NULA JE BILA U ZRAKU
DAVOR SANVINCENTI
Izložba je podijeljena u dva dijela i odvija se u dva prostora: galerijskom i negalerijskom. Kada ne bismo znali povijest i namjenu ovog drugog, moglo bi se pomisliti kako je u pitanju scenografija, kako je prostor uređen s namjerom da metaforički približi sadržaj: projekciju eksperimentalnog filma “SKORO NIŠTA: i dalje noć”. Naime, nalazimo se u prostoriji gdje je spremljena jedna od najvećih kolekcija jazz ploča u ovom dijelu Europe. Taj se impozantan ambijent otkriva u detaljima, kako ga osvijetli projekcija, no taj rezultat dugogodišnjeg angažmana roditelja Sandre Križić Roban posve jasno komunicira s temom filma, zato što otvara vrata u gotovo beskrajan prostor glazbe, baš kao što film uvodi u svemirsko prostranstvo. Pa kao što film svojom poetsko filozofskom intonacijom pronalazi prisustvo duha u univerzalnoj materiji, tako i ova knjižnica zvuka, bezbrojnim vinilima, kompletira portret određena duhovna sustava.
Pa, budući da su radovi predstavljeni u galerijskom prostoru takoreći proizašli iz filma, za razumijevanje izložbe nužno je ponešto reći o filmu.
No, već se pri određivanju njegovih temeljnih karakteristika javlja nedoumica: slika što ju film prikazuje jest crnobijela, ali slika što ju mi gledamo je u koloru. To upućuje na zaključak kako se radi o dva filma, onaj čiji smo sadržaj do jednog trenutka smatrali filmom i onaj koji je nosač tog sadržaja, odnosno celuloidna traka, na njoj se vrši intervencija koja je, dakako, opet snimljena i to je taj drugi film. Pratimo uništavanje te trake, pri čemu je ispočetka prepoznatljiv njen sadržaj, sve do konačnog nestanka, odnosno bjelila, što je zapravo slika svjetla filmskog projektora.
Taj postupak, osim što se referira na jednu od temeljnih značajki eksperimentalna filma, a to je tretman nosača vizualne poruke, odnosno njegovo unapređenje u ključnog čimbenika, on je ovdje čvrsto povezan sa sadržajem, njegovo se fizičko raspadanje nadovezuje na narativ u prvom dijelu. Koristeći već predstavljenu sliku u smislu sadržajne poveznice, svojevrsna mosta između narativnog i nenarativnog dijela, intervencija na mediju postupno preuzima ulogu naratora i gotovo linearno vodi film do neumitne završnice, odnosno njegova nestanka. Na razini medija filma to bismo bijelo svjetlo mogli proglasiti inačicom onog klasičnog “The end” (film je gotov), no na razini ovog konkretnog, takav se završetak metaforički odnosi spram sadržaja iznesena u narativnom dijelu.
Dakako, uvjetno govoreći narativnom, zato što, baš kao i klasičan film, on započinje posve crnom slikom i glasom u off-u: “Ne znam apsolutno ništa. Ništa od onoga što bih trebao znati, osjećam to. Ima toliko stvari koje nam je neki starac trebao objasniti dok smo bili mali. Trebalo bi biti normalno da ih znamo kad odrastemo. Na primjer, zvjezdano nebo.” Nakon tog manifestnog uvoda pojavljuje se slika, preciznije to je detalj filmske trake, vidimo da je ona u pokretu, no tek se postupno u njenom okviru pojavljuje sadržaj: prizor zvjezdana neba. Koji potom preuzima cijelu projekcionu površinu. Pa kao što se na razini vizuala, pojavom filmske trake događa svojevrstan odmak od uobičajenoga, tako i narativ zapravo ne otvara konkretnu radnju, nego se koristi pažljivo odabranim citatima poznatih pisaca i znanstvenika (primjerice, ovaj prvi je Rilkeov) proizvodeći smislenu esejističku cjelinu. Njena je tema univerzalne prirode: odnos svemira i čovjeka, odnosno svemira u čovjeku i čovjeka u svemiru… “Naše je oko od iste tvari kao i sunce. Isto govori istome, atom zvijezde govori atomu našeg oka jezikom svjetlosti.” Slike što prate izlaganje naratora snimljene su noću, a osim svemira, to su, reklo bi se, elementarni prizori: drveće, vode, planine… Zvuk što je prvotno sugerirao šum rada projektora, postupno postaje zvučna kulisa Zemlje u svemiru, to je ono što čovjek inače ne čuje, škripu pri okretanju univerzalnih zupčanika, odjeci signala nepoznatih frekvencija… I sasvim se logično nameće naglas izrečeno pitanje o čemu to misle zvjezdani oblaci? No, smjesta i dometne kako o čemu god mislili sigurno ne bi tako nazvali svoju misao. Blijedi mjesečev srp što se naviruje kroz oblake simbolizirajući čovjekova prvog svemirskog sugovornika, kao da iz prvog reda parketa svjedoči ‘protonima koji se sudaraju i galaksijama koje se razdiru’. Bez obzira na to, one i dalje ‘razmjenjuju svjetlosne rečenice, one sjaje’.
S druge se, pak, strane pojavljuje jedan od ‘najtajnijih ljudskih snova, a to je želja za uništenjem, čak i za samouništenjem, koja je svojevrsni mahniti izazov čovjeka stvaranju… Možemo uništiti svijet ali ne možemo protiv teškoće bivanja. Ne možemo ništa – ili skoro ništa – protiv gluposti, boli, starosti, nasilja, lakomosti…’
Činjenica da svijet počinje onda kad ga počinjemo shvaćati može biti ilustrirana eksperimentom u kojem se, da bi se saznalo, uništava ono što se želi saznati. U tom eksperimentu neke slike još ne postoje, nego se stvaraju tek u samom činu prijelaza, uživo se rastapajući pred našim očima – kaže glas u off-u, najavljujući, pa skoro i dokazujući, te riječi snimkama postupna razaranja filma, koje unatoč toj činjenici, uistinu privlače, gotovo hipnotiziraju prizorima njegova uništenja.
Eksperiment je u ovom slučaju jednim dijelom moguće prepoznati i u autoreferencijalnom korištenju medijskog izraza u odnosu na sadržaj, primjerice na liniji svjetlo – Sunce – oko – film. Naime, svjetlo bez kojeg filma nema, za njega postaje fatalno, kao što bi i Sunce bilo oku, koje bi bez njega bilo posve nepotrebno. Film započinje crnim prizorom što ga imamo u prostoru bez svjetla, recimo kino dvorani prije nego što započne film. Zatim iz realne situacije kino dvorane ulazimo u prostor projekcije, da bismo, već unutar nje, svjedočili svjetlosnom razaranju nosača te projekcije. Kao da smo iz crne praznine ušli u projekciju u kojoj je i dalje noć, tek tamni obrisi i zvjezdano nebo, skoro ništa, zatim je iluzije nestalo, a ispred nas je bijelo potpuno ništa.
Postav izložbe prati razvoj filma. Crno bijela video projekcija noćnog neba, snimljena iz zvjezdarnice, obogaćena je diskretnom animacijom tog gustog svoda. Ona sugerira neprestano događanje u svemirskom beskraju, svjetlosni razgovor što konstantno teče.
Slijede uokvirene fotografije što simuliraju neke detalje te nebeske slike, kao da su ekstremno povećane pojedine zvijezde, odnosno nečija sunca, tako izdvojene, kao da su te svijetle mrlje zapravo osobno predstavljanje pojedinih protagonista galaksije koju gledamo na videu. Kraj tih fotografija rukom su na zidu, poput legendi, ispisane neke misli iz filma.
Pa kao što u filmskom predlošku nosač vizualne poruke preuzme glavnu ulogu, tako je taj nosač sada ovdje instalativno aktivan. Cijeli je film izrezan na trake koje su vodoravno položene na metalnu konstrukciju, te je moguće vidjeti i sva njihova oštećenja. Ovakvim je izlaganjem tim trakama, koje zapravo proizvode sliku, naglašena promijenjena uloga, one su sadržaj, njih se snimalo, kao što ih se i sada, u glavnoj izložbenoj ulozi, gleda.
Svoju ljubav prema filmskim trakama i starim projektorima, pa i istrage o njihovom porijeklu, te svemu onome što se krija iza tih slučajnih pronalazaka, Sanvincenti uopće ne krije, što je i nedvojbeno pokazao izložbom “Traversing the Wilderness of Time and Media”, gdje je komadić od tridesetak centimetara filma nepoznata porijekla iskoristio kao ishodište čitava istraživačka projekta.
Sada također izdvaja jedan komad ovoga filma, onaj kojeg je svjetlo dobrano oštetilo, taj je komad izbran kao simbol, postavljen je okomito na zidu, iznad njega je zlatno obojen kamen što na prvi pogled podsjeća na simulacija Sunca, međutim, to je komad kontakt mikrofona kojim je sniman zvuk udaraca i elektromagnetske prašine koja se stvarala grebanjima prirodnog mineralnog magnetitia, što je na kraju i dovelo do oslabljivanja filma i naknadna paljenja. Taj je mineralni magnetit (porijeklom sa sjevera Švedske) također izložen, ispod trake, u funkciji Zemlje.