OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
029/442

SANJA IVEKOVIĆ. SELECTED WORKS

Sanja Iveković

Galerija Nova, Zagreb / svibanj 2008.

Neobičnu okolnost promocije knjige Sanja Iveković. Selected works obilježava činjenica da se u Zagrebu predstavlja knjiga objavljena u Barceloni a posvećena našoj umjetnici. Tim više što je knjiga, koju bismo po njenom opsegu i sveobuhvatnosti mogli označiti monografskom, zapravo publikacija koja prati retrospektivnu izložbu Sanje Iveković ‘General Alert. Works 1974 – 2007’ održanu od 31. svibnja do 22. srpnja 2007. u galeriji Fundació Antoni Tàpies u Barceloni.

Slučajno ili ne, promocija se dogodila upravo tijekom trajanja izložbe Hoću kući Mladena Stilinovića u galeriji Nova. Osim formalne poveznice vezane za sam medij – knjigu (istina, posve različito tretiranog) ovo dvoje autora povezuje i pripadništvo generaciji što je početkom sedamdesetih započinjala svoju djelatnost koja je u mnogome obilježila kasniji razvoj likovne scene. Između danas već potpuno etabliranih autora (na primjer Gotovca, Martinisa, Trbuljaka, Marteka), Iveković i Stilinović su uključivanjem u razne kustoske selekcije a i samostalnim nastupima u muzejima i galerijama širom svijeta trenutno najprezentniji umjetnici te generacije na globalnom planu.

Na ovome mjestu treba istaći i agilnost kustoskog kolektiva WHW koji kontinuirano (u čemu su poprilično usamljeni) u kontekstu složena pristupa prostoru likovnosti i njegova aktivna angažmana obzirom na društvo u cjelini, predstavlja odnosno omogućuje uvid u važne trenutke, okolnosti i radove spomenute generacije i na taj način daje svojevrstan putokaz za institucionalniju obradu tog perioda i tih autora. Brojnim skupnim (izdvojio bih O nepoznatim radovima, Branke Stilinović i TV galerija, Dunje Blažević) i samostalnim izložbama ispravljaju manjkavu sliku tog vremena pokazujući kako su spomenuti autori (od samih početaka) svojim istupima zaslužili utjecajnije mjesto na svjetskoj pozornici. Manjkavost što, između ostalog, proizlazi iz nedostatka adekvatne literature, a slijedom toga i neodgovarajuće prisutnosti u svjetskim publikacijama odnosno relacijama.

Govoreći o knjizi, Nataša Ilić je postavila težište upravo na pitanje prezentnosti, opsega globalne potvrde pojedinog autora, primjerice Sanje Iveković, te u kojoj mjeri ona proizlazi iz kvalitete radova a koliko se pak ta pozicija temelji na institucionalnoj podršci muzeja ili galerije. Uzimajući u obzir naše okvire, odgovor na to pitanje je više nego jasan, budući je općepoznato kako vrlo malu ili nikakvu organiziranu, kompleksnu ili kontinuiranu promociju ona (odnosno ta grupa autora) od strane nadležnih institucija nije imala, kao što nema ni danas. Upravo konkretna činjenica – pojavljivanje ove knjige u španjolskoj ediciji kao publikacije koja prati izložbu većih razmjera (kakva se ovdje također još nije dogodila), svjedoči u prilog toj tvrdnji.

Knjigu su, osim Nataše Ilić koja je zajedno s Kathrin Rhomberg i ko-kustosica izložbe, predstavile i Laurence Rassel, direktorica Fundació Antoni Tàpies te Sanja Iveković. Objavljena na katalonskom, španjolskom i engleskom jeziku, knjiga donosi iscrpne analize pojedinih dimenzija stvaralaštva Sanje Iveković koje potpisuju Silvia Eiblmayr, Branislava Anđelković, Tom Holert i Bojana Pejić. Osim preciznih biografskih i bibliografskih podataka, u njenom središnjem dijelu nalazimo iscrpan prikaz svih važnijih radova ilustriran s gotovo 500 fotografija, pa se može zaključiti kako se radi o cjelovitoj slici autoričina djelovanja. Kao iznimno dragocjenu dimenziju knjige izdvojio bih kraće, vrlo precizne tekstove koji prate reprodukcije ili dokumentarne fotografije. Osim detaljnih informacija o izvedbenom postupku, uspijevaju približiti i duh vremena u kojem su radovi nastajali, a s obzirom na kronološki princip predstav­ljanja doprinose prepoznavanju osnovne linije razvoja autoričina interesa. Linije, od samih početaka jasno postavljene perspektive čija je bitna (ako ne i ključna) dimenzija svijest o poziciji uvjetovanoj spolom.

Podsjetio bih kako u svakom angažiranom pristupu nije upi­tna dobronamjernost nego njegova vrijednost presudno ovisi o formi tog pristupa. Nužno je, dakle, razlikovati lobiranje (bez obzira u kojoj je mjeri predmet tog lobiranja moralno neupitan) od situacije u kojoj precizno izolirana tema biva provedena kroz kreativni prostor i, zadržavajući autentično simbolični izričaj, uspijeva postati paradigma promatranog problema. Uspijeva ga, bilo provokacijom ili drugim izabranim sredstvom, pojavniti te tako učiniti nezaobilaznim, razotkriti prljavšitnu ispod tepiha, otvoriti čvrsto zatvorene podrume u kojima općeprihvaćeni, neupitni običaji čuvaju svoje ‘nebitne’ detalje (primjerice E. Jelinek u romanu ‘Naslada’). Nije, stoga, riječ samo o pukoj estetici nego o cjelovitoj vrijednosti, o ispreplitanju inovativnosti na oblikovnom planu sa suštinom izabranog motiva. Kao takav, rad biva kvalitativno verificiran i tek tada slobodno preuzima svoje mjesto u, recimo to tako, dobrodošloj odbrani ili advokaturi pozitivne stvari.

Naravno da je ‘žensko pitanje’ odavno već jedna od općih tema suvremena društva, da ne spominjemo art scenu kao avangardnu kategoriju tog društva, no Sanja Iveković formom izraza kvalitetno komunicirajući s tom scenom ipak žalac svoje poruke neprestano usmjerava prema i dalje postojećim, dapače neprestano izvirućim, akutnim točkama ili pak općeprihvaćenim ikonografskim okolnostima šireg društvenog konteksta.

/…/ Ona ne upada u zamku romantične retorike i melankolije te ne dijeli cinizam i parodijske strategije za koje se često drži da karakteriziraju feminističku poziciju Cindy Sherman ili Barbare Kruger. Ono što ja vidim kao dadaističko usmjerenje Sanje Iveković jest činjenica da ona ne pokušava apelirati na nesvjesno, nego na svijest, koju je Dada, sa svojom utopijskom društvenom kritikom, željela umjetničkim sredstvima izmijeniti. Za Sanju Iveković, (njena) umjetnička praksa jest ‘oruđe koje podiže svijest o stvarima i način da se napravi nešto što možda drugim sredstvima ne bi bilo moguće’. /…/ (Bojana Pejić, str. 237)

Promatrajući trajnu orijentaciju kompleksnog javnog djelovanja Sanje Iveković – što ova knjiga svakako olakšava – vidljivo je kako ta linija od početnih radova intimnih i introspektivnih motiva (primjerice Instrukcije broj 1, Rekonstrukcije, Otvorenje, Make up – Make down… ), koji vrlo dostojno reprezentiraju inovativne postupke tog vremena (koncept, video, performans, happening…) postupno prelazi k širim, javnijim temama. U tom periodu – možda bi bilo preuzetno imenovati ga prijelaznim – autorica se vrlo često služi kolažem, sredstvom izraza koji joj je, po njenim riječima, intimno i najbliži. U tematskom smislu, suprotstavljajući isječke iz javnih glasila dokumentarnim fragmentima iz osobne arhive ili pak interpretirajući ih doslovno svojom figurom, problematizira individualni ali i opći identitet.

/…/ Sanja Iveković služi se dvostrukom strategijom. Koristeći performativni potencijal masovnih medija, časopisa i no­vina, reklamnih oglasa, ‘javnih’ i, još ključnije, ‘privatnih’ fotografija, ona sebe uvodi u igru kao strukturnu figuru referencije u širokom polju reprezentacije. To, međutim, ne čini s namjerom stvaranja ‘kontra-slike identičnog’, nego radije kako bi prezentirala fikciju na jednoj i drugoj strani – ‘javnoj’ i ‘privatnoj’. /…/ (Silvia Eiblmayr, str. 16)

Da bi se u recentnoj, sadašnjoj ‘fazi’ posve okrenula općim pitanjima, bilo na domaćem planu (npr. Lijepa naša, Lice jezika…), bilo univerzalnom, denuncirajući momente spolnih ali i drugih diskriminacija duboko ucijepljene u tkivo čak i vrlo razvijenih sredina (Lady Rosa of Luxemburg, Rohrbach Living Memorial, Achtung, Europäer…). Ili pak, ostajući u kontekstu, postavlja Poppy field na trgu Friedrichsplatz u Kasselu. Rad koji, osim konkretne asocijacije na bližu i dalju povijest tog trga, u sebi sublimira i druge elemente historij­skog naslijeđa zapadnog svijeta s aktualnom platformom civilizacijskih različitosti i sukoba simboliziranim u cvijetu maka. Tom javnom instalacijom, koja, s obzirom na brojna značenja i implikacije, u potpunosti opravdava središnju ulogu što ju je na Documenti 12 dobila, knjiga i završava.

Stoga bih na kraju kao jednu od usputnih posljedica ove knjige izdvojio podsjećanje kako njena pozicija – utjecajne odvjetnice (i ne samo ženskih pitanja) – prvenstveno stiže kao rezultat potvrde kreativnih vrijednosti, to jest uspješnog prevođenja intimnih i općih okolnosti u umjetnički artefakt, od strane globalnog likovnog sustava. I kako je tek time osvojena tribina s koje nastavlja odašiljati autorski oblikovana upozorenja. Na suštinskom pak planu, pojava knjige simbolično je priznanje stvaralaštvu Sanje Iveković kao i njenoj ulozi na međunarodnoj pozornici. No, istodobno, ne ulazeći u produkcijske mogućnosti, budući one u principu proizlaze iz postavljenih prioriteta, knjiga vrlo jasno ukazuje na, nažalost već tradicionalne, propuste ovdašnjih struktura. Koje je tek djelomično moguće ublažiti objavljivanjem knjige u našem izdanju.