NITKO I NIŠTA
SINIŠA LABROVIĆ
U nizu izloženih predmeta obojanih bijelom bojom – boca Coca Cole, jabuka, novčanica, skulptura – nalazi se i jedan bijeli pravokutnik. Video projekcija, međutim, odaje da je taj pravokutnik bio ogledalo. U pitanju je performans za video kojeg izvodi autor: premazivanje bijelom bojom ogledala u kojem se odražava njegov lik.
Što se tiče predmeta jasno je: bijela im boja ostavlja vanjsko obličje a ukida karakter, no zabjeljivanje vlastita odraza otvara prostor za brojna tumačenja. Na prvi pogled, ta akcija izražava suprotnu ideju: ukida ono što nije a ne ono što jest, uklanja iluziju stvarnog, kao i mogućnost komunikacije s njom. Istodobno, eliminacija obličja (koje nam često donosi dividende koje prihvaćamo kao da smo ih i zaslužili), predstavlja i obračun sa samoljubljem, usmjeravanje pažnje na ono što se nalazi ispod vanjskih omotača naših osoba. Nadalje, to je i akt spram vlastite subjektivnosti: pobuna protiv mogućnosti da ona zagospodari doživljajem samih sebe. Jer bi se slika nas ipak trebala oblikovati u tuđim očima, u njima se zrcali odraz naših unutarnjih bića.
Vlastita se promjena opaža tek na licima drugih.1
Tome je trajnom i poželjnom procesu odraz u ogledalu vrlo varljiv svjedok.
Između redova, čin prebojavanja zrcalnog sebe svjedoči i intimnom dijalogu.
Da ću zauvijek ostati i samome sebi neodgonetljiv, to je posve jasno. No koji je to taj moj način, je li to ta prisila koja se, čim se nađem među ljudima, u meni smjesta pokreće, kao kakav glavni uređaj za ispuštanje električnih impulsa? Zašto se uvijek vladam drugačije nego što bih htio? Ideal koji sam ispreo o sebi, govori o hladnom, čvrstom, pa čak i grubome muškome liku, kojega ću, čim u stvarnosti nešto izustim, smjesta iznevjeriti. Ali zašto?2
Dakle, ti koji me gledaš iz ogledala koliko god izgledao isto, ti uopće nisi ja, nego tek utjelovljenje neke moje unaprijed izgrađene slike koju smjesta iznevjeravam, moje iluzije o mogućnostima sebe kojima nisam dorastao, ti si smetnja kojoj se nekad divim a drugi put gnušam. Praviš se važan predamnom koji te predobro poznajem, koji za tebe imam i previše razumijevanja, ti si onaj drugi. Koji? Možda moja podsvijest koja uzima isto obličje, taj te tanki premaz na staklu čini pojavnim, istodobno odvaja od mene čineći te blizu ali nedostupnim. Zamara me ta priča – kako u tebi leži pravi razlog mojih htijenja i zabluda, protivim se, ti si podvala. Ili sam to zapravo ja, tvoja produžena ruka, tvoja sjena koja misli, materijalizacija tvoje ideje u materijalnom svijetu? Tko je ovdje čiji odraz?
Učinimo opit. Uzimam kist, u redu, i ti ga uzimaš. Bojam jabuku, bocu Coca Cole, novčanicu od sto kuna, baš kao i ti. Zatim krećem na ogledalo, prebojavam tebe, baš kao i ti mene. Što ostaje? Jabuka, boca, novčanica, pravokutnik. Svi su i dalje tu, samo obojani bijelom, tebe jedino nema, ti ne postojiš, ti si nitko i ništa, a ne ja.
1 Romain Gary, Korijeni neba
2 Imre Kertész, Dnevnik s galije