‘Prostor’ je pojam koji u sadržajnom smislu objedinjuje tri grupe predstavljenih radova. Mjera u kojoj je taj pojam povezan s arhitekturom kao disciplinom, otprilike je ista kao i mjera zastupljenosti arhitektonska alata ili atributa u oblikovanju i produkciji tih radova. Pred nama su, dakle, makete (u preciznom omjeru) izložbenih prostora značajnih za autoričinu izlagačku prošlost, zatim pročelja nepostojećih građevina koja ona zamišlja idealnim s obzirom na sveukupnost namjena koje bi građevine trebale imati, te grafike koje stilizacijom asociraju na idejne planove urbanih područja iz kojih izostaju imena ulica i trgova.
Te tri cjeline ne samo sadržajno nego i formom izvedbe podsjećaju na pomalo staromodno prezentirana rješenja natječaja na posve apsurdni zadatak od strane naručitelja koji po svemu sudeći može biti samo ona sama. Makete i pročelja izvedene su tankim drvenim letvicama obojanim crno, a grafike nepostojećih urbaniteta sastavljene su manipulacijom brojnih, čak naoko bezbrojnih, pravilnih geometrijskih likova nacrtanih tankim crnim linijama. Negativi tih istih likova pojavljuju se i kao građevni elementi osnovnih konstrukcija nekakvih kuća ili nečeg što bi se tek kontekstulno moglo proglasiti građevinama. Krenuvši, dakle, od tih geometrijskih likova, koristi ih se za dvodimenzionalne predispozicije urbanističkih rješenja i kao dijelove skice ipak više skulpturalna negoli arhitektonska obrasca. Ti likovi, dakako, nisu isti, formu im određuje razvoj crteža odnosno odgovornost cjelini koju bi se, slijedom toga, moglo proglasiti geometriziranim mozaikom koji fiksno uokviren pravokutnim vanjskim obodom unutar sebe otvara prazne plohe. Ponukani sličnošću ornamentika na raznim grafikama pozornost obraćamo upravo na oblike tih praznina koji se od pravokutna preko trapezoidna pomalo rastaču, kad da se voda iz pravilna bazena prelijeva preko rubova i pomalo osvaja sve veći i već prostor brišući uske uličice. Erozije urbaniteta kao da njegovi izgradbeni elementi uopće nisu svjesni, bar da podebljanim linijama pokušaju izgraditi bedem i obraniti se od prijetnje nestanka i sve veće vladavine praznina, ništa, kao gumicom obrisani nestaju u poplavih bijelih područja nepravilna oblika. Pa čak su i vanjski, naoko postojani pravokutni obodi izrešetani izbojima te energije i od čvrsta urbaniteta počinju nalikovati njegovim ruševinama. Još su nesvjesnije konstrukcijske naznake građevina koje se uopće ne mijenjaju, ili možda oduvijek svjesne, od samog početka tek nosećih stupova i greda, bez ploha zidova, možda ideja nije niti bila dodavanje zidova u budućnosti nego izvješće o njihovu nestanku u prošlosti, svjedočanstvo preostatka, post festum one brišuće bujice.
S druge strane, letvicama izgrađeni prostori također u sebi nose vremensku poruku: autoričine autorske prošlosti i utopističke vizije budućnosti. I dok su poprišta njenih dosadašnjih kreativnih iskaza predstavljena posve vjerodostojno maketama u omjeru 1:25 i 1:30 i uključuju sve elemente konkretnih galerija, dotle su reljefni prikazi nepostojećih pročelja manifestne prirode i u sebi sadrže podjednako životnu i umjetničku komponentu. Iako formom na prvi pogled podsjećaju na modele obiteljskih kuća iz asortimana kakva arhitektonska biroa, razvedenošću letvica kao naznakom unutarnjeg rasporeda prostorija ili namjene tih prostorija zapravo progovaraju o moguće željenoj ali ipak posve neostvarivoj kombinaciji ili suživotu različitih svjetonazorskih koncepata. Dapače, brojnošću tih letvica kao aliasa pregradnih zidova sugerira se struktura koja bi eventualnom kupcu iz građanskog miljea bila ne samo nepotrebna nego i poprilično nerazumljiva, dočim su oni alternativnijeg ukusa smjesta eliminirani pretpostavljivim dimenzijama građevine odnosno apsolutnim nepostojanjem materijalne pretpostavke za njenu izgradnju. I ne radi se ovdje o nekakvim infantilnim vizijama kula u oblacima ili od pijeska pa čak niti obračunu sa sličnim idejama što nam ih postojani okvir stvarnosti neumitno briše ali nikada ne uspijeva sasvim ugasiti, zato što precizan arhitektonski oblik pretpostavlja svijest što kreće od realnih temelja, čiji su postulati uključeni u finalni reljef i konačno predstavljeni formom što podsjeća na kataloge koje su možda naši roditelji listali odlučujući se za optimalnu konfiguraciju. I ne samo to, reljefi otkrivaju i postojanje nečeg što se zove zajednički prostor za stanare, ideje koja je bila itekako prisutna u bauhausovskim razmišljanjima no u međuvremenu posve napuštena i zaboravljena pod utjecajem totalitarističkog utilitarizma, s jedne strane usmjerenog prema eksluzivnim penthausima a s druge podređena stanovalačkim minijaturama ekonomičnih zidova i kvadratura.
Kad bi to sve skupa, dakle, bila arhitektura, teško bi bilo sagledati njeno koncepcijsko ishodište – koji bi to ultrabogati filantropski fanatik mogao biti naručitelj takve zgrade (pa čak je i ideja o postojanju tako nekog odavno raskrinkana kao štos komercijalnih filmova); kao što nema niti urbanističkih zavoda koji se bave simboličkim prikazom rastakanja gradskih četvrti kao upozorenja na tendenciju što je već dobrano uzela maha; a izgradnja maketa galerijskih prostora podsjeća jedino na inicijativu našeg slavnog kipara da treba učiniti odljeve svih unutrašnjosti.
Dakle, definitivno nije arhitektura. Nego se njenim karakterističnim atributima Natalija služi kao izvedbenom polugom u cilju identifikacije vlastite pozicije paralelnim prolaskom kroz intimnu i opću dimenziju, i to tako da kreće od svojih osobnih važnih trenutaka preko utopije ili vizije zajedništva do najšireg konkretnog horizonta a to nije svemir nego je to grad. Tema prostora provedena je kroz mjesta potvrde njena djelovanja, zatim kroz idealiziranu pretpostavku spoja takva mjesta sa životnim okolnostima, do golim okom vidljiva, svepristuna urušavanja konteksta urbaniteta kao civilizacijskog postignuća. Što će ostati nakon što se istutnji bujica praznina, vidjet ćemo.