OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
063/459

POKAZUJEM / JE MONTRE / I AM SHOWING

MARKO ERCEGOVIĆ

Croatie la voici, Pariz / lipanj 2012.

Ako krenemo od, već pomalo i zaboravljene, apsurdne hipoteze da odapeta strelica u svakom pojedinom trenutku zapravo stoji iako se njena pozicija neprestano mijenja, dobili smo optiku kroz koju je moguće tumačiti većinu predstavljenih Ercegovićevih fotografija. (Šire gledano, nije li to i jedna od bitnih karakteristika fotografije kao medija?) Isti sadržaj već u slijedećem trenutku ne bi više bio isti. Pa čak i bez obzira na činjenicu da li je fotografirani motiv statičan ili u kretanju. (Što već prestaje biti općenita oznaka i postaje Ercegovićeva specifičnost.)

Ta je specifičnost rezultat sinergije motiva i raspoloženja autora. Što se tiče autora, tek određeno stanje njegove svijesti proizvodi njegovu spremnost, tada je on na raspolaganju motivima. Jasno da ta spremnost ne znači neprestano držanje širom otvorenih očiju jer bi ono uzrokovalo grč u očima što bi se smjesta prenijelo i na fotografirane motive s kojih, međutim, izostaje bilo kakav doživljaj ukočenosti, prisile ili pak žurbe, nitko i ništa nigdje ne hita, nasuprot tome, čak i te kapljice u pljusku mora kao da su se zaustavile na časak i mirno poziraju. Ercegovićeva spremnost uključuje vjeru u povoljan rasplet okolnosti – naravno, povoljan za njega kao fotografa svjesnog da te motive neće pronaći ukoliko ih bude tražio, pa čak i da ih vidi, možda ih neće prepoznati. Jer upravo u tome i jest ključna značajka, prizori sami po sebi ni po čemu nisu spektakularni, njihova ih izolacija u kadar što zaustavlja trenutak promovira u sadržaj, sadržaj koji ponajprije zrcali prepoznavanje i pridaje im smisao koji bez autora iza objektiva ne bi postojao. Ta je spremnost možda čak i lijena, uljuljkana u meditativnom raspoloženju, sanjarenje je preduvijet iz kojeg ga predloženi prizor tek napola budi, slučaj je naslutio mogućnost da bude prepoznat, fotograf je nagovoren na snimak. Ruka je zauvijek ostala na prijateljevu ramenu ili vratima hladnjaka ili naslonjena na ogradu balkona neke vikendice… Ili, primjerice, koliko smo puta vidjeli čovjeka dok izlazi iz mora… No, precizno kadriranje nenametljivo proizvodi visoku razinu likovnosti što uobičajenoj situaciji pridaje arhetipsko ozračje koje gotovo istodobno odlazi u drugi plan. Ono i dalje jest priloška oznaka današnjice, ali prizor uhvaćen u tom momentu ponajprije zrcali protok neke energije ili drugim riječima ta energija potpisuje režiju ove scene u kojoj su svi akteri jednako važni: more, obala, kupač i fotograf. Stoga fotograf kao djelatan dio cjelokupnosti i ne treba znati odgovor na pitanje zašto se baš toga časa aktivirao, uključio sposobnosti i upravo taj usputni prizor zaustavio da postane nekakva neodredivo elementarna slika. Pa kao što za to kasnije nema, i ne treba biti, objašnjenja, jednako tako toga trenutka nije bilo ni izlaza – to se moralo snimiti. Ercegović reagira bez da je prethodno fotografski vrebao, bez predumišljaja, jer kako bi unaprijed i mogao pretpostaviti ono što još ne postoji. No, kako mu uprizorenja takvih malenkosti ne bi promakla, kako se takva mala čuda (kakvih uostalom ima bezbroj) ne bi pojavljivala uzalud, očito je nužno određeno stanje svijesti (pa čak možda i letargično), kako bi mogao biti trgnut i osupnut prizorom i prepoznati istovjetno u različitom, stvarno u prividu, jedinstveno u običnome.

U Ercegovićevoj spremnosti moguće je razbrati naročito ‘lovačko’ strpljenje, ono uključuje također i naročiti oblik čekanja (nikada ne čeka i uvijek čeka) zato što nikada i ne kreće u lov na prizore a zapravo je neprestano u takvom lovu. Ali s bitnim otklonom od uobičajenog – on je lovina, on pristaje biti uhvaćen u njihovu mrežu. Više hipnotiziran nego zavezan, u gustoj isprepletenosti nevidljivih spona prepoznaje naznake apstraktna sustava gdje je sve identično kao i ovdje, osim nekoliko sitnica. Sustava koji ne želi biti viđen stoga postavlja čuvare sa zadatkom nepropuštanja iracionalnih detalja u stvarnost. Mirno se prepuštajući uzništvu, otklanjajući potrebu za tumačenjem njegova načela, Ercegović uspijeva osvjetliti pojedine niti. Te uhvaćene sitnice, zaboravljene mrvice promakle čuvarima, predlaže kao opipljive dokaze postojanja tog drugog svijeta, svijeta što se u međuvremenu iz zatočeništva premetnuo u utočište.

Naravno da je to utočište, takvo meditativno stanje svijesti ponekad nužno i napustiti, postati vidljiv, preuzeti ulogu fotografa koji javno bilježi. Ti zapisi nastaju u suradnji, ali ne više toliko s iracionalnom dimenzijom u koju smo samim postojanjem uronjeni, nego s konkretnim protagonistima u njihovu realnom okruženju. Ercegović postaje pozvani svjedok, pred njegovim se objektivom nižu prizori koje su ljudi već prepoznali važnima ili zanimljivima, vrijednima zabilježbe. Ponekad je subjekt pokazivanja poznat samo onima koji na njega usmjeravaju pozornost, drugi puta je u pitanju doslovno poziranje za fotoaparat, dočim pokazano može varirati od posušene žabe do kompjutorske prezentacije statističkog istraživanja… Stoga serija fotografija ‘Pokazujem’ (po kojoj je izložba i naslovljena) ima dvostruku ulogu na razini ove galerijske prezentacije. Iako je u kontekstu izložbe izraz – ‘pokazujem’ – logično protumačiti kao ono što fotograf pokazuje, snimljeni motivi, međutim, vrlo zorno ‘dokazuju’ da su fotografirani ljudi oni koji nešto pokazuju (nekome, drugima, fotografu), a da je on, fotograf, samo zabilježio to pokazivanje. I samim time plastično portretirao prostor onoga što i sam inače radi. Jer na fotografijama izabranim iz drugih serija on zapravo, slijedeći svoj interes, također pokazuje, prst zamjenjuje objektivom usmjerujući našu pozornost na motive ili situacije koje su njemu zaokupile pažnju. A koje same po sebi možda nisu, u sadržajnom smislu, toliko eksplicitne. Iz tog razloga serija fotografija ‘Pokazujem’, osim što ju od ostalih formalno razdvaja činjenica nedvojbena fotografova prisustva u samoj situaciji (inače je prizor uhvatio usput ili iz prikrajka), služi poput simbola nekakvih naočala koje posjetitelj stavlja na oči da bi jasnije razabrao ono što se na ostalim fotografijama izražava. Poput načina na koji sokol gleda odozgo – istodobno ima sliku cijele panorame i teleskopski povećan detalj te panorame, tako i Ercegović sada predstavlja sveukupnost svoga fotografskog doživljaja istodobno fokusirajući detalj kojeg nudi kao načelo razumijevanja te cjelokupnosti.

Bezbroj zaustavljenih strelica u toj jednoj koja leti moguće je usporediti s bezbrojem paralelnih vremena s obzirom na ovo ‘važeće’. Ili s bezbrojem paralelnih svjetova s obzirom na ovaj ‘priznati’. Utočište postaje perspektiva koja poput putokaza pozornost usmjerava na okolnosti, na površne značajke jednog vremena, koje zatim pretvara u znakove, polagano se pomičući prema transcedentnosti na čijem završetku čeka čovjek.