PREGLED HRVATSKOG DIZAJNA 15/16
Velikim brojem radova iznimno napučena izložba smještena je u već tradicionalnom, možda bi se ipak reklo – nevelikom, galerijskom prostoru Muzeja za umjetnost i obrt, prostoru što svojim hodnicima i nekoliko soba podsjeća na kakav veći stan. Raspored i dimenzije tog stana, osim što gostima određuju kretanje, domaćinima odnosno postavljačima sugerirali su mogućnost tematske organizacije postava.
Uzimajući u obzir kako je pregled dvogodišnje dizajnerske produkcije razvrstan u osam kategorija, te je kategorije moguće primijeniti na kontekst stana, i jedna i druga situacija, primjerice, uključuju garderobu – modni dizajn, namještaj – produkt dizajn, dekorativne elemente dvodimenzionalne i trodimenzionalne prirode – dizajn vizualnih komunikacija, ambalaže i prostorne intervencije, biblioteku – grafički dizajn knjiga, radnu sobu odnosno ured- dizajn u digitalnim medijima, plus gastronomsku jedinicu s pripadajućom vinskom kartom – cjeloviti projekti, hoteli, restauranti….
Međutim, kao što obimna dvogodišnja produkcija ima i brojne interdisciplinarne rezultate, tako i postav donekle poštuje, ali se u većini slučajeva ipak ne vodi isključivo načelom grupiranja pojedinih formativnih cjelina. U biblioteci, primjerice, kao uostalom i u većem dijelu stana, nailazimo na realizacije produkt dizajna, što zapravo, garnirano gotovo sveprisutnim produktima onog grafičkog, pa čak i modelarno predstavljenim složenijim projektima, pomalo i ukida doživljaj tematskih prostorija. Singularno medijalna ostala je tek garderoba, ambijentalno osvijetljena, izabrane realizacije modnog dizajna prezentira gotovo instalativno, te na razini doživljaja cjelokupne prostorije uspijeva prispodobiti koncepcijsku namjeru – stilizaciju pozornice / piste, koja statičnim, odnosno u pokretu zaustavljenim akterima / modelima odgovara galerijskom uprizorenju.
Scenografski se dojam u velikoj mjeri oslanja na nešto tamnije srednju sivu (procijenio bih 70 postotnu) boju kojom su oličeni zidovi. Na taj način tretirani, njihova se uloga na prvi pogled smanjuje – prestaju biti zidovi, postaju nebitna dimenzija definicije prostora, poput publike u gledalištu koje smo svjesni, iako je zapravo i ne vidimo. Pa, slijedeći primjer publike koju definira gledanje predstave, dolazimo do povećane uloge ovako obojanih zidova naspram neutralno bijelih, oni su, kao i publika, definirani sadržajem na sceni, te na taj način pozornost dodatno usmjeruju na protagoniste, na sceni istaknute snop svjetlom.
No, bez obzira što zidovi nedvojbeno pridonose općem dojmu modne sobe, oni su zapravo ponajprije odgovorni boji koja prevladava u cijelom stanu. To je siva na cca 70%, zato što bi crna predstavljala isuviše radikalan konceptualan iskaz, koji predlaže konkretnu programsku platformu, a što zapravo ne odgovara bijenalnoj ideji izložbe. Bijela bi, nasuprot tome, posvjedočila nedovoljno aktivnoj ideji postava, dočim bilo koja druga boja, u tome se svakako slažemo, ne dolazi u obzir.
Osim, dakako, predsoblja, lokacije gdje su smješteni radovi što kandidiraju za Veliku nagradu Hrvatskog dizajnerskog društva. Iz konteksta važnosti što ju nagrada označava, ali i iz konteksta stana (u smislu crvenog tepiha), sasvim je razumljivo da su ti zidovi crveni.
A prilikom prolaska kroz taj elitni špalir dobrodošlice na izložbu, kojeg čine Numenove instalacije Tape, Net i Tube, Dujmenovićeva i Hrastovčeva tipografija Louvre Serif i Louvre Sans i projekt Design District Zagreb, doznajemo i kako je Veliku nagradu osvojio ovaj potonji.
Na postotak sive svakako su utjecaj imale i legende, bitan element izložbe koji ne informira tek o autorstvu, nego i o kontekstu. Dakako da informacija ne smije biti isuviše vidljiva, no ipak mora biti čitka, što bi crni tekst na 80 postotnoj sivoj prilično otežao. S druge strane, što tamnija, to više proizvodi ambijentalnost doživljaja, odnosno scenografičnost postava. Čija ideja kao da istodobno polazi od ideje zgrade – Muzeja za umjetnost i obrt, koja postavom priziva vrlo konkretne okolnosti odnosno proizvodi kontekstualne situacije, a i od ideje pregleda dvogodišnje produkcije, dizajnom asocirajući konkretnu kontekstualnu situaciju. Koja je zapravo identična jednom od bitnih segmenta MUO-va konteksta, a to je oblikovanje. Preuzimanje uloge aktivna oblikovna elementa, donijelo je dividende i na razini smirivanja gotovo bezbrojno različitih vizuala, pa bez obzira na prostornu napučenost, ipak ih je moguće doživjeti (ako je potrebno i prići im), kao pojedinačne artefakte.
S druge strane, ponašanje u stanu, nasuprot onome u muzeju, dozvoljava bliski kontakt s izlošcima, a u mediju dizajna, bilo izdavačkom, bilo grafičkom, modnom ili produktu, informacija o materičnosti nipošto nije zanemariva. Pa bi se čak moglo reći i da ta skučenost, s obzirom na velik broj izložaka, odnosno zatrpanost ‘stana’ brojnim predmetima, zapravo doprinosi osjećaju prisnosti.
Još je jedan element, kojeg inače nalazimo i u MUO-u, ali i u uređenju stana, svoju, dakako, posve stiliziranu, primjenu pronašao u postavu izložbe – to je ideja paravana. Za razliku od klasičnog, on ovdje ne stoji nego visi, a osim što inače postoji da zaustavi pogled, ovdje je on zapravo nosač informacija. Ipak, proglasiti paravanima mnoštvo tih visećih pregrada što proizvode neku jednostavniju labirintnu situaciju, ne bi bilo sasvim točno. Uostalom, očekuje se i odlazak iza njih, prolazak tim improviziranim hodnicima, zato što su viseći paravani / zidovi s obje strane aktivni – najčešće se radi o plakatima, no tu su i grafički prikazi raznih drugih akcija i projekata. Improvizirane vizualne prepreke, osim što su sačinjene od eksponata, imaju i arhitektonsku ulogu, proizvode manje prostore, svojevrsne separee koji omogućuju ponešto izoliranije predstavljanje pojedinih trodimenzionalnih ostvarenja, smještenih bilo na postamentima, bilo na zidnim policama.
Kao i u stanu, i ovdje se po sredini prostorija nalaze stolovi. Na njima su, dakako, knjige. Posve dostupne listanju, što je zapravo presudno za procjenu njihove kvalitete. Ali ne čitanjem, zato što ovo ipak nije biblioteka, nego, osim u ovitak, uvidom i u prijelom, uvez, vrstu papira, dakle, u ključne elemente tog klasičnog artefakta grafičkog dizajna.
Pa je možda prilika spomenuti i katalog ove izložbe, koji zadržavajući već gotovo tradicionalan format, ovitkom, uvezom i prijelomom postavlja standard na vrlo visoku ljestvicu. Izvrsno primijenjene tipografije u grafički izvedeni logotip, zatim idealno odabrana papira za ovitak (Desire Red 135) oblikom tiska (Curious Matter Adrion Blue boja), pa i vrlo uvjerljiva volumena, ta bi izdužena crvena ciglica svakako konkurirala za nagradu u kategoriji pod nazivom ‘dizajn vizualnih komunikacija’.
(Što je, rekao bih, ponešto neprecizna definicija, zato što bi se pod taj naziv moglo svrstati i sve ostale kategorije, zar moda nije vizualna komunikacija, ili digitalni prikaz, ili ambalaža… Zar sa stolicom, primjerice, manje vizualno komuniciramo nego s vrstom tipografije? Zar je oblikovanje koncepta ikako drugačije moguće predstaviti, osim vizualno ga iskomunicirati?)
Prolazak izložbom, međutim, ipak ne uključuje nominacijsku problematiku, ne inzistira na formalnom određenju pojedinih radova, kao što, osim u slučaju mode, ne inzistira niti na lokacijskom svrstavanju pojedinih kategorija.
Prolazak izložbom nudi veliku količinu sadržaja posve nesvodivog pod zajednički nazivnik, osim, dakako, onog vremenskog, što joj, nasuprot uobičajenim situacijama, zapravo diže kvalitetu. Raznovrsnost, pa i inovativnost radova, uz impozantan popis zastupljenih autora, osim informativno revijalno natjecateljskom, izložbu proglašava i reprezentativnom.
Pa, ukoliko se već nekoliko godina moglo govoriti o novim vjetrovima u jedrima dizajnerske scene, ova je manifestacija potvrda sigurna kursa kojim ta flota brodi.