OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
062/455

PRIRODA I GRAD

BORIS CVJETANOVIĆ

Galerija Kaj, Zagreb / lipanj 2012.

Ili priroda u gradu. Iako bi, udaljujući objektiv nekoliko kilometara gore, bilo vidljivo da je prirode ipak znatno više i da je grad u prirodi. Moglo bi se čak reći da su priroda i grad ne neki način suprotstavljeni i da je temelj te suprotstavljenosti zapravo i razlog nastanka grada. Jer je načelo kojem je priroda u svojoj organici odgovorna (koje je gotovo pa i apsolutno jer iz njega i proizlazi ideja o savršenom skladu kojeg sve ostalo može tek nesavršeno oponašati) za grad opasno. Grad se, slijedeći svoje nekakvo načelo, iz prirode izdvaja i pripušta ju u sebe tek kontrolirano. Iako je ta kontrola manje ili više uspješna ipak je primjetno da priroda u gradu pomalo gubi svoje osnovne značajke i da se ponekad čak može doimati i neskladnom.

Cvjetanović se već dokazao kao pažljivi i pronicljivi proučavatelj grada. O tome svjedoči njegova opsežna i još uvijek otvorena serija fotografija ‘Grad’. Na tim se fotografijama, međutim, uopće ne pojavljuje čovjek kao ključni čimbenik grada, nego tek posljedice ili tragovi njegova postojanja i djelovanja. Te je tragove Cvjetanović do te mjere plastično uspio predstaviti da se stiče dojam kako grad kao glavni junak ne samo da ima svoj život nego da taj život teče gotovo usporedno sa životima njegovih stanovnika.

Sada taj glavni junak dobiva još jednog. Ili preciznije još jednu – i nije samo gramatika jedina odrednica ženskog roda prirode, nego je to u prenesenom smislu i njena iracionalna suština nasuprot kontroliranom, dakle racional­nom, poretku grada. (U dalekoj se asocijaciji čak pojavljuju i obrisi jin i jang principa.) Osim toga, u pojedinim se scenama ili epizodama ove nove serije pojavljuju i epizodne uloge. To su stanovnici, oni su uglavnom statisti, iako ponekad preuzimaju i važnije role. Cvjetanović, međutim, ne mari za nekakvu temeljnu suprotstavljenost, a pogotovo ne obraća pažnju na možebitnu rodnu podvojenost glavnih likova, on fokusira njihovo zajedništvo, suživot koji uključuje razne oblike kontakata, pa i konflikata, apsurdne momente njihova sklada i nesklada.

On je, nadalje, u potpunosti svjestan kako su okolnosti razvoja odredile da stvari stoje ovako kako stoje i da ono što sada jest nije moglo biti drugačije. Stoga ove fotografije nisu motivirane kritikom ‘napretka’, ne izražavaju nekakav ‘zeleni’ protest, iako se, s druge strane, često puta uopće ne mire s postojećim stanjem. One se čude neobičnom, simpatiziraju potlačeno, ismijavaju rigidno, mitologiziraju veličanstveno ili pak izoliraju obične prizore, posve usputne, svakodnevne, uspijevajući i u njima identificirati naoko nevidljivi sraz organskog i izgrađenog, prolaznog i trajnog. Cvjetanović nije ni na čijoj strani, jer ponekad je neuništiva divljina prirode zarobila napuštenu tvornicu, u sjeni nečijeg dvorišta raslinje je prekrilo porušenu ogradu ili garažna vrata, grmlje i korov sa svih su strana opkolili komadić asfalta pa se on doima kao kakav artificijelan ali simpatičan otočić u živom, surovom moru. Nasuprot tome, tanka zelena grančica izviruje iza rešetaka poput ruke što poziva u pomoć iz svog podrumskog zatvora. Panj bivšeg hrasta poput prijetećeg prsta put sivog je neba isturio iščupani korijen u posljednjem hropcu. Sve može imati bilo pozitivnu bilo negativnu ulogu, sve može biti jadno ili moćno, propupati novu nadu ili zauvijek ostati u dekorativnoj službi suvremenih linija. Izabrani su prizori paradigmatski primjeri određenih kategorija (urbanih, socijalnih, elementarnih, apstraktnih) ili pak nosači poruka što pobuđuju čuvstva, izražavaju dojmove, predlažu zaključke, uvijek temeljno portretirajući ono što se nalazi iza fotografija. Ono što je prethodilo zabilježenom stanju. Čak bi ih se moglo usporediti sa zbirkom kratkih priča u kojima je ispričana tek posljednja rečenica, no ona je dovoljna, ona je uhvatila namotano klupko za komadić koji viri i povukla, a priča se sama izvrtila prema početku.

Zbirka postfestumskih pripovijedaka istodobno je i autoportret odnosno portret iskustvom izgrađena autorskog svjetonazora koji nikada ne govori izravno o sebi. Koji ne postavlja definicije niti stajališta previše svjestan njihove banalnosti, koji ne određuje moralna načela razumijevajući sve pojedinačne ili kolektivne slabosti. Taj je svjetonazor ipak u svakom detalju prisutan (kao i fotografsko umijeće o kojem više ne treba niti govoriti), on je, također, i iskorišten, on je djelatan i ima jasan cilj. Taj je cilj istodobno neuhvatljiv poput tek uzletjelog vrapca s francuski pravilno oblikovane krošnje, on je u trenutku jer reprezentira ili preporuča otvorenu, ludičku razdraganost scenom koje časak kasnije neće više biti, jer časak kasnije taj biciklist neće više nastavljati liniju brončanih skulptura u labirintu parka ispred palače.

Cilj je u prisutnosti, jer tu smo gdje jesmo, zajedno s krošnjama uličnog drveća u prozorskom se staklu napuštenog lokala zrcali i pločnik po kojem hodamo. I konačno, cilj je u primjećivanju i prihvaćanju isprepletenosti svega i svačega, zaboravljanju početnih pretpostavci jer su se priroda i grad odavno pomirili, stablo topole prilagođava boju svog debla boji izlokane fasade, oni postaju jedna instalacija i spremno poziraju.

(Od različita spola glavnih likova ipak ne odustajem posve, dapače, nazirem zaljubljenost kad gledam tu razbijenu uličnu lampu koja ispod mreže već gotovo posve ogoljelih grana reflektira ispalo zeleno lišće odozdo, podsjećajući prirodu na minule dane.)