Famozna akcija, čiji odjeci u našoj sredini neprekidno odjekuju (iako uglavnom polujavno, još uvijek bez tiskane faktografije), dogodila se u noći između 10. i 11. siječnja, dakle na samom početku prekretničke 1968. godine. Jedina vizualna bilješka te umjetničke intervencije – bojanje Peristila, glavnog trga Dioklecijanove palače u crvenu boju – bila je fotografija splitskog pisca i fotografa Zvonimira Buljevića, koju je snimio rano ujutro, prije nego što je boja isprana a akteri uhapšeni.
O toj se akciji slijedećih dvadeset godina uglavnom šutjelo. Izostanku bilo kakvih informacija po svoj su prilici kumovale političke prilike, ali i tragični događaji koji su uslijedili. Kompletnoj mistifikaciji svakako je pridonio i Vladimir Dodig Trokut koji se u međuvremenu proglasio liderom grupe, a akciji pripisao političko-subverzivne i magijske značajke.
Iz informativnog teksta (autorice Markite Franulić) koji prati izložbu saznajemo kako je “… tek 1989. pišući o Crvenom Peristilu i afirmirajući ga, nakon dugogodišnjeg ignoriranja javnosti i kritike, u časopisu Quorum, Željko Kipke za ilustriranje teksta dobio hrpu negativa od Vladimira Dodiga Trokuta, te je Borisa Cvjetanovića zamolio da iz tog materijala napravi nekoliko fotografija koje su tom prilikom i objavljene. Negativi (njih 151, datiraju iz 1966. i 1967. a snimili su ih Dulčić i Sumić) nakon toga su ostali kod Cvjetanovića koji ih je očistio i konzervirao, znajući da je riječ o dragocjenom materijalu. Kako godinama nitko nije pitao za njih, počeo je razmišljati kako ih pokazati javnosti. Poznato je, naime, da o djelovanju grupe Crveni Peristil, kao i pojedinih njezinih članova, postoji vrlo malo materijalnih tragova i dokumentacije. Sami članovi grupe nisu sustavno i planirano bilježili svoj rad niti čuvali artefakte; Pave Dulčić, spiritus movens splitske konceptualne scene i Tomo Ćaleta davnih su dana počinili samoubojstvo, a preostali članovi: Slaven Sumić, Denis Dokić, Radovan Kogej (te još nekoliko “fluktuirajućih” pojedinaca) o svojem su djelovanju dugo godina odbijali javno govoriti. Imajući u rukama doista rijetku građu vezanu za najznačajnije aktere grupe Crveni Peristil – Pavu Dulčića i Slavena Sumića, prijatelje iz splitske “umjetničke” škole i, kasnije, studente likovnog smjera Pedagoške akademije, Cvjetanović je želio osvijetliti i demistificirati jedan segment njihova života i promišljanja umjetnosti u razdoblju koje je prethodilo Crvenom Peristilu. Splitski umjetnik Petar Grimani upoznao ga je sa Sumićem i Dokićem te su oni, prije nekoliko godina, komentirali svaku pojedinu fotografiju, što je zabilježeno diktafonom.”
Izložbu čini gusti dvostruki niz crnobijelih fotografija ispod kojih su Sumićevi i Dokićevi komentari isprintani na prozirnoj foliji. Budući je prvotna Cvjetanovićeva ideja bila da se taj materijal ukoriči i javnosti predstavi u obliku knjige, postav izložbe slijedi tu zamisao i posjetitelj stječe dojam listanja još neobjavljene knjige. Niz započinje karakterističnim splitskim lokacijama gdje su se akteri najčešće kretali: riva kraj Lučke kapetanije, Matejuška, Dioklecijanovi podrumi, te nas preko detalja krovova i pločnika postupno upoznaje s protagonistima, Dulčićem i Sumićem, zgodnim mladićima boemskog izgleda. Slijede snimke njihovih ranih autorskih pokušaja, zatim svjedočimo boravku na Venecijanskom bijenaleu 1966. te putovanjima u Nizozemsku, Dansku i Švedsku, a najveći broj fotografija predstavlja posjete Parizu.
Prateći niz, između fotografija i teksta u posjetitelja se i nehotično uspravlja prostor vremenski određen. U pitanju je razmak od trideset dvije godine. Međutim taj vremenski period ima precizmo postavljenu točku, koja se ne vidi i o kojoj se ne govori, a ona je locirana dvije godine nakon fotografija i trideset godina prije teksta. Jer zapravo sve što gledamo i čitamo doživljavamo kroz prizmu te ključne točke. U …onome što je prethodilo… tražimo odgovor onome što se dogodilo, trajalo svega nekoliko sati i ostavilo dalekosežne posljedice. Taj odgovor možda ponajprije nalazimo u fotografijama iz Pariza koje rekonstruiraju njihovo kretanje, to jest izbor lokacija na kojima se zatiču i na kojima će se slikati, te moguće utjecaje koji će ih učvrstiti u njihovom instinktivnom, unutarnjem odabiru izgleda, ponašanja i interesa.
Spekulacije oko poticaja za poduhvat ‘Crveni Peristil’ najčešće se vrte oko političkih motiva, obzirom na boju. U svom nedavnom intervjuu Sumić odriče političke konotacije i ističe likovne, što bi moglo biti potkrijepljeno obzirom na afinitet vidljiv u izboru fotografiranih eksponata s venecijanskog bijenalea. Neki od njihovih suvremenika pak zametke akcije nalaze u svjetonazoru nevelikog broja istomišljenika koji su tih godina najveći dio svog vremena provodili na tom istom Peristilu. Svjetonazora koji je nekim apstraktnim putevima bio povezan s trenutnom univerzalnom idejom, a uključivao je negaciju ne samo konformističkog društva, bez obzira na politički sustav, nego i svega dotadašnjeg. Negaciju koja je zapravo tek jedna od manifestacija, a ne suština te ideje, budući je postojeći okvir kao takav smetao slobodnom proticanju nove vode što je negdje u dubini već kolala, još bez imena i prezimena, tek tu i tamo izbijajući na površinu. Kao što možda i jest nezaobilazna dimenzija mladenačkog nastojanja u tome da ga se ne vrednuje dosadašnjim mjerilima (na što dotični trenutak najčešće ne pristaje), nego da se dozvoli slobodno protjecanje čiji će izlazak van biti neopterećen bivšim. Istomišljenika čiji je stav, bunt ili izgled, odnosno pripadništvo budućem pokretu prepoznavala tek šačica pozicioniranih intelektualaca dok su za sve ostale, to jest ogromnu većinu oni bili samo dugokosa lijena banda koja se vucara okolo. Banda koja je možda i češće od boce jeftinog vina popila batine od policajaca nesklonih pogledu na malo dužu kosu.
Govorkalo se nekoliko dana, kažu, o toj zamisli, što je potekla od Dulčića, no to govorkanje nije bilo shvaćeno ozbiljno, kao što ništa i nije smjelo biti shvaćano ozbiljno. Niz raznih čimbenika, u koje je moguće ubrojati i Dulčićevo prijašnje prebojavanje kombija, zatim, u tim danima neočekivan posjed velike količine boje s kojom nije znao što će, posuđivanje metli iz tzv. “Fronte”, improviziranog ateljea/skladišta njegova umjetničkog prijatelja koji je već tjednima sve predmete bojao u bijelo… Konkretna se odluka moguće oblikovala momentalno. Naravno, utemeljena ponajprije postojećim buntom, potrebom za njegovom pojavnošću, za vidljivim ostavljanjem traga. Poriva lišena ideoloških pretpostavci, lišena možda čak i konceptualna predumišljaja odnosno osviještenosti, a svakako lišena dojma kako je u pitanju neki veliki i važan poduhvat po kojem će ih povijest pamtiti. Poriva u kojeg je, prirodno, bila ugrađena i želja za provokacijom, onoga koji ne mari za posljedice jer utjelovljuje istinu koja se taj čas ima dogoditi, jednom rječju poriva u osnovi vrlo čistog, intuitivnog – bljesak ideje, dakle gotovo arhetipski umjetničkog. Fotografije Dulčića i Sumića u istim žutim nepoderivim samtastim hlačama širokih pruga svjedoče da oni u potpunosti pripadaju sceni buntovničkog Pariza. Ne racionalno, nego instinktivno stopljeni s atmosferom općeg pokreta. Uronjenost u tu apstraktnu, nevidljivu vodu omogućuje da struja jednog doba prolazi kroz pojedinca i ostavlja tragove. Njihovu je konkretnu akciju moguće uspoređivati s drugim sličnim potezima, koji su se također napajali na istim izvorima, no koji se, nažalost za razliku od njihovog, danas nalaze u udžbenicima. Uredno obrađeni, klasificirani, predstavljaju važne etape razvoja konceptualne umjetnosti, to su polazišne točke, ono na što se kasnije referira. Zadatak ubilježavanja postojećeg, a nepravedno zanemarenog, ono je što, primjerice Zdenka Badovinac, ravnateljica Moderne galerije u Ljubljani, naziva ‘redefinicijom povijesti’. To je konačno i razlog zbog kojeg bi ova izložba morala biti pretpremijera knjizi.