PRIVIDI VREMENA
SANDRA STERLE
U uvodnom informativnom tekstu Olivia Nițiș (s Martinom Munivranom kokustosica izložbe) između ostaloga kaže da autorica ‘oblikuje nelinearnu filmsku strukturu instalacijskim cjelinama koje se mogu promatrati kao zasebni entiteti ili kao fragmenti koji međusobnim sastavljanjem tvore jednu cjelinu’.
Na ulazu nas dočekuje velika videoprojekcija, instalacijski postavljena tako da, poput svojevrsna predvorja, djelomično zaklanja prizor na veći dio galerijskog prostora. Prepoznajemo okolnosti s prošle Sandrine izložbe u Galeriji Bačva (2020.) s time što je u ovom slučaju narativna cjelina zaokružena, video dokumentira takozvani ‘delegirani’ performans, za koji bi se moglo reći kako se strukturom, ali i dijalogom približava kazališnoj predstavi, ali onoj izvedenoj za kameru u galerijskom prostoru (Bačva), pa se već i samim time deklarira multimedijskim.
Slijedeći kazališni ili filmski prosede, performans simulira psihijatrijsku situaciju grupne terapije u kojoj, slijedom tretmana određene traume, psihijatrica nazočnima određuje uloge u terapijskoj predstavi. Elementi te izvedbe pojavili su se i na izložbi u Bačvi, isti izvođači, međutim, nisu izvodili ovu narativnu cjelinu nego su tek postojali u prostoru i zajedno s ostalim dijelovima izložbe proizvodili jedinstvenu instalaciju. Stoga bi se ovaj video mogao promatrati kao njezin rezultat ili njezina slijedeća etapa. Čak bi se moglo reći kako je izložba u Bačvi bila svojevrstan filmski set u kojem je snimljen video koji sada gledamo, što njegov format dodatno multidimenzionira.
Sadržaj predstave, odnosno cilj terapije jest pozdraviti se s prošlošću. ‘Pacijentima’, koji se doimaju kao posjetitelji izložbe u Bačvi angažirani u participativnom performansu gdje je jedina performerica zapravo psihijatrica, dodjeljuju se uloge članica i članova jedne obitelji. Scenarij je, reklo bi se, univerzalan, odnosno psihijatrijski primjenjiv na određeni segment slučajeva, a u okviru izložbene cjeline, čiji je naziv zapravo eufemizam za sjećanje, predstavljajući introspektivno skidanje slojeva memorije, najavljuje ulaz u izložbeni prostor u kojem su instalacijski izolirani ti slojevi, odnosno prividi, odnosno rezultati istrage Sandrina sjećanja na djeda. A slijedom toga i na njegovo vrijeme, pa i na njegov prostor, odnosno njihov zajednički grad.
Kraj stare, uokvirene crno-bijele fotografije muškarca koji stoji na vrhu neke kupole, nalazi se tekst: sadašnjost nije toliko dostatna kao što izgleda, što bismo mogli shvatiti kao najavu rada koji se u postavu nadovezuje na taj tekst, a istodobno je pomalo manifestno iskorišten za najavu izložbe u medijima. To je fotografija autorice koja se gleda u ogledalo, ali joj pogled na sebe onemogućuje bijela ploha između nje i ogledala, čime kao da je materijaliziran taj privid koji umjesto iz prezenta vraća sliku iz bijele praznine, iz cjelokupna prostora prošlosti koju, dakako, lakše u sebi možemo vidjeti kad nam se isključi prezent.
Poniranje u prostor između sebe i svojeg odraza nastavljeno je videom (također snimljenom u Galeriji Bačva) koji prikazuje multipliciranu autoricu, ili, preciznije, privide pet autorica koje stoje u krugu, te se, baš poput pravog privida, njihove konture postupno pojavljuju i postupno blijede.
Tri projekcije postavljene u format videoinstalacije sasvim su različita sadržaja, no imajući na umu tematski okvir, svaka mu na svoj način odgovara. Jedna prikazuje Sandru dok izvodi performans za video, drži fotografiju svojega djeda ispred lica i pozira na raznim lokacijama, možda rekreirajući njegove fotografije, a možda rekreirajući prostor njegova kretanja, ali i vrijeme, jer u kadru su prepoznatljive zadarske lokacije, no bez prisustva sadašnjosti. U drugoj se vrijeme također pojavljuje kao važan čimbenik, ali to nije prošlost, nego nekakvo postvrijeme, futurističko, postatomsko ili slično. Autorica je odjevena u astronautski skafander, zato što se očito nalazi u kontaminiranim okolnostima, u polurazrušenim, posve devastiranim, odavno napuštenim prostorima neke bivše civilizacije gdje prikuplja uzorke. Iako je taj performans izveden i snimljen u okviru šire umjetničke akcije na Golom otoku i predstavlja Sandrinu autorsku reakciju s obzirom na povijest i sadašnjost tog otoka, u ovom bismo ga kontekstu mogli protumačiti kao žanrovski obrazac vremenske istrage. Odjevena u budućnost skuplja uzorke prošlosti od kojih će sagraditi sliku vremena i ispuniti manjkavi mozaik zajedničke memorije. Predstavljeni se obrazac primjenjuje na osobnu memoriju, treća projekcija prikazuje te uzorke, to su fotografije njezina djeda. Snimljene su, međutim, iz neobične perspektive, ne vidimo ih jasno, kao da ih gledamo kriomice, vireći dok se svjetlo, odnosno vrijeme, poigrava s prikazom. Fotografije se mijenjaju, pojavljuju i djelomično nestaju. Za razliku od prvih dvaju, ovaj video ne predstavlja performans, nego širi izražajnu lepezu i obilježjima eksperimentalnoga filmskog jezika upotpunjuje narativnu cjelinu.
Ona se, nadalje, izložbeno upotpunjuje i artefaktima, snimljene su fotografije, uz druge pripadajuće dokumente iz obiteljske arhive, poput dragocjenih dokumenata u muzeološkim zbirkama, smještene ispod staklena poklopca i ambijentalno osvijetljene.
Također tiho osvijetljen, na postamentu je izložen i objekt u formatu artistbooka, pod imenom ‘Zaboraviti, sjetiti se, znati’. Taj je, kolažima ispunjen, intimno umjetnički Sandrin životopis ili vremeplov, kao dio istoimene izložbe u Galeriji Prozori (201?.) otvorio vremensku vertikalu povezavši njezina sina s njezinim djedom, pa bi se moglo reći kako se djed u tom radu prvi put pojavio. Ili, u kontekstu procesa, predstavljao prvu etapu.
U ovome se trenutku ne zna je li eksperimentalni film Oživjeti djeda (15′ 35”) završna etapa, no u okvirima izložbe predstavlja se kao ono što u procesu dolazi nakon nje. Drugim riječima, konkretno se ostvaruje najava Olivie Nițiș. Film, naime, uključuje, ili preciznije, iz njega su izvađeni i instalacijski interpretirani pojedini elementi. Prikazuje se u dnu dvorane, prostor projekcije pregradama je sa strane pomalo odvojen od središnjega izložbenog korpusa i kao da simulira kinodvoranu, čime demistificira izložbu kao sredstvo dolaska do konačnice – filma. Kao da je galerija zatečena, izložbom posve nagovorena da je sve u redu, a kad tamo, sve je u službi filma! To se reklo na početku, ali najavu se moglo protumačiti kao metaforu, a zapravo se doslovno radi o strukturi postava, koji, štoviše, postavlja ontološko pitanje: što je bilo prvo, izložba ili film?
Ipak, u galeriji postavljeno, medijsko se pitanje tumači kao koncept medijskog pitanja. Ispreplitanje instalacijskog i filmskog formata priziva pitanje razlike između videa i eksperimentalnog filma, pri čemu bi odgovor bio da film, za razliku od videa, zahtijeva razvoj. Ovdje videoinstalacije, koje u sebi nemaju narativni razvoj, ostvaruju razvoj filma koji njihovim nenarativom ustanovljava svoj narativ, a koji je također instalacijski predstavljen.
Jednako je teško odgovoriti na pitanje što je bilo prvo: sadržaj ili forma, tematski okvir ili mogućnost njegovih medijskih interpretacija? No ako bismo pokušali zamisliti privide vremena, oni bi izgledali upravo ovako, fragmenti izraženi raznim medijskim jezicima obojeni osobnim kolorom.