Već šesneastu godinu za redom ovu manifestaciju realizira Institut za suvremenu umjetnost pod vodstvom Janke Vukmir. Program se provodi u nekoliko etapa, a započinje nakon objave natječaja organizacijom radionica gdje se eventualnim aplikantima izlaže kontekst i propozicije, te im se pomaže da se efikasnije predstave. Pravo prijave imaju autorice i autori mlađi od 40 godina, a apliciraju radovima napravljenim u posljednje dvije godine. Peteročlani žiri od pristiglih prijavnica izabire četiri finalista, koji na zajedničkoj izložbi konkuriraju za nagradu: dvomjesečni rezidencijalni boravak u New Yorku, te, nakon toga, samostalna izložba u Institutu za suvremenu umjetnost, a i članstvo u žiriju slijedeće godine.
S obzirom na način provođenja, gdje se osim edukatvne uloge u kvalificiranju mladih umjetnika za adekvatnu reakciju na razne natječaje, ona očituje i u pripremi finalne izložbe, budući su finalisti istodobno i kustosi zajedničke izložbe, ova je manifestacija posve jedinstvena na našem području. Broj pristiglih prijava reflektira važnost što je Nagrada ima, pa već i samo sudjelovanje u finalu autoricama i autorima predstavlja značajnu potvrdu, stoga se Nagradu može proglasiti i vrlo referentnim pokazateljem situacije na takozvanoj ‘mladoj’ umjetničkoj sceni.
Bez obzira na vrijednost nagrade što ju donosi pobjeda, natjecateljska dimenzija u pripremi i zvedbi zapravo odlazi u drugi plan, u post festum, iza horizonta, odnosno u prostor gdje više nemaju utjecaja. Nego im je, sve do trenutka proglašenja, u fokusu kvaliteta vlastite prezentacije, kao uostalom i bilo kakvom javnom nastupu. U ovom slučaju, međutim, osim samog postava, oni imaju i zadatak predstaviti svoj rad pred žirijem, što bih također proglasio edukativnim elementom.
No, prije usmene obrane vlastita nastupa, što je pojedinačno pred žirijem izlažu, sudionici moraju djelovati zajedno, budući im je jedan od zadataka i realizacija skupne izložbe.
Pa bih, u ovome tekstu zanemarujući pitanje pobjednika, komplimente u prvom redu uputio upravo kustosu, zato što, unatoč izostanku nužnih pretpostavki, ova izložba, osim vizualnih kvaliteta, ima i vrlo jasnu konceptualnu dimenziju. Krečući od posve različitih motivacijskih ishodišta, a služeći se također posve različitim izražajnim odnosno medijskim sredstvima, svi radovi prilično precizno odgovaraju istom nazivniku, aktivno se odnose spram konkretne, reklo bi se, lokacijski središnje točke, uporišta ili polazišta, jednom riječju, centralne jedinice ljudske zajednice, a to je dom.
Osim što je ideju doma moguće pronaći i u formalnim i u suštinskim dimenzijama svih radova, kao da je postavom uspješno sugerirano i svojevrsno putovanje kroz koncentrične krugove tog pojma, od periferije, odnosno polazišta te ideje, preko metafore njene svakodnevice, odnosno okvira realne egzistencije, zatim preko simulacije možda i ključne perspektive na tu ideju, a to je ona dječja, pa sve do područja što ih njena intima nastoji zadržati za sebe.
Odmah na ulazu u galeriju dočekuje nas Ana Kovačić radom “Okupljanja”, što već i samim nazivom gotovo manifestno ilustrira polazišnu platformu, odnosno razlog zbog kojeg dolazi do formiranja doma.
Iako ponajprije odgovorna naslovnom pojmu kao objedinitelju predstavljenih slučajeva, razjedinjenih različitim razlozima okupljanja, u svakom se od njih reflektira i činjenica doma, odnosno činjenica njegove upitnosti, promjene, njegova izostanka ili ponovna pronalaženja. Prvi video (“Gdje je dom?”) donosi izjave o okolnostima života što ih naši iseljenici i njihova djeca nalaze u novoj, njemačkoj domovini. Slijedeća snimka predstavlja folklorni nastup žena porijeklom iz Hrvatske, u kojem sudjeluje i autorica, također snimljena u Njemačkoj, kojima ta aktivnost predstavlja izravan kontakt sa ‘starim krajem’.
Zatim se okupljanje događa na Hvaru, projekt je izveden u vinariji, ovdje instalativno predstavljenoj autentičnim elementima njena interijera, vrijeme njegova odvijanja je marenda, a sveukupno kao da ikonografski kontrastira okolnosti ovih koji su otišli i ovih koji nisu. Ključna poluga tog kontrasta ostvarena je upravo materičnošću, odnosno trošnošću izložena namještaja, što zapravo ilustrira kontekst prošlosti, od kojeg su ovi drugi i pobjegli u čišću i organiziraniju budućnost. U kojoj svoju identifikaciju realiziraju upravo sjećanjem na folklor te prošlosti.
Tu je i video čije je poprište događanja upravo doma – na kauču u dnevnoj sobi autorica provodi vrijeme s pojedinim članicama svoje obitelji.
Sasvim je drugačiji razlog okupljanje stanovnika sela Jasenaši – na portretnoj fotografiji, njih preostalih dvadesetak poziraju svjedočeći lokalnim, odnosno geopolitičkim, okolnostima što su dovele do toga da ih ima tek dvadesetak, pa čak i da tek u svojoj poznoj dobi mogu pronaći utjehu kako definitivnu distopiju svojih domova ipak možda neće doživjeti.
“Uđite, ne morate se izuvati”, naziv je instalacije Mateja Kneževića, čime kao da se nastavlja na univerzalne postavke pozivom na ulazak u konkretan, što će reći njegov, dom. Instalacija simulira dio dnevne sobe, prostorno je određena plohama intenzivne plave boje što oblikuju pod i dva zida, a unutar plavom bojom definirane sobe dominira objekt u kojem prepoznajemo konstrukcijske elemente kauča. Ti, inače drveni dijelovi, posve su prekriveni kikirikijem. Kauč je, dakle, promoviran u simboličkog okupljatelja, u svojevrsnu platformu svakodnevice gdje se neprekidno odvija odnosno gradi život obiteljske zajednice. Ta je platforma, međutim, iskorištena kao metaforički prikaz mehanizma te izgradnje, gdje je potrebno mnogo truda ne bi li se njegovi kotači skladno okretali, ali njegovo funkcioniranje ispunjava zadovoljstvom. Baš kao što niti stiliziranu presliku tog mehanizma, metalnu konstrukciju nije bilo lako oblijepiti svim tim silnim kikirikijima, no u konačnici, usred trodimenzionalnog plavog platna izvrsno izgleda.
Materijalizacija simbola zajedništva sirovinom za izgradnju objekta, odnosno kikirikijem, autorov je simbolični odgovor na primjedbu, kojom je njegov prijatelj reagirao na spomen brojnih i visokih prepreka kojima svakodnevne obaveze opasno prijete harmoniji zajedničkog mehanizma, rekavši da je to sve kikiriki.
Kontekst, odnosno važnost postojanja tog kauča naglašava i nekoliko uramljenih fotografija, kao uobičajena elementa sobe, fotografija što, također prema uvriježenim običajima predstavljaju motive iz obiteljske prošlosti. Ove, međutim, prikazuju putne kovčege i povećane detalje ruku koje ih drže, odnosno vuku, simulirajući neprestana putovanja, što se jednako odnosi na osobno iskustvo selidbi, kao i na globalnu činjenicu migracija, s naglaskom na ove alarmantne, lokalne, slavonske, odakle je i autor.
Nakon dnevne, ulazimo u, reklo bi se, dječju sobu Tee Ivković. Ne stoga što bi takav dojam potkrijepio bilo kakav vizualan element, pa rad se i zove “Arhiv praznog”, nego zbog uloge što ju u zamišljenoj igri preuzima instalacija smještena u sredini prostorije. To su četiri stolice leđima sasvim približene jedna prema drugoj. Na njih je, međutim, nemoguće sjesti, prvo stoga što ne stoje na podu, nego lebde, a drugo zato što su napravljene od vrlo tankog, gotovo prozirnog najlona. Te prozračne, lelujajuće konture zapravo i nemaju volumen, iako ga plošno uokviruju. Ilustrirajući njihovu zamišljenu ulogu, autorica uključuje glazbu, radi se o poznatoj pop pjesmi, te započinje kružiti oko stolica. U jednom se trenutku glazba iznenada prekine i ona se zaustavi, sugerirajući moment kad jedan od igrača ostane bez stolice.
Nedavno završivši likovnu akademiju, Teina situacija posve odgovara tom predlošku, odnosno činjenici da su sva mjesta uglavnom zauzeta.
No, s druge strane, te se četiri stolice mogu dovesti u vezu i s četiri finalista, dakle, jedno mjesto jest njezino. A možda je “Arhiv praznog” moguće shvatiti kao predsoblje ideje, kao što je i djetinjstvo zapravo predsoblje života.
U posljednjoj nas prostoriji dočekuje, na prvi pogled, klasična izložba slika Ane Sladetić “Čisto i krivo”. Sve su jednako uokvirene, no, sve jednako i izgledaju. Zapravo, pojedinačno ih gledajući, one uopće i ne izgledaju, budući su površine svih slika crne boje. Uputstvo nalaže da ih se dodirne rukama. Na mjestu dodira, pojavljuje se sadržaj što se očito nalazi ispod crnog premaza. Taj je premaz učinjen sitotiskom termokromatske boje preko originalnog crteža akvarelom. Stoga je jednu dimenziju tog rada moguće pronaći u dokidanju najvažnijeg zakona galerije, a to je da se ništa ne smije dirati. Upravo kršeći taj zakon posjetitelj dolazi do sakrivena sadržaja. Kao da je otiskom svoje ruke napravio otvor za uvid u unutrašnjost. Vireći kroz tu ‘špelunku’ shvaća da zapravo i gleda u unutrašnjost neke prostorije, u nečiji interijer. Akvareli prikazuju detalje pojedinih prostorija, svakodnevnu, zatečenu, nepospremljenu situaciju. Situaciju kakva se obično i nalazi iza zatvorenih vrata, činjenicu nečije intime. Pa možda i činjenicu kako je posao nužan da se to sve dovede u red, zapravo nevidljiv.