OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
355/455

NISAM IH HTIO POKAZATI, ALI IH NISAM MOGAO NE POKAZATI

JASENKO RASOL

Institu za suvremenu umjetnost, Zagreb / siječanj 2021.

U izložbenom se prostoru nalaze dva stola, jedan je ‘prazan’, a drugi je ‘pun’. Na prvome je stolna lampa, a drugi je ambijentalno osvijetljen spot svjetlima koja ono što je na stolu proglašavaju izloškom. To je mnoštvo knjiga raznih formata, oblika i uveza. Situacija podsjeća na manju, izdvojenu prostoriju arhive namijenjenu korištenju materijala što ih je arhivar, vezano za traženi predmet, pronašao na bezbrojnim policama centralne prostorije i pripremio posjetitelju. Pa kao što propisane mjere ograničavaju broj posjetitelja u galeriji, tako je i logično da se u instalaciji izdvojene prostorije arhive materijalima može baviti samo jedna osoba. Ona će s prepuna stola uzimati jednu po jednu knjigu, sjesti za prazan stol, obući zaštitne rukavice, koje u ovom slučaju jednako odgovaraju arhivskim kao i epidemiološkim standardima, i na miru im proučavati sadržaj.   

Dakako, Rasol je fotograf, u pitanju su knjige fotografija. Sve su čvrsto ukoričene i bogato opremljene, a primjećuje se i da su ručno izrađene te da sadrže originalne fotografije. Dimenzija pojedine knjige podređena je dimenziji predstavljene serije fotografija, različita su i načela uveza, bez obzira na to radi li se o kartonu, koži ili tkanini, očito je da su sve unikatni primjerci, drugim riječima, da je svaka knjiga zapravo rad, odnosno artist book. Osim specifične izvedbe, za tu je kategoriju bitna značajka i to da se zapravo radi o autorskom konceptu koji preuzima format knjige. U ovom je slučaju to fotoalbum, bez obzira na različit izgled knjiga, pa i tehniku njihove proizvodnje ili tehniku proizvodnje njihova sadržaja, sve odgovaraju konceptu fotoalbuma, obliku arhiviranja uglavnom obiteljskih i putopisnih događaja ili situacija.

Načelno govoreći, profesionalni, odnosno autorski fotografi težnju za zaokruživanjem određena ciklusa rješavaju fotomonografskim ukoričavanjem, a onima amaterskim, želja za čuvanjem određenih trenutaka ili razdoblja postaje sadržajem fotoalbuma.  

Moglo bi se reći kako se Rasol ponaša kao profesionalni uljez u amaterskom prostoru, kad ne bi bilo dimenzije autorstva koja fotoalbum koristi kao konceptualnu platformu. Djelomično podsjećajući kako je format fotoalbuma svojevrsna inačica, ako ne i preteča fotografskom arhivu. A s druge strane, podsjećajući da je ovo vrijeme, zahvaljujući neprestanom fotografiranju stvarnosti koje se pohranjuje u beskrajne virtualne prostore u kojima sve trenutačno i nestaje, izgubilo mogućnost arhiviranja. Osim što ukida boravak u stvarnosti, ono istodobno prestaje biti označiteljem memorije, besmisleno je u njoj pohraniti sve.

I treće, ono što ove fotoalbume svrstava u kategoriju artist booka jest nemogućnost isključivanja akademskog fotografa u snimanju obiteljskih motiva. Sadržajno sve odgovara, kronološki postavljeni, albumi započinju na Silbi sredinom osamdesetih, a završavaju u Istri 2020., gotovo isključivo u fokus uzimaju njegovu obitelj.  

Ako, međutim, krenemo od serije polaroida pod nazivom “Stanje stvari”, koja možda jedina ne predstavlja članove obitelji, nego detalje njihova životnog prostora, vidjet ćemo da je Rasol pasionirani ljubitelj onoga što se može dobro fotografirati. Nazivom riješen odgovornosti, slobodno se prepušta pronalaženju efektnih kombinacija u stanu, koje samim time govore o njegovu interesu, poput svojevrsna autoportreta, izabire određene elemente koji identificiraju ikonografsku ili svjetonazorsku orijentaciju, kao i fotografske afinitete. Tako se i u ostalim albumima, bez obzira na to radi li se o ‘klasičnim’ crnobijelim fotografijama ili inkjet isprintima digitalna aparata, osim što je uvijek jasan odgovor na pitanje zašto je fotografija snimljena, a to je obiteljski portret u nekom kontekstu, na vizualnoj razini uvijek nešto mora događati. Za razliku od amatera koji album pune dokumentima važnih situacija, Rasol uključuje sve raspoložive resurse, aktivno barata odabirom sadržaja i odabirom perspektive, dubinskom oštrinom, kompozicijom i svjetlom, totalima i krupnim planovima, pejzažima i portretima, uokvirenim kadrovima i rezovima uživo. Jednu temu provodi kroz razne fotografske kategorije, a osvijestivši potencijal projekta još u mladosti, dolazi u mogućnost protagoniste provoditi kroza životnu dob.

Sveukupno ih je troje, životna partnerica Irma Omerzo, sin Oskar i on, pa da bi obiteljski fotoalbum bio odgovarajuće predstavljen, svi se moraju u njemu pojavljivati.

Moglo bi se reći da je imao sreće, naime, Irma je izvedbena umjetnica, plesačku karijeru započela je osamdesetih, tijekom devedesetih bila je članica plesne trupe Philippea Decoufléa u Parizu, a poslije se bavi koreografijom i režijom suvremenih scenskih projekata. Teško bi se mogao naći idealniji model za obiteljske fotoalbume, Irma se odlično snalazi na sceni, odnosno u kadru, pozom ili pozicijom preuzima ulogu protagonista, ali ne tako da reprezentira svoje plesne mogućnosti, nego igra ulogu djevojke ili žene koja izvedbom pomalo karikira klasičan žanr u kojem mladić slika djevojku, obično na nekom putovanju ili izletu. Takav je, naime, kontekst također važan za format fotoalbuma, osim dokumentacije obiteljskih okupljanja, sličice s putovanja zauzimaju najveći dio. Irma pozira ispred veduta stranih gradova i usred prirode, no koliko god fotografije sadržajno odgovarale propozicijama žanra, vidljivo je da nisu snimljene tek da se zabilježi da su ondje bili, kadar je režiran, postoji organizacija te scene, Irma reagira na urbani ili panoramski kontekst, a Jasenko ukviruje kompoziciju.

Odgovornost konceptu fotoalbuma, međutim, očito je postojala već i na početku projekta, tomu svjedoči petnaestak albuma crno-bijelih fotografija koje ne predstavljaju Irmine javne nastupe, odnosno njezin autorski i profesionalni dio života, nego isključivo dio njihova zajedničkog života.

Kao što propozicije nalažu, i djevojka ponekad mora snimiti mladića, ispred kamene kućice na Silbi ili ispred mora posuta otocima u daljini, ispod bujne plave, kovrčave kose, smije se mlado Rasolovo lice.

Da bi album bio potpun, ponekad se angažiraju i prolaznici, mladić i djevojka drže se za ruke, pozicionirajući se u prizoru koji će spremiti u arhivu. No zajednički se portreti nimalo ne razlikuju od pojedinačnih, ponovno je kadar precizno postavljen, ponovno su kontekstualno smješteni, nema prolaznika, autor je auto knips. 

 Nastupa novo vrijeme, Istra zamjenjuje Francusku, digitalni Cannoni analogne Hasselblade, inkjet isprinti zamjenjuju crno-bijele fotografije i prostiru se preko čitavih stranica albuma, obitelj dobiva sina.

Za razliku od crno-bijelog vremena gdje su prevladavali totali i univerzalni prizori, sada se pojavljuje i krupni kadar, ali i svakodnevna situacija. Dok su majka i sin neprestano u fokusu, otac se poigrava planovima i kolorističkim iznenađenjima. Kad je Oskar stasao za planinu, nekoliko nas albuma informira o njihovim pješačenjima, sve dok se otac nije, tražeći pogodan kut da snimi sina, skotrljao niz padinu, slomio devet rebara i četiri torakalna kralješka, pa je sin stavio veto na nastavak te serije.

 Obiteljska su druženja također jedan od bitnih elemenata fotoalbuma, kao što je to i kronološka definiranost. Rasol poštuje to načelo, prvo su bili djevojka i mladić, dolazi sin i postaju obitelj, koja, dakako, ima i prijateljsku obitelj. No jednako kao što je on profesionalni uljez u amaterskom formatu, tako je i prijateljska obitelj također umjetnička.

 I naziv izložbe također je u službi koncepta. Situacija u kojoj se bliskim ljudima u nekom trenutku odlučuje pokazati obiteljski fotoalbum, često je garnirana i svojevrsnim oklijevanjem, naglas se govori, dobro, ako vas baš zanima, a u sebi se jedva čeka da ga se pokaže, da se s njima podijele slike vlastite prošlosti. Prevodeći to u galerijski kontekst, Rasol ostaje dosljedan formatu. Istodobno, tim primjerom ilustrira čestu, da ne kažem trajnu, osobnu autorsku sumnju u opravdanost javnog prikazivanja.