PETLJE, DISTORZIJE, SIMETRIJE
ANDRO GIUNIO
Ova izvedba uživo istodobno označava i završetak Giunijeva boravka u Galeriji MK, gdje je gostovao u okviru programa ‘otvoreni studio’, zamišljena tako da galerija postaje autorov atelijer u kojeg je uvijek dozvoljeno zaviriti i svjedočiti trenutnu razvoju jednomjesečna procesa.
Dapače, pojedine se etape i javno oglašavaju, a gostujući umjetnik tada postaje domaćin.
Giunio preuzima ulogu vodiča kroz izložbu, budući da dotična etapa i preuzima format izložbe.
Ona je postavljena na tri velike plohe koje simuliraju radne stolove. Pa dok su na jednom izloženi alati i sirovine za proizvodnju, na ostala dva se nalaze instalacije očito napravljene sredstvima s prvog stola. Na prvi pogled on izgleda kao da je izvađen iz servisa za popravak radio aparata i pripremljen za inspekciju neke nadležne službe. Alati, uglavnom razna kliješta i odvijači složeni su, reklo bi se, pod konac, priručna sredstva jednako tako, sitni elementi su grupirani i cijela je ploha precizno organizrana. Izložak radnog stola čak uključuje i jedan rastavljeni aparat, čiji su dijelovi također pravilno složeni oko njega. Nije, međutim, u pitanju radio, nego walkman, koji je ujedno i glavni lik izložbe. Osim napol rastavljena walkmana, tu su i rastavljene kasete, u plastičnim kutijicama je i mnoštvo njihovih zamjenskih dijelova, primjerice, prozirnih kolotura oko kojih traka prolazi. Tu su i naslagane one još nerastavljene, koje tek čekaju na red. Posve je jasno kako taj mehanički audio repozitorij ovoga trena nije u funkciji proizvodnje, nego preuzima ulogu autoportreta. Osim što je prilično odgovarajuće na prvim javno otvorenim vratima radionice pokazati sredstva za proizvodnju, taj nas portret zapravo uvodi u izložbu. Ne samo na formalnoj razini, kao što će boje i kistovi u slikarskom atelijeru proizvesti sliku ili tesarski pribor, glina ili gips u kiparskom kulminirati skulpturom, tako i ovdje, walkman i traka od kasete konstruirati audio vizualnu instalaciju, nego i na onoj sadržajnoj. Za razliku od boja ili gipsa, walkman neće biti iskorišten za proizvodnju nekog novog sadržaja, njegova izvornost ostaje nepromijenjena, baš kao i funkcija, on i dalje emitira zvučni zapis. Umjesto kasete, međutim, koristi jedan dio izložbene plohe, oni prozirni koloturi oko kojih se u kaseti okreće traka, sada su raspoređeni po stolu i traka se nigdje ne namotava, nego u jednoj, pomalo izlomljenoj, liniji putuje oko njih, te, prolazeći kroz ‘glavu’ walkmana, proizvodi zvuk. Da bi to bilo moguće, magnetna vrpca mora biti napeta, a jedina je mogućnost precizno spojiti njene krajeve prema već postavljenom rasporedu kolotura, što je prilično filigranski posao. Taj posao, odnosno takva traka odgovara vizualnom zadatku, prispodobiti sliku od zvuka, budući da po stolu, oko svojih čunjića razapeta traka proizvodi određenu formu, dočim njeno pomicanje ilustrira, dakle, putovanje zvuka kojeg u jednom trenutku čujemo, no neprestano i vidimo kako taj isti zvuk prolazi dalje, možemo ga i okom pratiti, iako sad već čujemo neki drugi.
Takva traka, međutim, odgovara i konceptualnom planu, bez obzira što lik kojeg iscrtava ima nepravilnu geometrijsku formu, ta je forma linijom spojena i naglašava kako je u pitanju jedan ciklus, kao što i njena prilično skraćena dužina, od uobičajenih trideset minuta, ona sada traje dvadesetak sekundi, što bismo mogli proglasiti minimalnim vremenom za neku dionicu zvučna sadržaja, također može značiti jedan ciklus, koji se potom ponavlja, što zapravo znači da je traka svojevrsna vizualno zvučna materijalizacija petlje, odnosno loop-a.
Koristeći se mogućnostima walkmana, autor, inače muzičar, konkretno gitarist, započinje eksperiment – uključuje record na walkmanu i na gitari svira neku dionicu. Ne zna se što će traka te dužine zabilježiti, budući da se svakih dvadesetak sekundi nanovo briše postojeći sadržaj i bilježi novi. Ukoliko se, međutim, u međuvremenu, tijekom sviranja uključi i neki drugi walkman, pa i više njih, posve je neizvjesno što će koji od njih snimiti i kako će u konačnici zvučati ta orkestracija sastavljena od raznih loop-ova istog temeljnog sadržaja. Pritom je, dakako, moguće i da neki walkman snima njihovu zajedničku reprodukciju, iz čega proizlazi kako bi se simetrija mogla pronaći u refleksu onih pojedinačnih u ovom zajedničkom zvuku. To je moguće ustvrditi tek na teoretskoj razini, zato što je sve to što čujemo (a čujemo više nego dobro, budući da su svi walkmani, a ima ih barem osam, spojeni na solidne zvučnike) uglavnom apstraktna sadržaja u kojem je nemoguće izolirati pojedinačnu melodijsku liniju. Zvučnom konglomeratu doprinosi i autor, baratajući raznim miksetama i elektronskim efektima utiče na reprodukciju, djelomično ili posve mijenjajući ono što je snimljeno. Zbirka njegovih elektronskih i inih suradnika također je izložena. Ono što je na struju je uključeno i spremno svjetluca, pedale za razne gitarske efekte postrojene su ispod stola i čekaju na njegovu nogu, a osim njih tu su i neka ručna pomagala za sviranje, kojima autor u ulozi vodiča kroz izložbu objašnjava svrhu.
Dapače, demonstrira neke od njihovih mogućnosti. Na trećem je stolu, primjerice, također nekoliko walkmana, međutim, njihove su trake sasvim kratke, traju svega nekoliko sekundi. Aparat na kojeg su priključeni, ima mogućnost usporavanja i ubrzavanja snimke, stoga gitara u jednom od njih postaje ritam mašina, a u ostalima, poput karakteristične ‘solo’ gitare, ostaju usporeni fragmenti tog istog riffa.
Performans stoga shvaćamo kao finale, odnosno priliku da se sve ono s čime smo se upoznali, a što očito i predstavlja autorov studio, prikaže u svom djelatnom izdanju.
Scenografija zadržava iste elemente, no u ponešto drugačijem rasporedu, ostao je, naime, samo jedan stol, koji preuzima ulogu pozornice. On je zatrpan raznim aparatima i pomagalima, ispod su pedale, a uzduž prednje strane njegove plohe je plavo fluorescentno svjetlo. Na zidu iza stagea je instalacija od dva walkmana s produženim trakama, pa sada zid postaje kaseta. On je, međutim, osvjetljen toplim, žućkastim svjetlom, koje, osim što performera postavlja u kontralajt, predstavlja i određenu kontru ovom prednjem, hladnom, neonskom. Svojevrsnu suprotstavljenost, koju najavljuje light, moguće je primijeniti i na identitet izvođača, s jedne strane je to digitalna tehnologija, koja, pogonjena različitim programima, odnosno algoritmima, postaje aktivan instrument, a s druge je čovjek, odnosno autor, koji svira gitaru. Instalaciju koncerta upotpunjuju i zvučnici s obje strane stagea.
No, gitarist je istodobno i majstor zvuka. U performativnom bismo prijevodu mogli shvatiti kako igra i ulogu svirača i dirigenta. Što, međutim, nije točno, budući da on, ne samo da upravlja cjelokupnom zvučnom slikom, nego ju i proizvodi. Zato mu je ta uloga i značajnija od one sviračke, tek s vremena na vrijeme, naime, nešto kratko odsvira, a uglavnom barata ostalim dijelovima orkestra, kojih, baš kao i u filharmoniji, ima barem tridesetak. To je i logično, zato što je gitara tek jedan od dijelova orkestra, bez obzira što je sve ostalo uglavnom derivirano iz nje, drugim riječima, gitara je tek jedan od brojnih planova, odnosno zvučnih linija od kojih je kompozicija sastavljena. Autor se pritom ponaša poput šahista koji igra simultanku na trideset ploča, ne odaje nikakvu žurbu, nije u vremenskoj stisci, nego točno zna kada će i na kojoj ploči odigrati taj i taj potez. Stoga, bez obzira što zvučna slika nema prepoznatljivu harmonijsku liniju, proizlazi kako se ne radi ni o kakvoj improvizaciji, dapače, kao da ispred sebe ima notni zapis kojeg u izvedbi slijedi. A umjesto nota, taj zapis čine šifrirane oznake pojedinih članova orkestra, s oznakama intenziteta u kronološki preciziranom rasporedu, odnosno uključivanju efekata što nad pojedinim petljama vrše različite distorzije. Zvučna slika, izgrađena od brojnih elemenata, neprestano se mijenja, ne znamo što je konkretno učinio, ali čujemo rezultate tih postupaka. Uključuju se i walkmani na zidu, nešto duža traka sugerira dionicu od četrdesetak sekundi. Pamćenje nam servira taj podatak, iako u konglomeratu zvuka ne raspoznajemo njihov udio.
Čini se, zapravo, da je sve što je na sceni aktivno, svi efekti primijenjeni, sve pedale bar jednom pritisnute, svi kablovi neprestano protočni i svi zvučnici do vrha napunjeni sadržajem. Studio je u punom pogonu. Pa, iako je zvučna slika apstraktne prirode, njena je kompozicija posve kontorlirana, ne ispituju se, nego koriste poluge njena izraza.
Međutim, umjesto melodijskog sadržaja, glavnu ulogu preuzimaju upravo te poluge, pa kao što je svojedobno Martek sliku proizvodio od olovke i gumice ili Martinis svoj “Open Reel” od namotavanja video trake, tako i Giunio nosača poruke, a to je u njegovu slučaju specifično objedinjeni audio sustav, promovira u njena djelatna aktera.