Slikovito govoreći, dvije su se stvarnosti Kate Mijatović preklopile u ovoj nestvarnoj instalaciji: ona stvarna, naizgled beskrajna ravnica, i ona nestvarna, također naizgled beskrajno polje snova. Prva označava područje njezina odrastanja, Baranju, možda ne najveću ravnicu na svijetu, ali svima koji su bili u Baranji poznat je osjećaj stajanja u polju koje nema kraja, a druga je područje njezina autorskog interesa, čemu najpreciznije svjedoči online projekt „Arhiv snova“ (www.arhivsnova.hr), interaktivna online domena koja služi za skupljanje i arhiviranje tekstualnih zapisa snova, a broji oko dvije tisuće petsto snova i može se smatrati najvećom arhivom snova na svijetu.
Stavivši na glavu kacigu za virtualno postojanje zatječemo se na izoranu polju, takoreći usred Baranje, u donjoj polovici kadra je smeđa oranica, a u gornjoj sivo nebo. Uzevši u ruke kišobran, dobili smo vozilo kojim putujemo po toj ravnici. Kišobran se ponaša kao volan, ako ga malo spustimo, idemo prema naprijed, ako ga malo dignemo, idemo prema gore. On je, dakako, proziran, kroz njegovu prozirnu površinu promatramo prozirnu kišu. S jedne je strane sasvim logično da na polju uvijek pada kiša, blato je sinonim za ravnicu, a s druge je to opravdano zato što je voda u Katinoj interpretaciji svojevrstan prevoditelj ili komunikator na liniji java – san. Primjerice, često je performativno ispisivala tekstove snova po zidu kistom umočenim u vodu, snovi nestaju kao što voda hlapi. Padajuću se vodu ne može vidjeti, tek poneki pljusak njezinih kapljica od izorane ledine, u Katinoj su interpretaciji to narativni elementi, sugeriraju da se naš boravak u polju snova odvija u mediju kiše. Osim što ima narativnu ulogu, kišobran je zapravo tehničko pomagalo, umjesto džojstika kojim se krećemo po umjetnom prospektu, sada kišobranom putujemo prema horizontu, koji je, baš kao i u pravoj stvarnosti, uvijek jednako daleko. Ili ispružimo ruku prema gore i dignemo ga koliko god možemo, možda poletimo kao Mary Poppins. Ali, ne može se odletjeti iz snova, poput isparavanja vode iznad baranjske se njive dižu transparentni panoi na kojima su ispisani tekstovi snova raznih ljudi. Arhetipska njiva i futuristički izvedeni panoi sugeriraju postfestumsku situaciju, svega je nestalo, mi, bića iz daleke budućnosti, posredstvom kacige putujemo bivšim prostorom i čitamo poruke ostavljene u zraku.
Ima li što logičnije nego arhivirati snove u nematerijalnim ladicama clouda, gdje ih naša virtualna inačica uvijek može prelistati.
No, dok je s jedne strane poveznica između virtualnog prostora i snova više nego čvrsta, oboje je nematerijalno, s druge je strane nema, za razliku od snova, situacije koju proizvodi ljudska svijest oslobođena racija, virtualnu proizvodi ljudska svijest upravo korištenjem svog racija, pa se može zaključiti da su snovi jednako udaljeni i od prave i od umjetne stvarnosti. Njihov odnos oblikuje, vjerojatno raznostraničan, interdimenzionalan trokut čije su točke stvarnost, umjetna stvarnost i snovi i u okviru kojeg se odvija naše multidimenzionalno postojanje. Kata mu udara novu, četvrtu točku, umjetničku, ona se nalazi izvan trokuta zato što identificira prostor slobodnog duha, koji je jednako odvojen ili udaljen i od stvarnosti i od umjetne stvarnosti i od snova. Zahvaljujući perspektivi na trokut iz umjetničke dimenzije (kao da joj se točka gledišta nalazi na širem koncentričnom krugu), dolazi u mogućnost plastično (a posve nematerijalno) portretirati područje nestvarna sustava. Krećemo iz prve, prave stvarnosti, stavljajući kacigu na glavu prelazimo u drugu, dobivamo u ruku kišobran koji nas poput vodiča vodi u obilazak treće. Ona je optimalno predstavljena, ne projekcijom snova, jer ni umjetnička dimenzija nema takvo dopuštenje, nego njihovim sadržajem na transparentnim panoima. Vidokrug nam nikad nije bio veći, nema većeg od umjetnog prostranstva, kišobran nas poput skateboarda vozi između billboarda, stanemo ispred jednog, a vidimo da ih je iza još mnogo, kao neboderi velikoga grada, pa kako priđemo jednome, grad se jednako gusto naseljen priviđa u daljini.
Beskraj virtualnog prostora simulira svemirski beskraj, no dok je ovaj drugi definitivno vani, za prvog se pretpostavlja da je na granici između vanjskog i unutarnjeg, ali se ne zna točno gdje. Za trećeg se, također beskrajnog, međutim, definitivno zna da je unutra, iako mu dobar dio sadržaja čini predstavljanje onog vani. Pa kao što je ono vani beskrajno, tako su bezbrojne i mogućnosti montaže vanjske sirovine, čije se epizode prikazuju u zamračenoj kinodvorani u koju ulazimo svake večeri i uvijek gledamo drugi film. Naizgled su bezbrojne i mogućnosti kišobrana, idemo od kina do kina, čitamo sadržaj filmova, vozimo slalom između snova, panoi su poput štapova na skijaškoj stazi, ali ta staza također nema kraja.
Navodno postoje tehnike koje omogućuju ljudima da sanjaju ono što žele, čime se zapravo ukida trokut, poništava temeljni prirodni sustav i ljudskoj svijesti eliminira mogućnost postojanja neoskvrnuta misaonom kontrolom. Pa ako snove protumačimo kao svojevrstan vulkan kroz koji svakonoćno eruptira nataloženi sadržaj iz nedostupnog nam dijela nas, konkretnim bi se narudžbama mogao začepiti otvor, ljudi sanjaju šarene bombone, lete s pticama, rone s ribama, voze se u crvenom Ferrariju u pratnji plavuše/ana, a unutra se talože naslage podsvijesti.
U jednoj se epizodi filma „Coffee & Cigarettes“ (Jim Jarmusch) ironizira takva težnja jave, naime, jedan protagonist izjavljuje da uvijek pije kavu prije spavanja, zato da sanja brže, da takoreći prolijeće kroz panorame snova. Koliko god bila razumljiva takva želja, te počivala na činjenici da kava ubrzava misli, toliko je i neostvariva, odnosno apsurdna, jer u san tonemo tek kad se misli uspore i kad se njihov prolazak sasvim zaustavi.
Nasuprot tomu, drevna kineska misao kaže da je dan ispunjen ako su u njemu zastupljene emotivna, tjelesna, misaona i mentalna aktivnost. Ovo potonje zapravo sugerira meditaciju kao oblik mentalne higijene, boravak na javi pri čemu su iz svijesti istjerane misli.
Kata Mijatović također se ne zalaže za kontrolu, niti traži odgovor u manifestacijama podsvijesti, njezina online sanjarica skuplja ponekad zapamćene posljednje kadrove unutarnjih filmova, kao potvrde slobode izraza drugog dijela nas, onih koji na scenu stupaju onda kada mi s nje siđemo, onih koji žive iza ogledala, u misterioznim dubinama, ne/poznatim bićima koje jesmo i nismo mi, koji žive svoj život ondje gdje naš prestaje. Nikad se nismo upoznali, razdvaja nas dvostruko ogledalo. A možda i nije dvostruko, nego kao ono na policiji, možda oni nas vide.
Inače zazirem od umjetničkih radova u formatu virtualne stvarnosti, jer je ona ili nedovoljno ili previše producirana, a u oba slučaja sama sebi dovoljna, što znači da nije u službi autorske ideje nego, baš kao i naručivanje snova, tehnologija plijeni svojim mogućnostima i želje se iscrpljuju u njihovoj konzumaciji. Nedavno je otvoreno VR kino, u kojem se valjda prikazuju i VR filmovi, no kakva je njihova radnja, pitam se i smjesta odgovaram, radnje ne može biti ako upravljam svojim kišobranom, a ako ne upravljam, onda to nije simulacija stvarnosti nego film u 3D, 4D ili multiD formatu. U ovom su slučaju tehnološke mogućnosti pomalo izigrane, ostavljene po strani, Kata se koristi samo onim što joj treba, sve je u funkciji autorskog izraza, panorama je minimalizirana, prolazak se duhovito rješava kišobranom, a sadržaj virtualne stvarnosti virtualno je polje koje istodobno znači i početak i završetak, i plodno tlo i vječno počivalište, i Petrovu i Mirogoj, a nad kojim se poput onoga izvan života i smrti, preciznije, poput spomenika tomu izvan, uzdižu ljudski snovi.