ORGAN VIDA – FESTIVAL FOTOGRAFIJE
Kao i dijete što za godinu dana naraste po deset, petnaest centimetara, tako se i Organ vida u svakoj novoj epizodi poveća za nekoliko konfekcijskih brojeva. Slijedeći tu analogiju, postavlja se pitanje kako će festival izgledati kad sasvim odraste. Svjedočeći, pak, formi tog razvoja, ispada da se sve odvija po planu, odnosno da organizatorice imaju prilično jasnu viziju, kako njegova rasta, tako i njegova konačna formata. Sastavljen od velikog broja izložbi, pojedinačnih i skupnih, zatim promocija fotografskih knjiga, raznih razgovora, panel diskusija, projekcija filmova i radionica, što se tijekom njegova trajanja odvijaju na desetak, pa čak i više, lokacija, i to uz prisustvo uglednih gostiju iz čitava svijeta, doima se da je taj format zapravo već i oblikovan, te da je unatoč tome što mu je ovo tek deveta godina, on već sada u svakom smislu punoljetan.
Program započinje, reklo bi se, uvodnim izložbama u Galeriji Greta i Galeriji Šira, nastavlja se u Muzeju za umjetnost i obrt, da bi se službeno otvorenje dogodilo u Muzeju suvremene umjetnosti. Nakon kojeg zapravo tek slijedi prava poplava događanja, što ih je u gabaritu ovog teksta teško uopće i pobrojati, a nekmoli i pobliže predstaviti.
Greta ugošćuje Sheng-Wen Loa, koji putem fotografija, video materijala i svojevrsna predavanja informira o dosadašnjim rezultatima svog dugogodišnjeg istraživanja pod imenom “Bijeli medvjed”. Sheng-Wen, naime, putuje po svijetu, konkretno po raznim zoološkim vrtovima i dokumentira okolnosti u kojima žive bijeli medvjedi. Ne stavljajući težište na takozvani ‘artistički’ dojam tih fotografija, nego prstom upirući na manje ili više neodgovarajuće uvijete u kojima te životinje na raznim dijelovima svijeta egzistiraju, Sheng-Wen preuzima ulogu njihova glasnogovornika, na njihovu primjeru nastojeći denuncirati nakaradnost društva. Pa tako bijeli medvjed uslijed klimatoloških, prehrambenih ili raznih drugih čimbenika ponegdje postaje djelomično zelen, a ponegdje sasvim ljubičast. No, bez obzira što advokatura zarobljenih životinja ima svoje mjesto u sveukupnom pregledu današnjice, ispada kako produkcija tog poduhvata ipak malo nadilazi njegove rezultate.
U Galeriji Šira, Davor Konjikušić izlaže svoj projekt “Autocesta”. Bez obzira na fotografski kontekst cijelog festivala, činjenica da Konjikušić ne predstavlja svoje fotografije, nego one arhivske, uopće ne dovodi u pitanje razložnost njegova uvrštenja. Načelo izbora arhivska materijala i instalacijska prezentacija, koja ponegdje uključuje i video, u konačnici uspijeva sastaviti posve autorski portret autoceste “Bratstvo i jedinstvo”. Koliko god bio lišen nacionalnih naboja, taj je portret ipak emocionalno obojen. Davor simpatizira svoje protagoniste, graditelje tadašnjeg cestovnog mega projekta, ništa manje značajnog i na onom političkom planu. Ulazeći u detalje, upoznajući nas s njima osobno, upoznaje nas s vremenom u kojem nije nedostajalo entuzijazma. Vizuali kao da materijalizraju dokaze koji nemaju čak niti ideološki predznak, nego ponajprije svjedoče duhu određena doba.
Ti dokazi istodobno ilustriraju i navod iz leada istoimenih novina (također integralna dijela izložbe): “… na sjećanje se ne možemo sa sigurnošću osloniti – jer sve je još uvijek živo, razuzdano i burno – kao što možemo na ono što je ostalo kao zapisano ili naslikano iz tog doba.” (V. K. Ćurguz)
Konjikušić postavom nudi elemente što bi mogli potaknuti živo, razuzdano i burno zajedničko sjećanje, dočim na konceptulanoj razini izložbu postavlja u formi multimedijalnih zidnih novina.
Proširujući svoju temu u njenoj evokativnoj dimenziji, na stranicama tih novina objavljuje i tekst sa sastanka nekog od tadašnjih komiteta, čija je tema bila: ‘O seksualnim afinitetima omladine’, a sadržaj ‘rezultati ispitivanja na auto-putu’.
Tema se širi i na sadašnje okolnosti, trenutne interpretacije, pa čak i financijsko poslovanje. Stoga proizlazi kako je priča o “Bratstvu i jedinstvu” tek temat ovog broja “Autoceste”, nipošto njen jedini sadržaj.
Potom nas program seli u MUO, na izložbu “Neovisnost kroz objektiv”, koja predstavlja četvero finskih fotografa. Radi se o ‘putujućoj’ izložbi što obilježava 100. godišnjicu finske neovisnosti. Međutim, kao što to obično i biva, ulazak u galeriju smjesta eliminira doživljaj bilo kakva nacionalna nazivnika, koji bi u ovom slučaju trebao informirati o sadašnjem trenutku finske fotografije, a zamjenjuje ga dojam o četvero posve različitih autorskih senzibiliteta. Dakako da se na sve njih može primijeniti naslovni pojam, ali on se zapravo može primijeniti i na bilo kojeg drugog fotografa ili fotografkinju.
Harri Pälviranta predlaže četiri velika portreta, što tehnikom izrade pripadaju krajnjim granicama fotografska medija. Preko mnoštva relativno pravilno složenih izrezaka novinskih članaka što pune cijeli format, kao da je crnom bojom otisnuta, u prvom času sam pomislio da se radi o grafitu napravljenom s pomoću šablone, fotografija muške glave. Međutim, sive nijanse u pojedinim dijelovima lica eliminiraju pomisao na grafit, koliko god su konture fizionomije stilizirane, ipak se radi o crno bijeloj fotografiji, što podsjeća na one iz osobnih dokumenata. Izostanak bijele boje vidljivom ostavlja pozadinu, stoga se portret i doima poput ulična grafita učinjena preko mnoštva zalijepljenih plakata. Bez obzira na nepoznavanje finskog jezika, prilično je velika vjerojatnost da je lice u čvrstoj vezi sa sadržajem novinskih izrezaka.
Juuso Westerlund ne eksperimentira s medijem, to su klasične fotografije koje razlog pronalaze u neobičnom, čak bi se reklo, začudnom motivu. I dapače, kao da reflektiraju nešto što bi moglo biti karakteristično za finsku. To je ponajprije nevjerojatan prizor na mnoštvo plastičnih čamaca na napuhavanje, natiskanih u nevelikom jezeru, čamaca u kojima su također natiskani ljudi, koji u njima očito borave cijelog dana, koji im služe umjesto tradicionalne deke ili rasprostrta stoljnjaka za piknik.
Osim neobična izletnička običaja, nešto o Finskoj doznajemo i iz fotografije što predstavlja mladog čovjeka, iznimno gojazna, obrijane glave i poprilično istetovirana, po svoj prilici pripadnika neke, svakako suburbane, a možda i ekstremne, skupine. On sjedi na krevetu, a kraj njega je i veliki crni pas. Taj krevet, međutim, kao i soba gdje se nalaze, ne odgovara njegovom naglašenom imageu, očekivali bi ga zateći ispred zašarana zida kakva podrumska alternativna okupljališta. Kontekst sobe, prazan bijeli zid, običan bračni krevet, a ponajviše zavjesa ispred prozora, odaju klasičan građanski prostor, koji je u posvemašnjoj kontradikciji s njenim stanovnikom.
Jaakko Kahilaniemi uporište nalazi u prirodoslovlju. Stilizacija, međutim, pažnju usmjerava prema snažnom autorskom tretmanu pojedinih detalja prirode, no razlog takve interpretacije ostaje u okvirima posve općenitog ili sasvim šifirranog, stoga iz njega zapravo ne doznajemo ništa.
Izrazita, rekao bih prenaglašena estetizacija u fotografijama Juhe Arvida Helminena scenografski ili kostimografski možda i ima namjeru priopćiti nešto vezano za finsku povijest, sadašnjost ili budućnost, ali se u sveukupnom dojmu opasno približava kiču.
Središnja se izložba festivala smjestila u MSU, i to u oba raspoloživa galerijska prostora. U onom prizemnom, što ga se nekada nazivalo ‘No galerija’, nalazi se samostalna izložba slavnog južnoafričkog fotografa Pietera Hugoa. Tema je Afrika, predstavljeni su dijelovi njegova tri ciklusa: “Nollywood”, “Trajna greška” i “Gadawan kura – ljudi hijene”. Fotografije su većeg kvadratičnog formata, tehnički perfektne, te, dakako, izrazitih kolora, koji će nam smjesta dočarati i ideju izrazito kolorirane Afrike. Iznimno efektni, čak bih rekao i bombastični, svi ti prizori i sadržajem posve podražavaju ideju nekakve stravičnosti što ih današnji stanovnici civilizirana svijeta imaju o Africi. Donoseći, dakako, primjere što će šokirati civilizirane duhove, a autoru priskrbiti titulu onog koji odlazi na lice mjesta, tamo gdje se sastaju bijeda, egzotika i ludilo, koji ne preže ni od čega ne bi li svijet suočio s istinom pred kojom svijet stavlja ruku pred oči. Snimcima ga doslovno prisiljavajući da malo raširi prste.
No, međutim, na većini uistinu odličnih fotografija, portretirani su zapravo profesionalni performeri koji i inače imaju manje ili više istu namjeru. To su portreti onih što, na ovaj ili onaj način, služeći se svojim izražajnim sredstvom, nastoje šokirati publiku. Ljudi hijene su putujući cirkusanti, što umjesto medvjeda imaju hijene, fantastični vudu likovi su maskirani glumci, a odlagalište zastarjele elektronske tehnologije u Gani predstavlja poprište postapokaliptične scene.
Stoga bi se u šali moglo reći kako se južnoafrikanac ponaša tipično za bijelog kolonizatora – kapitalizira već postojeće resurse.
U gornjem, reklo bi se, glavnom izložbenom prostoru MSU-a prostire se izložba “Novi građanin”. Deset pohvaljenih autora predstavljeno je projekcijom slajdova, dočim je deset onih najviše rangiranih dobilo priliku svoje cikluse pokazati na zidovima.
O njihovu je izboru odlučio vrlo ugledan međunarodni žiri, stoga bi se ova izložba mogla proglasiti i relevantnim uvidom u trenutno stanje ili pak tendencije suvremene svjetske fotografije.
Što se tiče postava, on varira od klasično uokvirenih fotografija postavljenih u nizu, preko velikih foto tapeta u različitim kombinacijama, do specijalnih light boxova. Vezano za sadržaj, a uzimajući u obzir kako je ta aktualna tema istodobno i dovoljno široka da, osim flore i faune, zapravo objedini sve ostalo, rekao bih da ciklusi posjeduju i vrlo vrijednu, dakako autorski intoniranu, informativnu dimenziju.
To se u prvom redu odnosi na rad “Varijacija bijele” Miie Autio iz Finske. Ona predstavlja neobičan izbor za Miss u kojem sudjeluju samo afričke albino crnkinje. Fotografije prati i dokumentaran video zapis iz kojeg doznajemo razloge za takav izbor od samih organizatorica / sudionica. Ključan je motiv destigmatizacija, odnosno borba protiv raširenog vjerovanja u nadnaravni karakter albino crnaca, vjerovanja koje u nekim dijelovima Afrike još uvijek rezultira njihovim ritualnim sakaćenjem. Ta neobična anomalija, kod bijelaca gotovo neprimjetna, no kod crnaca ključna (čak i na razini oksimorona), kao da uvodi novu kategoriju rasizma – prema onima iste rase ali drugačije boje kože, koja se pak, kao i u svim ostalim slučajevima, također realizira eliminacijom uljeza.
Uvećani portreti sudionica, međutim, prezentirani su negativima, drugim riječima, posredstvom zaustavljanja fotografska procesa eliminirana je anomalija i natjecateljke su dobile odgovarajuću boju. Pa kad ne bismo znali o čemu je riječ, fotografije bismo doživjeli poput autoričine istrage o odnosu prvog i drugog plana, kolora, kompozicije i slično, budući se očito i time prilično bavila, tim više što i postav slijedi slično kompozicijsko načelo ostvarujući fotografsku instalaciju. Koja, odgovarajući dokumentarnom videu, u fotografskom meta prostoru pronalazi konceptualan odgovor: negativom ‘ispravlja’ prirodnu ‘grešku’.
Za seriju “Autsajder”, Johna Feelyja iz Australije također bismo mogli ustvrditi da je informativna (no, također, ništa manje i autorska) – doznajemo nešto o okolnostima života Mongola i Kazasa. Kombinirajući detalje interijera s totalima ogromna prostora, John u jednom od najimpresivnijih, no istodobno možda i najmanje poznatih, dijelova svijeta pronalazi stanovnike koji svakako nisu građani, ukoliko je za takvu titulu potreban urbanitet. Pa čak niti ukoliko umjesto grad kažemo svijet, s obzirom na njihov predstavljeni kontekst, ti građani nisu baš ‘novi’, nego bi se prije reklo da su drevni.
Ispada kako Kazasi i Mongoli, ti prostorno vremenski autsajderi, ilustriraju ideju sasvim suprotstavljenu onoj naslovnoj. Ali, kao što bez periferije nema centra, tako niti bez ausajdera nema onih unutra. Kao da se ove unutra prikazom vanjskih kontekstualizira, što zapravo širi poimanje pojma ‘novog građanina’.
Osim za konstruktivan pristup naslovnom zadatku, komplimenti Johnu idu i na račun izvedbe – elementi za portret globalnog autsajdera izborom kadra postaju sadržajno djelatni, a zahvaljujući kolorističkim i kompozicijskim atributima i vizualno atraktivni.
Annalisa Natali Murri iz Italije u radu “La Nieve Y La Flor” eventualni identitet novog građanina pronalazi u istinitoj ‘priči o Romantičnoj dijaspori, neobičnom migracijskom procesu ponukanom ljubavlju, koji je doveo do toga da u razdoblju između 60-ih i 90-ih deseci tisuća sovjetskih žena napuste svoju zemlju i presele na Kubu, vjenčajući se za kubanske muževe.’
Slučajevi su ispričani kombinacijom arhivskih fotografija, onih iz osobna albuma i njihovim sadašnjim portretima, stoga bi se moglo reći kako je u ovom slučaju fotografija posve u službi koncepta – optimalan je medij za iznošenje priče, pri čemu uopće nije bitno kako izgleda.
Logično je bilo očekivati kako će u oblikovanju formata ili identiteta novog građanina bitnu ulogu odigrati i migranti, kao top tema današnjice. Oni su, međutim, eksplicite predstavljeni samo u radu pod imenom “Stranac”, Daniela Castra Garcie. No i to, reklo bi se, doslovno. Serija fotografija vizualno je vrlo dojmljiva – veliki format, kontrasti, kolori, jednom riječju visoke estetske razine, što bi se zapravo moglo reći i za gotovo sve predstavljene radove – ali ne donosi ništa karakteristično, ne pronalazi novi dokaz, relevantan detalj, autorsku impresiju, nego ostaje na već potvrđenim, općim mjestima.
Slično bi se moglo reći i za seriju Ingvara Kennea “Građanin”. Te su fotografije nešto manje, ali ih zato ima trostruko više, i predstavljaju različite osobe širom svijeta u njihovim tipičnim okolnostima, ilustrirajući ideju da su svi oni zapravo novi građani. Odnosno, da smo to svi mi, kao što uostalom i jesmo.
S druge strane ciklus Nicka Hannesa “Mediteran, kontinuitet čovjeka”, ne istura u prvi plan migrante, nego ih smješta u širi kontekst. Iako ih na fotografijama uopće nema, asocijacija što ju naziv proizvodi čini da smo tog problema neprestano svjesni. Nasuprot Garciei i Kenneau, on uspijeva ponuditi relevantan, novi dokaz, koji, međutim, ne zastupa stajalište u toj konkretnoj temi, niti potkrijepljuje neku suvremenu platformu ili bilo što slično, nego nadilazi te kategorije pronalazeći primjere koji dokumentiraju kontrast na univerzalnijoj razini. Apsurdnim razvojem okolnosti, sadržajni se protagonisti nalaze u neodgovarajućim situacijama. I, raskrinkani autorskim okom, ti prizori ne ilustriraju ništa drugo nego apsurdan razvoj civilizacije.
Primjerice, fotografija mora prekrivena gustim, tamnozelenim valovima što se razbijaju uz eksploziju bijele pjene, podsjeća na ulje na platnu, praiskonski, elementaran prizor. No, ispred jednako oblačna neba primjećujemo dvije točkice: dva helikoptera. Odakle oni?, kao da se pita Zeus na Olimpu. Zeus ne zna ono što mi znamo, to jest što je bilo dalje.
Ideju Mediterana također prilično precizno identificira i prizor gdje se s kamene visoravni pruža pogled na nebo išarano bijelim oblačcima, plavo more i zelenilom obrasle brežuljke. Po tom je idiličnom vidikovcu, međutim, raspoređena UN-ova vojna postrojba.
Postariji bračni par objeduje na sklopivoj garnituri, kao lokaciju za piknik odabravši sjenu što ju proizvodi komad polusrušena zida, što je očito odolio bombardiranju.
Kontekstualno, vrlo zanimljiv postaje total na gornju palubu cruisera, s luksuznim ležaljkama i bazenom u sredini. Spomenimo i prizor na dva prodavača orjentalnih suvenira koji su svoje štandove smjestili na plato iznad posvemašnjeg bezdana. Ili, recimo, vjenčano se slavlje odvija na pumpnoj stanici; ili, konstrukcije za jumbo plakate poput ogromnih se lešinara tiskaju između traka buduće autoceste što vodi kroz pustinju…
Cjelokupan apsurd današnjeg Mediterana možda je i najtočnije predstavljen fotografijom u čijem središnjem dijelu kadra na pješčanu plažu, što vjerojatno pripada kakvu skupocjenu hotelu, vidimo preplanula leđa nudistice starije dobi. Ona sjedi na luksuznoj ležaljci, načas je prekinula sunčanje da bi izabrala štogod iz asortimana šarena nakita što joj ga nudi tamnoputi, dakako, posve odjeveni, očito lokalni, putujući trgovac suvenirima. U pozadini se naziru i konture tri velike jahte.
Bez obzira što su crnac i bjelkinja gotovo u fizičkom kontaktu, cijeli ih kontekst – njena nagost i njegova odjevenost, uopće, njegovo prisustvo na ovako strogo čuvanom teritoriju koji omogućava nagost starijoj pripadnici elite čovječanstva – posve razdvaja, što potvrđuje činjenica kako se ona pred njim uopće ne stidi. Taj, do apsurda dovedeni, rasni i socijalni kontrast precizno ilustrira kontrast što ga kontinuitet čovjeka neprestano povećava.
A taj je kontrast, istodobno i platforma na kojoj novi građanin izgrađuje svoj identitet.