NA RUBU
ŽARKO VIJATOVIĆ
Iz svog bogatog opusa fotografija čija je zajednička i ključna značajka fenomen magle, Vijatović za ovu priliku odabire motive snimljene u Londonu, Parizu i Zagrebu. Tu informaciju, međutim, saznajemo iz popratna teksta, budući u samim prizorima nije moguće prepoznati konkretne lokacije. Ne samo da izostaju karakteristične vedute tih gradova, nego nema niti urbanih elemenata što bi se u bilo kojem smislu oslanjali na kontekst tih svjetskih, domaćih ili bilo kojih drugih prijestolnica.
Nema užurbanosti, nema vreve, dapače, gotovo da i nema nikakva života, tek se nekoliko ljudskih prilika pojavljuje na više od četrdeset izloženih fotografija, i to isključivo u službi likovnosti, perspektivnih odnosa ili diskretno naznačena narativa – odlazeći prema bijeloj praznini u dubini kadrova kao da potkrijepljuju naziv serije.
Osim širokih prometnica, prevladavaju mostovi, nasipi i obale rijeka, i to do te mjere da bi se fenomen rijeke moglo proglasiti i drugom glavnom ulogom. No, dok magla vrlo uvjerljivo ilustrira prostor iza ruba, prostor u kojem sve bez ostatka nestaje, vodena površina posve drugačije definira činjenicu ruba, ona često puta povlači oštru liniju i reflektira ono što je iznad nje. Sve dok sadržaj iznad ruba, bilo da su to nekakva industrijska postrojenja, dijelovi građevina na obali ili pak kompletne zgrade na nekakvu otoku, skupa sa svojom zrcalnom slikom, ne nestane iza ruba vidljivosti, dok se ne utopi u magli.
Također, na većini je slika moguće detektirati situaciju odlaska. Ona je ustanovljena pozicijom fotografa kao nulte točke. Prizor ispred njega nestaje u prostoru magle. Međutim, elementi tog prizora – cesta, most, rijeka, nasip – na nekakvoj asocijativnoj ili značenjskoj razini također sugeriraju činjenicu putovanja ili prolaska. Budući se ti elementi s početne točke gotovo pravocrtno, odnosno perspektivno protežu u dubinu kadra gdje iščezavaju, oni na sadržajnom planu također postaju atributi odlaska.
Osim toga, i u rijetkim situacijama gdje se pojavljuju ljudi, oni su snimljeni s leđa, dakle, također odlaze. Pa se na razini sadržajnih elemenata ponovo ustanovljava odnos spram cilja tih odlazaka, što će reći prema naslovu izložbe, prema rubu. Kojeg, međutim, de facto nema, on se rasplinjava u magli, nema jasnu granicu, nema trenutka u kojem je sadržaj otišao, nego je neprestano u odlasku, već ga jedva i vidimo, ali još je uvijek tu.
Sadržajna linija, uvedena značenjem fotografiranih elemenata, vizualno je izgrađena putem planova, onog prednjeg i onog pozadinskog. Pa kao što sadržajno, ustanovljenjem odlaska, nije precizirana točka prijelaza, odnosno rub, tako niti jasnog prijelaza iz prvog u drugi plan zapravo nema. Početna se oštrina, bilo to ograde na mostu, nadvožnjaka ili puteljka na nasipu, ulaskom u dubinu kadra neosjetno gubi, prelazi u obris, sve dok sadržaja sasvim ne nestane.
Nestanak prizora, posredstvom gubitka njegove oštrine, moguće je promatrati i kroz prizmu jedne od ključnih dimenzija fotografiranja – izoštravanja slike. Naime, u uobičajenoj se situaciji zatvaranjem blende povećava dubinska oštrina i cijela je slika naizgled jednako oštra, dočim se otvaranjem blende gubi dubinska oštrina, u prvi se plan dovode dijelovi sadržaja na koje se usmjeruje pozornost, dok pozadina ostaje mutna i nevažna. Vijatović, međutim, maksimalno zatvara blendu ostvarujući dubinsku oštrinu, no koristeći maglu, a ne aparat, postiže doživljaj prvog plana to jest male dubinske oštrine.
Međutim, na razini cjelokupna doživljaja, prvi plan je zapravo u službi, on je označitelj, u scenografskom bi ga se smislu moglo nazvati referentnom točkom, a pažnja se usmjeruje u posve mutan drugi plan, što će reći u rub, tamo gdje se nalazi završetak sadržaja. Pa čak i iza njega, u maglovitu prazninu slike.
Takav pristup nalazimo u svim fotografijama, pa bi se moglo reći da Vijatović posve prepušta magli obavljanje tehnološkog dijela njegova fotografskog posla, ona odlučuje gdje će zamutiti. No, čak i odabir sadržajnog dijela, reklo bi se, diktira magla: osim što određuje gdje je rub, ona i bira ono što će fotografu dati na raspolaganje. Pa čak se i o cjelokupnom dojmu brine dajući kompletnoj izložbi istovjetno svjetlo, dok svojom difuznošću konstantno eliminira sjene na dijelovima pojedinih slika. Što bi ih se mirne duše moglo proglasiti i platnima, pa možda čak i posvetama nekim slikarskim opusima.
Za to je vrijeme, Vijatović, ipak aktivan. Osim prednjeg i stražnjeg plana, uključuje onaj gornji i donji. Ponekad to čini smještajući sadržaj dolje i ostavljajući maglovitu prazninu u gornjem dijelu kadra. Ili odrazom stvarnosti na površini vode. Zatim se bavi i uspravnim planovima, bilo pozicionirajući kadar centralno, odnosno simetrično, bilo ustanovljenim okomicama razlikovao lijevu od desne sadržajne situacije. Pa onda, već ustanovivši dominaciju pravilnih perspektiva, odlazi u varijacije. Na panoramskoj fotografiji, primjerice, gornji lijevi dio prekriva magla, a donji desno predstavlja šetalište uz rijeku s nekom građevinom sasvim desno. Crtu između jednog i drugog dijela povlači metalni rukohvat duž ograde šetališta. Ispod te tamne ograde se svjetlina rijeke pomalo pretvara u svjetlinu magle. Na prvi pogled je sadržajni od maglovitog dijela odvojen dijagonalno, no linija što ih razdvaja ne ide od gornjeg desnog do donjeg lijevog kuta, nego iscrtava odnos koji odgovara geometrijskoj shemi Fibonaccijevog načela pretvorbe pravokutnika u kvadrat.
Područje sadržaja, naime, prekriva bazu kadra, ipak prepuštajući rijeci jednu petinu sasvim lijevo. Na desnoj, pak, strani, gore, kao da tu petinu vraća, uzimajući je od magle. A s obzirom da Zlatni rez izravno proizlazi iz dotičnog Fibonaccijevog načela, ta je fotografija, između ostalog, i nedvosmislena posveta cjelokupnom prostoru kojeg, između ostalog, definira i odnos spram Zlatnog reza. Dapače, u gotovo akromatskom srazu tamnije sivog i svjetložutobjelkastog, poput nekakvih Seraultovih pointova, pojavljuju se crvene točke lampica duž rukohvata i kapice na glavi čovjeka okrenuta leđima.
Osim toga, uzimajući u obzir inzistiranje na jasno određenim plohama, istina, uvijek u perspektivi, no uvijek i izoliranih kontrastom, bez obzira vode li one u centralu kadra ili na ovaj ili onaj način razdvajaju planove, njihova brojna prisutnost potiče na pomisao o stilizirano autorskoj meditaciji, pri čemu se negdje u primisli javljaju i Kniferovi meandri. Ta paralela ipak ostaje tek u prikrajku, na periferiji doživljaja, ona je, naime, vrlo brzo poništena sadržajnim okvirom, iščeznućem tih perspektiva u temeljnom nazivniku serije, a to je magla.
No, ostaje dojam slikarstva. I to ne u smislu reference na neki konkretan pravac ili platno, nego kao bitne karakteristike konkretnog fotografskog izraza. Stiče se dojam da Vijatović te fotografije misli slikarski, te da tek u proizvodnji paletu zamjenjuje objektivom. Zanimaju ga plohe i perspektive, pozicija detalja, zanimaju ga fini, neosjetni prijelazi, a ponajviše ga zanima kompozicija. Ne odričući važnost ili ulogu sadržajnoj dimenziji, njome se ipak ponajprije koristi u izgradnji kompozicije. Nije, primjerice, bitno tko je osoba što na suprotnoj obali rijeke trči ili hoda, nego je bitno da ona ima odraz u glatkoj površini vode, a ništa manje bitno jest da ima pet vodoravnih planova: onaj blijedozelene rijeke, onaj svjetložućkaste staze, što ju po centrali prekida ljudsko obličje koje se, dakako odražava u rijeci, zatim plan zelena travnjaka, plan šume, te konačno plan magle koja pomalo osvaja šumu. A također je bitno da se kroz maglu nazire okruglasti oblik bijela sunca smješten lijevo od centrale, koji s jednako diskretnim tamnim odrazom šume u površini vode (sasvim dolje desno) ostvaruje ravnotežu.