153/466

NEVIDLJIVA PRISUTNOST

DUJE JURIĆ

Pretpostavka je da početnu situaciju izlagačkog prostora kuće Richter karakterizira uobičajeno galerijsko osvijetljenje. Tamo nalazimo nekoliko Richterovih radova za ovu priliku izvađenih iz fundusa, primjerice «Proboj», «Rasplet», «Prostor lamele», «Prema spirali», nekoliko «Koloriranih binoma», te «Prostornu sliku br. 25». Prisutnost Jurićevih radova gotovo je nevidljiva, tek pažljivom istragom otkrivamo iscrtane bijele trake po bijelim površinama zidova. Nakon nekog vremena, točnije svake tri minute, svjetlo se uz, naglašeno pojačani zvuk prekidača, ugasi, a nekoliko trenutaka potom, također praćeno zvukom što podsjeća na okretanje prekidača za stadionsku rasvjetu, uključuje se tzv ‘black light’, odnosno UV svjetlo, čime se potpuno mijenja ambijent. 

U galerijskom polumraku dominira crtovlje po svim zidovima učinjeno florescentnom bojom koje sada postaje plavo i kao da oživljuje, odnosno uslijed UV svjetla doima se odvojenim od zidova i samostojećim u prostoru. Richterove skulpture skoro da su posve da iščezle, tek su nevidljivo prisutne. Nešto vidljivija ostaje tek «Prostorna slika br. 25», prozirna kocka formata 70 x 70 x70 cm, na čijim je stranicama, pa i unutar same kocke, samoljepivim folijama u boji učinjena prostorna geometrijska slika čija se struktura temelji na crtovlju usporedivim s Jurićevom intervencijom na zidovima. Upravo s obzirom na tu strukturu, kao i na činjenicu da je u situaciji Jurićeva prisustva jedino ovaj rad jasno uočljiv, mogli bismo ga shvatiti kao otvoreni komunikacijski kanal kroz kojeg prolazi energija iz Richterove kocke na Jurićeve zidove. Dapače, poput vizualne ilustracije djelovanja uređaja odgovornog za proizvodnju hologramske slike koja se ne rasprostire samo uokolo Richterove «Prostorne slike br. 25», nego odlazi i iza uglova, u sve dijelove prostora. Što na simboličkoj razini kao da sugerira oblik njihove komunikacije,  odnosno platformu tog razgovora, pa čak i neke od temeljnih značajki jednog dijela Jurićeva opusa.

Promjenu svjetla uvijek prati i taj glasan, metalan ‘klik’ poput zvuka uključivanja nekakva cjelokupna postrojenja, koji, između ostalog, kao da ima i scenografsku ulogu, te potiče i dojam svojevrsna teatarskog narativa, zato što na neki način najavljuje kompletnu izmjenu scene, poput drugog čina iste predstave. U oba čina, naime, postoji nevidljiva prisutnost, ili preciznije rečeno, tek jedva jedvice vidljiva. Obično svjetlo pojavnjuje Richtera i sakriva Jurića, a ‘crno’ svjetlo obrnuto. To, međutim, priziva i doživljaj paralelna postojanja. Kao postojanje pozitiva i negativa istoga, pri čemu struktura crteža postaje zajednički nazivnik. Ta struktura, pak, diskretno komunicira s ostalim izloženim Richterovim radovima i to upravo na liniji pozitiv – negativ. Isključujući stvarno svjetlo, te skulpture postaju tamni obrisi kojima stilizirano odgovaraju elementi Jurićeve iscrtane mreže, dakako, svjetli s obzirom na pozadinu. Te su reakcije posve diskretne, više je to neka slutnja poveznice nego jasan komentar. No, uključivanjem tih plavih svjetlina, kao reakcijama na tamna obličja pojedinih radova, u cjelokupnu mrežu – za koju bi se moglo ustvrditi kako je i proizašla iz prozirne kocke – Jurić postiže dojam višestruke isprepletenosti. Svojom intervencijom kao da materijalizira poveznicu između raznih Richterovih radova. Odnosno, izmišlja svojevrstan vizualan meta jezik koji ih objedinjuje i kojim oni tada i međusobno komuniciraju. Iako bi možda bolje bilo reći kako ne izmišlja taj jezik za ovu priliku nego taj svoj, već od ranije karakterističan, jezik primjenjuje na situaciju odakle je on možda jednim dijelom i proizašao. Što pak priziva i Jurićevu komunikaciju sa svojim predšasnikom, odnosno djelatno potkrijepljuje ili informira o obrascu oblikovanja njegova autorska izraza.

Osim toga, spomenuta se isprepletenost odvija i na razini samog prostora, Richterove kuće, koja i kao građevina i njen interijer zapravo identificira Richterovu ideju. Jurić sada, dakle, ne postavlja svoje elemente u već postavljenu situaciju, nego koristi Richterove elemente u izgradnji drastično drugačije situacije, u izgradnji svog ambijentalnog interijera koji je time posve izgubio dosadašnju prepoznatljivost i sada u potpunosti ilustrira Jurićevu ideju. Koja se, po ovome sada sudeći, djelomično i oblikovala po uzoru na Richterovu, što se izrijekom i pokrijepljuje izborom prozirne kocke kao komunikacijskog kanala. Takvo otvoreno iskazivanje zapravo postaje i temelj Jurićevoj slobodnoj gradnji njena simboličkog negativa. Koji se formalno, naglašeno dramatičnim audio vizualnim iskazanjem, izmjenjuje sa ‘zatečenim’ pozitivom.

Dakako, nužno se podsjetiti kako taj, posredstvom svjetla osvojen, formalan dojam izmjene pozitiva i negativa svakako nije izravan, nego zapravo upućuje na njegovu stiliziranu realizaciju na suštinskoj razini. Negativ odaje nevidljivu mrežu povezanosti elemenata vidljivih u pozitivu, čime zapravo kao da se upućuje na nevidljivu prisutnost autorskih poluga koje su odgovorne za proizvodnju različitih artefakata. Te poluge postaju vidljive tek pri određenim okolnostima, a u ovom su slučaju pojavnjene primjenom Jurićevih autorskih poluga. Uključivanjem uobičajenog svjetla tog razotkrivanja nestaje, sredstvo identifikacije njihove unutarnje povezanosti, što bi se moglo simbolički univerzalnije protegnuti i na nevidljive poveznice brojnih drugih naizgled nepovezivih stvari, smjesta iščezava i ostaju vidljive tek konkretne reprezentacije nastale djelovanjem nevidljivih energija.

A zatim, ponovnim uključivanjem ‘black lighta’ cijeli taj golim okom nevidljivi svijet iznova je animiran, gusto se crtovlje odvaja od zidova i postaje autonomno u prostoru, njegove linije, iako pomalo odgovarajući tamnim siluetama objekata, svojim oštrim zavijucima podsjećaju i na vizualnu interpretaciju zvučnih valova, odnosno kao da ilustriraju postojanje guste energetske mreže, koja i na taj način, svojim nevidljivim postojanjem, odgovara naslovu.

Tu je izmjenu moguće prispodobiti, primjerice, i izmjenom slajda, pri čemu zvuk priziva mehaničku konstrukciju takva dijaprojektora. On je, međutim, predimenzioniran, kao što je i samo vrijeme izmjene malko produženo, period mraka traje nekoliko trenutaka. Kao što je i sadržaj novog slajda, odnosno cijelokupne situacije posve neočekivan, ponajprije s obzirom na činjenicu njegove sveobuhvatnosti, na proizvodnju trodimenzionalne slike koja posjetitelja pozicionira usred nje. Dapače, posjetitelj može slobodno šetati i dalje se nalazeći usred te slike. Svojom sjenom on nikad ne prekida projekcioni snop svjetla, kojeg uostalom i nema, pa bi se čak mogao steći i dojam nekakve back projekcije, ili preciznije većeg broja takvih projekcija zato što je svaki centimetar zida, uključujući i sve pregradne zidove tog nejedinstvena prostora ispunjen sadržajem. Posjetitelj se, dakle, nalazi usred vizualne instalacije, izmjena slajda ga je, ne mičući ga s mjesta, pozicionirala unutar tog slajda. On sliku gleda iznutra, njegovo prisustvo jest stvarno, no on u toj slici postoji tek da bi ju vidio, on postoji u iluziji (ostvarenoj optičkim efektom) boravka unutar izloženog prizora. No, to je tek perspektiva gledanja, on time nije postao njen integralni dio, zadržana je relacija izložak – posjetitelj zato što ga situacija ne uzima u obzir, pa je stoga i njegovo prisustvo u tom smislu moguće proglasiti nevidljivim.

Da bi, nakon tri minute, nova izmjena cijeli taj doživljaj prebacila u nevidljivo prisustvo, a posjetitelja ponovo vratila u izložbeni prostor.