NOLIFEGUARD
VLASTA ŽANIĆ
Nigdje ga nema, ni vodoravno ni okomito, ni u stvarnosti ni u njezinu galerijskom prijevodu.
Nema druge nego posumnjati u dobru namjeru svemirskog poretka, spomenuti kako smo i mi dio njega, pa bi trebalo voditi računa i o našem doživljaju pravde ili ravnoteže. A ne da nas ostavlja takoreći na cjedilu. Štoviše, kao da se prilično trudi uvjeriti nas u nepostojanje pravila.
Ali kako u njega posumnjati kad znamo da se sve odvija po neupitno preciznim svemirskim zakonima, pa iako nam je veći dio njegovih pravila još uvijek nedostupan, ono malo što smo uspjeli oblikovati formulom svjedoči kako se i sve ostalo podvrgava nekim formulama.
Primjerice, sjedeći ljeti u borovoj šumi na nekome jadranskom otoku, zaglušuju nas cvrčci. Imaju zajednički ritam, složno stružu po svojim trepetljikama gore-dolje, ziga zaga, ziga zaga. Poput stotina malih ali glasnih pila, ne mogu prepiliti drvo, ali zrak pile na sitne komade. Instrument im je vrlo tanak, krhak, taj se zvuk uopće ne bi mogao čuti da im tijelo nije i pojačalo i zvučnik, ono vibrira, njega čujemo. Kako se koji uključi, tako preuzima mjesto u gudačkom orkestru, gdje već na tisuće njih gudi u istom ritmu. Tu bismo slogu mogli protumačiti činjenicom da oni ne mogu brujati drukčije, kao što je u prirodi vode da teče nizbrdo, kad se taj ritam odjednom ne bi izgubio i pravilan ziga zaga prešao u posve anarhistički šušur, kao da si djecu pustio u dvorište, kao da si cvrčcima dao desetak sekundi slobodno, da svaki struže kako mu se struže. I onda svi natrag u klupe, gudala u ruke i idemo dalje, ziga zaga. To znači da oni mogu i drukčije svirati, osim u zajedničkom ritmu, pa se postavlja pitanje zašto ga prihvaćaju, zašto neprestano ne sviraju svaki po svome? Iz čega proizlazi da im je sinkronicitet određen. Kao što je i navigacija ribama ili pticama u jatu određena, za razliku od krda koje slijedi predvodnika, one sve imaju isti GPS i kroz svoj se medij kreću posve sinkronizirano.
Pa kad bismo se uzdignuli iznad Zemlje, konkretno iznad jadranske obale, mogli bismo čuti njezinu zvučnu sliku. Nije to baš složena harmonija, prije ćemo asocirati signale, poput Morseova kôda, jedino što njihovu šifru još nismo uspjeli probiti. Kao što ne razumijemo ni jezik na kojem je poruka upućena.
Naputak patafizičara kaže da pri zbrajanju dva plus dva jednako četiri u obzir treba uzeti brzinu vjetra. Vlasta Žanić izložbom ga primjenjuje: dobiva rezultat tako što zbraja zvučnu poruku cvrčaka i njezin ispisani prijevod na zidovima, a u obzir uzima toplinu zraka. Cvrčci su, naime, tim glasniji što je temperatura viša. (Osim toga, vrućina tjera čuvara plaže u hladovinu, pa bi se moglo zaključiti da ga zato nema.)
Pa kao što cvrčci nemilice zvukom ispunjavaju prostor, tako i ispisana poruka poput beskrajne križaljke ispunjava zidove. I također se podvrgava određenom sinkronicitetu, naime, čitajući tekst na bilo kojem dijelu zidova, horizontalno ili vertikalno, uvijek dobivamo istu riječ, poput ribice u veliku jatu.
Ako pravilan ritam orkestriranja pod dirigentskom palicom prirode protumačimo kao SOS, koji bismo trebali proslijediti nadležnoj instanciji jer sami očito ne možemo pomoći, Vlastina nas interpretacija podsjeća da ga zapravo nemamo komu proslijediti. Svemirski je poredak digao ruke i jedino što možemo jest zabilježiti takvo stanje, ostaviti traga svojoj situaciji. Otkako se u čovjeka pojavila svijest o sebi ili životu, ona je manifestirana potrebom da ostavi trag, davni su ljudi svoje postojanje dokazivali otiscima dlanova po stijenama pećine, a doživotni zatvorenik svoje vrijeme crticama po zidovima ćelije. U slobodnom i suvremenom svijetu izviješće o postojanju prestaje biti izravno ili doslovno, a ulogu preuzimaju galerijski zidovi. Vlasta se njima, međutim, koristi kao ažuriranom pećinom ili ćelijom, zidovi su, poput samice, opsesivno ispunjeni istim tekstom, dočim sadržaj odgovara onomu pećinskom, koji se obraćao biću višeg ranga postojanja, duhu planine ili bogu vatre, u ovom je slučaju to univerzalni spasitelj. Pa kao što pećinski čovjek pronađe kremen i preuzme ulogu boga, a pastir shvati da duh planine ne obraća pozornost na njegove molitve nego svejednako šalje vjetar i vukove, tako smo i mi suočeni s činjenicom da se ne možemo uzdati u njegov zdrav razum i dobru volju. Nalazimo se u slijepoj ulici, računamo na pomoć, ali svemirski poredak očito ima drugog posla, spasitelj je na službenom putu, a ono što sami pokušavamo izračunati ne pomaže.
Primjerice, vezano za mjere zaštite s obzirom na virus, vidimo da tu nema logike, Slovenci su imali policijski sat, mi srednje mjere, Bosanci niske, a brojevi su nam bili isti. Danas Izrael ima devedeset posto procijepljenosti, a brojevi im luduju. Na koga se osloniti ako je univerzalni spasitelj odsutan?
Njegovu bismo ideju mogli zamijeniti idejom zajedničkoga ljudskog duha, odnosno zbrojem njegovih vrhunskih pojedinaca ili dosega, ali u privremenom ili trajnom razdoblju globalne krize vidimo da nema takva zajedništva. Izrael plaća dvostruko i uzima ono što je EU trebao dobiti, ispada da je burza cjepiva mjesto gdje se prljava vuna prede, pijaca na kojoj se svađa, cjenka i ucjenjuje, gdje vlada divlji zakon tržišta, jednom riječju, trgovina. A ono što karakterizira trgovinu nije zajednički duh nego pojedinačni profit. Ili, kao što je rekao Šotola u knjizi „Družba Isusova“: Odlike što krase trgovca ne doprinose baš svećeničkom zvanju. Ili: Vino što se prelije preko ruba čaše ne proizvodi ni gloriju na nebesima ni veću ugodu u grlu, nego tek mlakicu na podu. I ponovno se nemamo na što osloniti.
Na prvi nas pogled začuđuje sinkronicitet ispisanih riječi, pa potom shvaćamo da je za to odgovorno jednostavno pravilo, odnosno da je bilo koja riječ, redom ispisivana vodoravno i okomito, na bilo kojemu mjestu u križaljci, uvijek čitka.
Također nam je poznata i formula koja jasno utvrđuje spregu između dinamike zrikanja i temperature. To je zakon koji je 1897. formulirao Amos Dolbear, američki fizičar i izumitelj, potrebno je izbrojiti glasove malenih kukaca u minuti N i uvrstiti ga u jednostavnu formulu: T = 10 + (N – 40)/7.
Slijedom toga, unatoč gotovo kaotičnu doživljaju ambijenta gdje nam pred očima plešu slova, a uši zaglušuje zvuk, ispada da su ti kaosi precizno određeni formulama, koje i dalje pripadaju svemirskom poretku.
Riječ lifeguard obično prevodimo kao ‘čuvar plaže’, no ako prevedemo doslovno, to je čuvar života, odnosno Spasitelj, iz čega proizlazi da Vlasta okreće pilu naopako, primjenjuje pravilo tako što na metaforičkoj razini negira onoga tko je postavio cjelokupan sustav, pa bi trebao biti i odgovoran za njegovu primjenu.
Slično je i s cvrčcima, možemo izračunati temperaturu, ali i dalje ne znamo zašto, za razliku od muha ili komaraca, struganjem trepetljika reagiraju na stupnjeve. Pa kao što Vlasta prosvjeduje zbog izostanka zajedničkog duha kojim bi društvo trebalo nadomjestiti ideju spasitelja, tako možda i oni orkestrirano prosvjeduju uime prirode, koja ne računa na nas, nego SOS upućuje nekomu u svemir.
Šalju ga i psi, pridružuju im se i bebe, glasno negoduje odrezani auspuh starog Tomosa, urlaju zvučnici napuštenih tvornica i hotela, galami korijenje starog, odrezanog bora gore iza prve punte, vrišti dno pod teretom kruzera, urlaju opterećeni tankeri u Panamskom kanalu, zakovice im već izlijeću. Crveni alarm!, iz daljina zvižde kitovi, evakuira se Meksički zaljev. Ne stižu spasiti sebe, postaju naftom koju će ovi sutra vaditi. A cvrčci i dalje urlaju, stružu kao kad preskače ploča, svi su već otišli, a oni svoje proteste i dalje šalju nekomu u svemir. Vrištimo za sve i protiv svega, što znamo i ne znamo, vrišti priroda i vrišti društvo, ali nitko nikoga ne čuje.