POZORNI PROMATRAČ
BRANKO BALIĆ
Retrospektivna studijska izložba posvećena fotografu i povjesničaru umjetnosti Branku Baliću (koji je živio do 1930. do 1976.) organizirana je u suradnji Muzeja za umjetnost i obrt i Instituta za povijest umjetnosti punih 40 godina nakon njegove posljednje izložbe. Prema kustoskoj koncepciji Irene Šimić i dr. sc. Sandre Križić Roban, retrospektivna izložba Pozorni promatrač Branka Balića rezultat je višegodišnje stručne i znanstvene obrade njegove vrijedne ostavštine (arhivske zbirke oko 12.000 fotografskih negativa), koja je od 1977. godine pohranjena u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu.
Odmah po ulazu u izložbeni prostor, zatičemo se pred dvije fotografije većeg formata koje jako dobro poznajemo, gotovo su i svjetski slavne, a prikazuju članove skupine Gorgona kako gledaju u zemlju i kako gledaju u nebo. U pitanju je, dakako, izvedba njihove akcije. No, sudeći prema perspektivi, odnosno položaju kamere – točno iznad njih, reklo bi se kako je i snimatelj dio autorskog tima tog performansa za foto aparat. Formata kojem se često priklanjala i grupa ViGo (Vijatović i Gotovac), sudeći prema fotografijama u njihovoj nedavno tiskanoj istoimenoj monografiji koje ne možemo proglasiti dokumentarnim zato što je fotograf imao ključnu riječ u pozicioniranju “sadržaja”. A svakako je jasno da je imao i apsolutno povjerenje tog sadržaja koji shvaća da je upravo fotografija originalan izlazni format. Pomisao kako bismo slijedom toga i Branka Balića mogli doživjeti kao člana Gorgone potkrijepljena je i serijom “Adoracija”, svojevrsnom fotoseansom, odnosno ‘akcijom kojom je odana počast Juliju Kniferu za vrijeme njegove izložbe u Galeriji suvremene umjetnosti’, gdje su članovi Gorgone Knifera najprije kudili, da bi mu na kraju, u znak priznavanja njegova slikarstva, ljubili ruke. U toj skupini gorgonaških akcija još su i prizori izokretanja šešira i kaputa, bacanje šešira u zrak i zajedničko poziranje. ‘Ceremonije su se odvijale bez publike, samo za kameru.’
Balićevoj udomaćenosti u umjetničkim krugovima svjedoči i niz portreta protagonista tadašnje likovne scene. Osim prisnosti, a i povjerenja što ga portretirani očito imaju prema fotografu, vidljivo je i da su situacije aktivne u predstavljanju, bilo konkretna konteksta, kao što su to Milena Lah ili Vojin Bakić pri izradi skulpture, bilo u skiciranju žanra, primjerice, Josip Vaništa je zatečen dok čita, na krevetu stana u potkrovlju, a definiran je policama s knjigama što se poput friza susreću u kutu iza njegove glave. Vjenceslav Richter je usred aktivna razmišljanja, Aleksandar Srnec je snimljen ispred povećanih slova. Formati su kvadratni, težište je na kompoziciji kadra, koja se u nekim slučajevima realizira odnosom svjetlih i tamnih dijelova, u drugim istaknutom perspektivom ili pak suradnjom aktera i pozadine. Ono što se, međutim, pojavljuje kao konstanta, jest dojam komunikacije između snimatelja i snimanog, kao da svjedočimo rezultatu njihovog razgovora vezanog za okolnosti snimanja. Ili je takav dojam rezultat dubinskog poznavanja materije, zahvaljujući kojem fotograf uspijeva kontekstualno predstaviti protagoniste izolirajući neku njihovu ključnu osobinu. Imajući na umu Balićevo obrazovanje, čini se kao da je povjesničar umjetnosti otklonio teorijsku interpretaciju svojeg sadržaja i posve se priklonio onoj autorskoj. Naime, koliko mi je poznato, nije poznat ni jedan drugi primjer da povijest umjetnosti povjesničara umjetnosti zapamti kao fotografa.
Primjerice, umjesto da tekstualno analizira Kožarićeve “Oblike prostora”, on svjedoči njihovu nastajanju, snima Kožarića kako ih stvara u atelijeru, okružen već gotovim Oblicima, koje Balić dakako koncepcijski i kompozicijski u fotografijama koristi.
Teorijska utemeljenost u povijesnom razvoju i autorska interpretacija prezenta, dapače, zaustavljanje njegova trenutka, osim što mu priskrbljuje autentičnu poziciju, pruža mu i komparativne mogućnosti. Primjerice između stvarnosti i situacije na suvremenoj sceni, odnosno između urbanizma, arhitekture i usporedivih likovnih tendencija. Balić bilježi modernizam u trenutku izgradnje, bilo da snima makete ili odlaskom na teren, gdje pronalazi rakurse kojima replicira, odnosno ističe značajke koje se u to vrijeme pojavljuju i u recentnom ‘likovnom’ prostoru. Takvo, aktivno, svjedočanstvo, gledajući iz našeg vremena, možemo protumačiti i neobičnom anticipacijom, identičan je sadržaj i danas prilično aktualan. Brojni se suvremeni autori, čak i mlađe generacije, vizualnim razmišljanjem nadovezuju na Balićeve perspektive. Baš kao što se i performans za fotoaparat grupe ViGo – Kožarić u atelijeru radi na skulpturi živog Toma Gotovca – nadovezuje na njegovu foto seansu stvaranja Oblika prostora, snimljene u istom atelijeru. Što zapravo svjedoči o razmišljanju koje se ne realizira u tada prisutnoj takozvanoj ‘umjetničkoj fotografiji’, najčešće realiziranoj raznim svjetlosnim efektima, pa čak niti zadovoljava klasičnom dokumentacijom vremena posredstvom karakterističnih prizora, nego je posve uronjeno u konceptualna strujanja s kojima komunicira fotografskim alatom.
Fotograf, međutim, ponekad zaboravlja svoje kunsthistoričarsko podrijetlo, pa i prostor likovnosti te preuzima ulogu kroničara. Iako formalno ne prihvaća ulogu socijalna istražitelja, kao prije njega Franjo Fuis, a poslije njega Boris Cvjetanović, te iako su njegovi motivi i međusobno posve različiti, od gužve dječjih kolica u Maksimiru, čistača cipela na Trgu Bana Jelačića, polugola radnika na nekoj visokoj skeli, do gospođe koja mete smeće na Britancu, ipak se u fotografijama zrcali nekakvo pravo stanje stvari. Od serije što prikazuje radnike u proizvodnom procesu, do portreta raznih takozvanih ‘radnih kolektiva’, široka lepeza interesa, ponajprije zahvaljujući preciznom ‘autorskom oku’, postaje dragocjeni dokument koji upotpunjuje sliku vremena, i to točno onog vremena prema kojem se suvremena scena danas tako često odnosi. Vjerujemo njegovom doživljaju, istodobno subjektivnom i objektivnom, možda i zato što smo nagovoreni prepoznavanjem sadržaja u onom usputnom i nevažnom, detalja koji tek izdvojeni kadrom postaju kompozicijski djelatni i narativno znakoviti. Ili pak onih koji totalima suočavaju široku i ravnu panoramu periferije s geometrijskim planovima ulica i visokih zgrada novog urbaniteta.
Spomenimo kako su sve fotografije crno bijele, a osim njih, tu je arhivska dokumentacija i dva dokumentarna filma.
Tu je i instalacija koja izravno komunicira s fotografijama pokraj nje. Na rubovima bijelom bojom napravljena kruga na podu upisano je ‘Pozorni promatrač’. Krug je iste veličine kao i pripadajući krug na zidu, nastao kao rezultat projekcije svjetla. Točno u sredini zamišljena valjka iznad kruga na podu, obješena je tamna ploča s dva otvora u kojima se nalaze dva filma, odnosno dva monokroma formata 60 x 60 mm. Pokraj ploče, metar od tla, poput viska obješeno je povećalo. Pristajemo preuzeti ulogu pozorna promatrača, ulazimo u njegov prostor, uzimamo povećalo, usmjerimo prema jednom filmu i shvaćamo kako je to pozitiv fotografije što se nalazi pored instalacije, koja prikazuje detalj svojevrsna nepravilna rastera, čitav kadar ispunjava lišće ili je to gomila otvorenih školjaka. Instalativni elementi, obješena ploča, povećalo i krug na podu, dolaze u službu filmskog medija, zajedno s projekcijom svjetla proizvode simulaciju svojevrsna kina. Svjetlo je tu, a film ćemo projicirati sami, pogledom kroz povećalo. Pri čemu kao da se postavljamo u poziciju autora, kao da smo u predloženoj fotografiji povećalom izdvojili jedan dio prizora, kao što je i on svojim kadrom izdvojio jedan dio, očito većeg, istog prizora.
Raznorodnost interesa, aktivno sudjelovanje u razvoju umjetničkih strujanja, konceptualno korištenje vlastita alata, sve to svjedoči autorskoj znatiželji koja sudjeluje u otvaranju novih povijesno umjetničkih kategorija, što ga promovira i u ulogu svojevrsna najavljivača. Ili, drugim riječima, fotografske karike koja je prethodila razvoju i širem priznanju tog medija krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća.
Stoga je velika šteta što njegova osobna istraga i svjedočenje raznim sličnim istragama, bez obzira na velik broj ostavljenih negativa, nije duže potrajalo, bilo bi vrlo dragocjeno imati Balićev doživljaj nastavka razvoja onoga što je autorski tumačio.