OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
397/442

PRIČE O SLOVIMA

NEVA ZIDIĆ

Galerija Bernardo Bernardi, Zagreb / svibanj 2022.

U načelu, apsurdan problem. Slova su znakovi određena sustava, s ideogramima ih povezuje to što predstavljaju grafički simbol nezavisan od pojedina jezika. Međutim, za razliku od njih, od primjerice, piktograma u prometu: stani, idi, klizav teren, baka s djevojčicom prelazi cestu, koji su uvijek nacrtani jednako, slova se neprestano pokušavaju nacrtati drukčije.

Moguće da je u trenutku kad je dogovoreno značenje pojedina znaka smjesta započeo takozvani ‘juriš na Oklahomu’, odnosno natjecanje u njihovoj vizualnoj interpretaciji. Također je moguće da je temeljni alat, čekić i klin, odredio standard, odnosno činjenicu da sva slova oblikom odgovaraju propozicijama jednog sustava. S vremenom ljudi imaju sve više i više toga reći, a prostor njihova izlaganja je ograničen, pa je nužna učinkovita organizacija. Ruku pod ruku s njome stiže i novi zadatak, slova nisu više tek u službi informacije, nego njihova organizacija, osim što mora biti pregledna, mora biti i oku ugodna.

Prevodeći temeljno pitanje: kokoš ili jaje u područje moderne umjetnosti gdje ono glasi: forma ili sadržaj, slova se opredjeljuju za kokoš, unatoč činjenici da je njihova uloga jasna: postoje isključivo zbog sadržaja, slova izjavljuju da bez forme nema sadržaja, a da bez sadržaja ima forme, slovo je slika bez obzira na izostanak značenja. Kao što mi gledamo sliku kineskog slova (preciznije, logograma, znaka koji predstavlja riječ ili morfem) nemajući predodžbu o tome što bi ona značila, tako i Kinezi gledaju sliku našeg slova.

Slovo je most između slike i riječi, između forme i funkcije, no obično tim mostom krećemo od slike prema priči, gledamo nacrtanosti da bismo dobili informaciju o sadržaju, dočim sada svjedočimo obrnutoj putanji, krećemo s one strane, crtež postaje sadržajem priče.   

 Za razliku od dominantne uloge koju je slika u međuvremenu izgubila na suvremenoj likovnoj sceni (stanju spram kojeg se slikar Ivica Malčić odnosi manifestnom izjavom: „Slika nije mrtva dok Malčić ne kaže da je mrtva!“), uloga slova, odnosno tipografije, na suvremenoj dizajnerskoj sceni nikad nije bila veća. Prije dvadesetak godina Nikola Đurek i njegovi učenici napravili su bitan iskorak na domaćem, ali i međunarodnom terenu, gdje i danas aktivno djeluju. Primjerice, Đurekov „Typonine“je foundry značajan na svjetskoj razini, preko kojeg i njegove bivše studentice i studenti, a danas već profesorice i profesori, prodaju svoja pisma i proširuju osvojeno područje značajnim ostvarenjima i priznanjima. U impresumu knjiga, osim uobičajenih aktera, pojavljuje se i naziv pisma. On ima specifičnu ulogu, treba ga kreirati, a zatim se ta kreacija uključuje u završnu kreaciju, odnosno grafičko oblikovanje, koje se na njega često i oslanja, pa ispada da bi svaki dizajn, osim autora, trebao navesti i autora pisma. Međutim, pismo je roba, tržište veliko i prevladavaju ona generička. Ali tržište je i gladno i dizajn se sve češće osim konfekcijskih modela koristi onima naručenima, krojenima po mjeri.

Jednom riječju, vladaju povoljni vjetrovi na sceni na koju upravo ulazi novopečena specijalistica tipografije Neva Zidić. Nakon završena studija dizajna u Zagrebu i magisterija u centru svjetske tipografije u Haagu, uključuje se u proizvodni pogon, i to odmah na trima razinama: edukativnoj, kao vanjska suradnica na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci, profesionalnoj, kao dizajnerica u studiju „  „ i autorskoj, prvom samostalnom izložbom “radno_05/22”.

Sklonost slovima javlja se već i tijekom studija, primjerice, na rezidenciji u Libanonu istražuje arapsko pismo, a na magisteriju arapskomu dodaje i korejsko. Tijekom magisterija ostvaruje i prvu javnu realizaciju, logotip slastičarnice „Melt“, na početku Mesničke. Logotip je izveden pismoslikarstvom, letteringom,terminom koji označava umjetnost crtanja slova, a ne tek njihovo ispisivanje, izražajnoj poluzi kojoj je Neva najviše sklona.  

 “radno_05/22” predstavlja svojevrstan ‘izlaz iz ormara’, konkretno, otvaranje ladica, portret zatečena stanja, a uključuje i već gotovo izbačenu ulogu ruke iz prostora proizvodnje kojim dominiraju tipka i miš. Ili, obrazovanjem potkrijepljen, nastavak igre crtanja slova. Jezik je naučen, ali njegova je sintaksa (rezovi, baseline, tracking, kerning, spacing i ligature) ostavljena po strani dok se ruka po papiru igra, dok njezina vlasnica tim jezikom komunicira teme koje su joj u tom trenutku važne: “Nekad su one osobne i subjektivne, nekad opće, možda važne i nekome drugome, a nekad vjerojatno nisu važne baš nikome.” Fragmenti njezine komunikacije, dakle, mogu, ali i ne moraju biti profesionalno ili bilo kako iskorišteni, organizirani u rezove, disciplinirani u ligaturama, odgovorni sintaksi. Poput situacije u školi, kad uši ne primaju ono što dolazi s katedre, a misli se manifestiraju crtanjem slova po marginama bilježnice, tako i sada, kako sama kaže, krade momente profesionalnih termina i crta slova, slikovito govoreći, po marginama naručenih prijeloma. Bez odgovornosti spram moguće primjene izmišljena načela na ostale članove pismovne obitelji, descenderaascendera ili verzala. Kao što u jednom predstavljenom slučaju nije našla rješenje za slovo ‘n’. (To bi se pismo moglo uključiti u obitelj Sans, kao Sans N.)

Pa dok jedan dio izložbe predstavlja Nevino putovanje prema lampicama koje su se negdje u prikrajku njezinih misli same od sebe upalile i grijeh bi bio ostaviti ih da same od sebe i ugasnu, drugi dio neke od njih predstavlja u punom svjetlu. Ali ne i u punom rezu. Kontrastira ih, čisti ih od skiciranih gridova u pozadini i predstavlja kao uzorke. Ti se uzorci ponašaju poput uljeza u popisu onih slavnih ili poput razigranih grafizama, a jednom i u službi neobična dijaloga slova ‘x ‘i slova ‘a’, pri čemu se ‘a’ svojom kapicom pridržava za nogu od ‘x’što proizvodi logotip nadimka osoba pod imenom Igor, zato što se to čita ‘ixa’.  

 Pa kao što otac vulkanac na odlasku pozdravlja sina Spocka riječima: “Live long and prosper”, tako i mi Nevin dolazak na scenu pozdravljamo riječima: “Light bold and italic.” (U prijevodu: svijetli hrabro i ukoso.)