kontekstu, kroz prizmu kokoši i jajeta, zaključak je slijedeći: pitanje je simbol. Odgovor je forma.

U ovom slučaju konačnost te forme, završnica procesa, postavlja pitanje u drugom kontekstu: zašto bi netko kupio hrpu piljevine, ili preciznije, šiljevine? Da ju je recimo proizveo Fabre odgovor bi bio jasan: zato što ju je proizveo Fabre. Pavić zna da nema taj rejting i svojom hrpom zapravo provocira. No i ta se provokacija poslušno uklapa u cjelokupnost, vrlo fragilnu, već će sutrašnji povjetarac raspršiti listiće, metla će ih sabrati u crnu vreću koja će potom nestati u misterioznom trbuhu zelena kamiona. Istina, video će preživjeti i Pavić će svako toliko moći kroz otvor svog računala svjedočiti samome sebi i brojnim satima dok je proizvodio taj video kao i brojnim danima dok je proizvodio skulpturu. Uz evenutalnu mogućnost da ga neki kurator pozove kako bi u okviru neke kustoske koncepcije još koji puta pokazao taj video. To je takozvana stvarnost. Ona se tiče njega kao i brojnih drugih umjetnika ucijenjenih vlastitom strašću prema poslu kojeg su odabrali putem kojeg svijetu žele nešto saopćiti ili poručiti. Nije isključeno kako bi danas sutra ili za petnaestak godina za to mogli biti i plaćeni. Ta je pesimistička perspektiva, baš kao i krug, svijet ili prostor u kojem se sve to skupa događa zapravo sadržaj “Šiljenja u kut”. Autorska interpretacija doživljaja tog konteksta, međutim, polazi ili barem uključuje i ono što se zove ‘pogled sa strane’, pa bi se moglo govoriti o portretu ili autoportretu budući je i sam Pavić dio tog sadržaja. Ne u ulozi provoditelja posla odnosno protagonista videa, nego u smislu autoreferencije na njegovo postojanje u spomenutu kontekstu.

U tekstu kataloga spominje se Camusov Sizif. Logično, jer što je šiljenje olovaka čiji će se listići sutra baciti nego Sizifov posao. Međutim, Camus u svom slavnom mitu pažnju obraća na još jednu dimenziju: radi se o onom vremenu kad se Sizif vraća po novi kamen. To nam je vrijeme jedino na raspolaganju, no postoji i odgovornost prema mogućnostima tog raspolaganja, mogućnostima odluke kako ga iskoristiti, kako biti djelatan. Primjenjujući to na ovaj slučaj, to je perspektiva iz koje Pavić sam na sebe gleda dok šilji, kako se kao autor odnosi spram samog sebe odnosno proizvodnje skulpture koja će sutra nestati. Jer njegov novi kamen nije skulptura koju će prekosutra započeti, nego je vrijeme silaska po novi kamen dimenzija koju ilustrira, koju na neki način uspijeva formom prikaza ili cjelokupnim dojmom prispodobiti. Pesimizam ili realizam je sadržaj, a smijeh na svoj račun priloška oznaka autorstva, kreativni dodatak nužan da bi se o toj ili bilo kojoj drugoj ozbiljnoj temi moglo govoriti. I čim je taj dodatak veći, realizam je lakše podnijeti.