Savski Jang Ce Projekt je transmedijalni performance koji vraća u stvarnost originalni, ne manje performativni događaj iz 1966. 16. srpnja te godine Mao Ce Tung je preplivao rijeku Jang Ce, dan kasnije snimke tog poduhvata obišle su svijet. “Ljudi kažu, Jang Ce je velika rijeka. Velika jest ali ne i strašna. Nije li imperijalistička Amerika velika? Izazvali smo ju i što se dogodilo? Ništa! Ima stvari na tom svijetu koje su velike ali ne i strašne.“
/*Data recovery je postupak djelomičnog povrata izgubljenih podataka iz memorije bez konteksta koji im je do gubitka davao pozitivni, informacijski, društveni ili drugi smisao. Kao i kod gubitka podataka u kompjuteru koje je katkada moguće spasiti tek fragmentarno i raspršene izvan originalnih datoteka, ovaj postupak je pokušaj povrata djelića akcije, događaja ili situacije koji su nestali u našem sveopćem memory loss-u. (D. M.)
14. svibnja, u večernjim satima Dalibor Martinis je preplivao Savu. (Pitam se treba li ovaj podatak uopće i uvrstiti u tekst.)
Sve do kraja 50-tih godina prošlog stoljeća rijeka Sava bila je južna granica Zagreba. Na mjestu Martinisova prepliva bilo je gradsko kupalište (sredinom 90-tih izgorjelo i eliminirano). Drugu, uglavnom nenastanjenu obalu građani su nazivali Afrika, pa kad bi koji odvažniji mladić preplivao rijeku, na drugoj bi strani počeo skakati i urlati kao Johnny Weismuller. Gdjekad bi se dogovorila i nogometna utakmica pa bi igrali ovi iz grada protiv Afrikanaca.
Postoji priča da je Tito bio gore u restoranu nebodera na Jelačićevu trgu i gledajući prema Savi rekao Holjevcu: ‘Veco, zašto ti ne bi prešao s izgradnjom preko Save?’. Krajem 50-tih Holjevac me pozvao, budući sam se već počeo baviti stambenom izgradnjom, u Ured za izgradnju grada u Savskoj 1. Direktor, tehničar Boltižar, pitao me: ‘Jel’ možeš hitno napraviti nešto preko Save?” Mjesto je bilo Trnsko. U to sam vrijeme gradio stambeno-trgovačku zgradu u Ogulinu. I iz dijela te zgrade nastao je prvi tip stambenog bloka.(Iz razgovora s Ivanom Bartolićem, Kvartal, 15.12. 2007.)
Termin – plivati preko Save – u lokalnom je kontekstu odavno izgubio famu mladenačkog dokazivanja, pa je čak i ono, kasnije mu dodijeljeno značenje apsurdnog, besmislenog postupka u međuvremenu potpuno palo u zaborav. Kao što je i iz svijesti građana posve nestala ideja o Savi kao crti koja simbolično razdvaja neku maglovitu nacionalnu misao utjelovljenu u građanštini stare jezgre od socijalističkih aluvija ‘suvremene’ izgradnje. Iz današnje perspektive, kad polako ali sigurno blijede emocionalni naboji spram pojedinih povijesnih etapa, Martinis iz arhive vadi taj termin, sa svim njegovim konotacijama, duhovito ga autorski reciklira i s prisutnim sociološkim prizvukom uključuje u svoj opus.
Na univerzalnoj pozornici, osim referentnog Mao Ce Tungovog pothvata, upisan je i sličan potez mladog Che Guevare, koji je po noći preplivao neku veliku južnoameričku rijeku da bi svoj rođendan proslavio s izoliranom enklavom oboljelih od gube. Romantičan i plemenit potez, tada tek budućeg revolucionara, imao je ishodište u njegovu empatijskom porivu spram uočene nepravde, dočim je isti čin vremešnog komunističkog ideologa bio vođen racionalnim, političkim razlozima. Pedantni će tumačitelj i ovdje, na mediju rijeke, odnosno njena prepliva, ponovo prepoznati visok stupanj korelacije između biološke dobi i klasičnog obrasca razvoja revolucionarne ideje na izvedbenom planu. (Iako, mora se priznati kako se stvar između čovjeka i rijeke uglavnom događa unutar mužjačkog sustava vrijednosti.)
Svijest o svemu tome Martinis sažima izjavom: ‘Za Mao Ce Tunga kao i za mene plivanje preko rijeke znači demonstrativan čin iza kojeg stoji ista želja – da se javno dokažemo kao još uvijek potentni vođe svojih životnih projekata.’
U tom je duhovitom statementu moguće naslutiti bitnu dimenziju Savske Jang Ce akcije. Jer što zapravo stoji iza te manifestno naglašene izjave? Identificirajući se s Mao Ce Tungom, Martinis govori u njihovo zajedničko ime, postaje glasnogovornik njihove družbe (ili pak svojevrsnog pokreta kojeg su zasada jedini potvrđeni članovi njih dvojica) i otvoreno priznaje što ih motivira. Imputirajući Maou taj muški, prirodni poriv kojeg ovaj mistificira zamatajući ga u ideološko odijelo, ironizira njegovu povijesnu nedodirljivost. Obojica, sada svedeni na mjeru čovjeka, konkretno pojedinaca koje su životni postupci već doveli do određenih, javno razvidnih pozicija, izjednačeni izlaze pred opći sud. Upravo precizno izabranim određenjem Martinis između redova sugerira specifičan nazivnik, ili kriterij, prema kojem se njihovi, ali i svačiji, postupci dovode u istu ravan – vlastitih životnih projekata. U Martinisovu je slučaju to umjetnička djelatnost, a u Ce Tungovom promjena svijeta. Iz čega proizlazi da je ideja o promjeni svijeta također osoban životni projekt, da je ostvarenje subjektivne projekcije vrijednosnog sustava, materijalizacija iracionalnog doživljaja za kojeg je vlastita perspektiva apsolutan kriterij, istovjetno autorskom, kreativnom postupku. Za uspjeh u oba slučaja važna je saživljenost, stopljenost sa svojom temom, dosljedno postupanje u skladu s vlastitim načelima, izjednačavanje općih postavki s osobnim tumačenjem – postotak izjednačenosti čovjeka s njegovom privatnom istinom upravo je proporcionalan proglašavanju te istine univerzalnom. No dok jedan to koristi u smislu širenja individualnog prostora prenesenog postojanja ili metaforičke preslike stvarnosti, drugi (svojoj, sad već privatnoj) milijardi kao opće diktira svoje tumačenje. I slijedom toga, dok prvi kao jedina žrtva svoje eventualne zablude može biti samo on sam, drugi, ostvarujući svoj cilj…
Ovdje se, naravno, uopće ne radi o ideološkom predznaku, Martinis ne valorizira niti kritizira nego dosljedno primjenjuje data recovery načelo na kontekst što proizlazi iz tematskog okvira Subversive film festivala (u kontekstu kojeg se akcija i događa). Svoj princip, međutim, koristi kao inicijalnu kapsulu budući izvađeni povijesni fragment ipak konotira ondašnju cjelokupnost. Njime se, istodobno, služi i kao reflektirajućim tijelom u kojem se odražava sadašnjost. Replicira Maovoj izjavi ismijavajući njenu frazičnost na koju odgovara istom mjerom – ‘dok je Mao Ce Tung simbolički iskoristio prirodu kako bi zauvijek promijenio društvo, D. M. će simbolički iskoristiti društvo kako bi nakratko promijenio prirodu’. Mao svojim činom izaziva imperijalističku Ameriku, slika njegove akcije u trenu je obišla svijet. Iza njegovih riječi stoji vrlo izvjesna letalnost, prijetnja globalnog rata. Mao se ne šali, vlada milijardom ljudi. Nasuprot tome Martinisov je potez potpuno benigan – nakratko je promijenio prirodu time što je nekoliko minuta boravio u rijeci, apsurdan – ispod tri mosta pliva preko Save, on se šali – radi predstavu za publiku na mostu. Pojam ‘imperijalističke Amerike’ je ad acta, novi su odnosi na sceni. Prema njima se D. M. odnosi simbolički koristeći njihovo oružje. Znalački barata odgovarajućim medijskim instrumentarijem, kao i ugledom kojeg posjeduje, te uspijeva učiniti da ono što su jučer radili anonimni kupači iz zabave danas postane medijska atrakcija koju iz svih uglova snimaju brojne kamere i fotoreporteri. Netom po pristanku na drugu obalu, još uvijek u ronilačkom odijelu i s nogama u vodi, održava press konferenciju. O tom događaju sutradan izvješćuju sve novine. Na taj način i u ovoj dimenziji primjenjuje svoj klasični pristup: preuzimajući ulogu, konkretnim primjerom reflektira društveni fenomen.
I na kraju, već ‘poslovično’ vrlo dotjerana ikonografija, to jest vizualni identitet Martinisovih nastupa, gotovo usput, mnogo toga govori. Na letku koji informira o predstojećoj akciji pozadina je, naravno, crvena. Ispred nje fotografija Martinisa u ronilačkoj opremi, potpuno spremnog za akciju. Njegovo lice, poluanfas, kadar malo odozdo, parodira perspektivu portretiranja vođa narodnih masa. (Iako, fotografija asocira i na onu slavnu Lindhbergovu, s obzirom da rašireni kraj ronilačke kape i plivačke naočale podsjećaju na nekadašnju pilotsku opremu, a i licem Dalibor malo vuče na Charlesa, koji slavu također osvaja prelaskom s jedne obale na drugu.) No, ironijski moment koji demistificira herojsku pozu su informacije o pojedinim elementima opreme, stoga njegova bista asocira na lutku iz konfekcijskog magazina s istaknutim cijenama pojedinih artikala. Kao kad bi išla tanka crta od zvijezde na Ce Tungovoj kapi na kraju koje bi pisalo: 24 karatno zlato s 80 karatnim rubisom. (Made in China)