MOŽE VIŠE! MORA VIŠE!
GILDO BAVČEVIĆ
Izložba ima format videoinstalacije, sastoji se od dvadesetak ekrana raznih dimenzija i vrsta, od starih televizora i starih računalnih zaslona, preko plazmi i modernih računalnih zaslona, do prijenosnih računala i ‘tableta’. Nalazi se, dakako, unutar prostora Knjižnice S. S. Kranjčevića, ali okrenuta tako da se samo izvana može vidjeti sadržaj. Ekrani su postavljeni uzduž prozora, koji su, u slučaju Galerije Prozori istodobno i njezini zidovi i raspoređeni su u nekoliko cjelina. Prva, koristeći se snimkama iz drona, predstavlja performativnu Bavčevićevu akciju unutar određenoga konteksta, mijenjajući perspektivu, oblijećući oko sadržaja, akciju kao da portretira iz svih očišta. Drugu cjelinu predstavlja velika plazma, kadar je nepomičan, na narativnoj razini portretira glavnog lika i ogledno predstavlja oblik njegove akcije. Treća je cjelina najbrojnija, petnaestak je ekrana postavljeno unutar jednog prozora, no za razliku od situacije u nekoj zapovjednoj sobi, oni su raspoređeni u nekoliko redova i djeluju poput izloga prodavaonice svih vrsta ekrana. Svim je prizorima zajedničko to da su snimljeni statičnom kamerom i da se osim performera pojavljuje još jedan lik: dron koji nadgleda njegove aktivnosti. Toj je cjelini pridružen i audio: digitalni glas neprestano ponavlja ‘Can more! Must more!’, što se može shvatiti kao glas drona.
Ono što je zajedničko svim, međusobno različitim, prizorima, jest da su to eksterijeri, snimljeni su vani, emitiraju se iznutra, ali ih možemo vidjeti samo izvana. To samo po sebi i nije neobično, koliko smo puta kroz izlog pratili prijenos nogometne utakmice, ovdje, međutim, pratimo prijenose petnaestak istih akcija na isto toliko raznih mjesta, čija je ključna dimenzija upravo to da se jedino i mogu odvijati vani, zato što je sadržaj akcije zalijevanje samoniklog bilja odnosno korova. Bavčević je odjeven u bijelo zaštitno odijelo, ima kantu za zalijevanje i u pratnji drona na raznim lokacijama njeguje korov. Izbor tih lokacija usko je povezan s idejom korova, odnosno s time da se pojavljuje ondje gdje se civilizacija povlači, ondje gdje gubi kontrolu. Možda bismo raslinje po raznim brdima i dolinama također mogli nazvati samoniklim, ali predmet Bavčevićeve brige samo je korov u urbanim sredinama. U napuklinama asfalta, u donjim terasama petlje na autocesti, u nedovršenim građevinskim poduhvatima, oko napuštenih zgrada ili pripadajućih prostora onih nastanjenih, između betona, cigle i željeza.
Akcija je započela u svibnju 2019. u Mariboru, gdje je u ovakvom formatu premijerno predstavljena materijalima ondje i snimljenim, a ova izložba kompilira mariborske motive s onima snimljenim u Zagrebu. Autorova je ideja svakoj sljedećoj prezentaciji pridružiti i novu epizodu izvedenu u mjestu izlaganja, širiti prostor njege korova pod geslom ‘može i mora više’.
Osim prve, uvodne cjeline, kamera je uvijek statična, kadrovi precizno određeni, pri čemu veliku ulogu igraju perspektive koje u brojnim slučajevima komentiraju situaciju, preciznije, elemente koji karakteriziraju suvremenu konstrukciju onoga što je u međuvremenu postalo staništem samonikla uljeza.
Fotomonografija Borisa Cvjetanovića Priroda i grad izolira neobične primjere komunikacije izraslog i izgrađenog, od lirskih interpretacija gdje se u polurazbijenoj uličnoj svjetiljci reflektira opalo lišće, do onih tragičnih, gdje je panj bivšega hrasta poput prijetećega prsta put siva neba isturio iščupani korijen u posljednjem hropcu. Cvjetanović fokusira suživot koji uključuje razne oblike kontakata, pa i konflikata, apsurdne momente njihova sklada i nesklada. Sve može imati bilo pozitivnu bilo negativnu ulogu, sve može biti jadno ili moćno, propupati novu nadu ili zauvijek ostati u dekorativnoj službi artificijelnog svijeta.
Bavčević se pak fokusira na jedan dio tog dijaloga, štoviše, postaje braniteljem strane optužene za neovlašten upad na kontrolirano područje i podastire protuargumente, dokaze o nezakonitom ponašanju tužitelja, o njegovim greškama i posljedicama koje one za sobom ostavljaju. Odjeven u zaštitni skafander sugerira kontaminaciju, zagađenost teritorija propalim i napuštenim urbanim projektima.
Danas bismo njegovu opremu povezali s današnjim okolnostima, a njegov posao sugestijom kako se upravo u korovu koji nas ugrožava krije spasonosni lijek. Napuštene industrijske i stambene zgrade, monumentalni stadionski ili bolnički objekti, sve zaraslo u travu i mahovinu, grmljem obrasle pokretne stepenice i korovom već dobrano osvojeni teren koji određuju masivni metalni nosači, sve to iz današnje perspektive nažalost odgovara vrlo izglednoj projekciji budućnosti. No Bavčević, ne znajući za buduću krizu, oblači bijeli skafander zato da se simbolično zaštiti od ponašanja svojih, da ga prokaže kao zagađujuće, a konkretno, zato da se zaštiti od kiše koja je pratila snimanje zalijevanja korova po Mariboru.
No po svoj prilici to ipak nije bilo slučajno, kiša naglašava apsurd zalijevanja korova, Bavčević požuruje prirodni proces. Istodobno predstavlja svoju poziciju, zalaže se za ono nekontrolirano, ono što je uljez, kojeg se nastoji eliminirati, ali se u tome nikad ne uspijeva, ali i ono čemu takva pomoć zapravo nije potrebna. To bi se moglo shvatiti i autoreferencijalno, ako korov prevedemo kao simbol pojedinca kojeg sustav nije uspio prilagoditi ili dimenzije u nama koje se odupiru našoj kontroli, dobivamo poziciju umjetnika u društvu: slijedeći porive koje ne kontrolira, odupire se i kontroli koju sustav nastoji provesti, izbija ondje gdje ne bi trebao ili smio. I bez obzira na njegovu podršku, umjetnost će i dalje i izbijati tamo gdje će izbijati. No, izražavajući svoj apsurdan doprinos ideji samoniklosti, koliko god njoj samoj bio nepotreban, Bavčević se time ideološki deklarira, pa već kao potvrđeni dobročinitelj akcijom poput optike raskrinkava civilizacijske okolnosti odnosno promašaje.
A kad je zadatak velik, kad je terena mnogo, onda se tehnološkim trikom duplicira, u jednom od ekrana vidimo dvojicu u skafanderima dok, svaki na svojoj strani, zalijevaju korov između napuknulih betonskih površina lakiranih kišom.
Futurističkom doživljaju, osim postapokaliptične scenografije napuštenih urbaniteta u koju se sasvim uklapa čovjek u skafanderu, doprinosi i dron koji se često nalazi u kadru. Slijedom prihvaćanja žanra znanstvene fantastike, zaključujemo kako je on u funkciji kontrole, pripadnik službe nadgledanja Bavčevićevih akcija. Leteći robot ne dopušta mu zabušavanje, poput ažurirana goniča robova, umjesto bičem, tjera ga povicima ‘Može više! Mora više!’.
Ali zašto bi se provodila kontrola učinkovita pomaganja onomu što se otima kontroli?
Proizlazi da je provoditelj virtualne službe nadgledanja prebjegao na stranu korova, postao je Bavčevićevim čovjekom i neprestano ga hrabri. Bez obzira na to što poput papagaja ponavlja mantru neoliberalnoga kapitalizma, vjerojatno zato što mu je to jedino i usađeno u memoriju, autor poruku shvaća na svoj način, kao poticaj za nastavak misije. Odlazi u Zagreb, u novembarsku maglu okrepljivati samoniklo bilje.
Zatječemo ga u raslinje zaraslom ulazu u garaže obližnjeg nebodera gdje preuzima ulogu botaničara, kantu za zalijevanje zamijenio je prskalicom za vlaženje kojom pojačava maglu, kao da dodaje kremšnitu u zalogaj uskolisnim veprinama. Zatim obilazi i druge lokacije djelatne za misiju, u donjem dijelu kadra na sablast nikad dovršene sveučilišne bolnice dodatnom maglom obavija grmolike sirištare, na drugom katu zaboravljene novogradnje dohranjuje lovoraste likovce. Za to vrijeme zadovoljni, preobraćeni dron maše propelerima kao leptir krilima, ponavlja ‘Može više! Mora više!’, nagovarajući na nastavak zajedničke pobunjeničke akcije čovjeka i stroja protiv civilizacije i njenih mehanizama.