OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
041/455

MORE PASSIVE THAN EVERY PASSIVITY

BOŽENA KONČIĆ BADURINA

Art in General, New York / srpanj 2010.

Iako je performans osnovno izražajno sredstvo Božene Končić Badurine, ona gotovo da posve napušta općenita obilježja tog medija. Primjerice, često je puta nemoguće jasno identificirati osobu performera, vrlo rijetko tu ulogu preuzima autorica, atipičan je prostor događanja, vrijeme trajanja varira od desetak sekundi do nekoliko dana, a ono što bih označio najvećim otklonom jest činjenica da osnovno značenje riječi performance (izvođenje, obavljanje, nastup, izvedeno djelo…) u njenom tretmanu pomalo prerasta u svoju suprotnost.

Iako je to i dalje performans – u finalnoj fazi postoji izvedeno djelo, potpuno je specifičan dolazak do njega. Ne postoji autorsko izvođenje koje metaforički izražava dimenziju stvarnosti; njen performans ne samo da ne pridodaje akciju postojećem kontekstu, nego se njeno obavljanje sastoji od oduzimanja akcije, ono prelazi u minus. Publika je, zajedno sa sudionicima usmje­rena na neaktivnost, odnosno izabiru se svakodnevne ži­votne situacije iz kojih se eliminiraju sadržajni elementi potencirajući usputne praznine. Pomaci su mali, gotovo i neprimjetni, iako istodobno i drastični. Nesvikli na takva zaustavljanja, na izloženost smanjenom obimu primljenih podražaja, a usmjereni prema mentalnom, pa čak i transcedentnom, posjetitelji se mogu osjetiti uzdrmanim u svojoj kolotečini, krhkim u svojoj ljušturi, doživjeti sebe onako kako to uglavnom izbjegavaju. Prisilno postavljena u privremenu situaciju izostanka informacija koje prima osnovnim čulima (ništa se konkretno ne događa) svijest doživljavatelja se u tom informativnom vakumu, isprva začuđena, potom nužno okreće prema unutra. Prema unutra u pojedinačnom ali i grupnom smislu budući okvir izabranog konteksta često ima socijalno obilježje.

Promatrajući njene performanse – preciznije rečeno radi se o postavljenoj polaznoj situaciji koja služi kao ogledna slika u koju ulaze posjetitelji – moguće ih je razdvojiti na dvije izvedbene razine/etape. U prvoj dominira trenutan doživljaj uključenih aktera – to mogu biti dogovoreni statisti, instruirani posjetitelji ili pak slučajni prolaznici. U drugoj je to galerijska publika koja putem video dokumentacije saznaje o provedenoj akciji. Prvi znaju ili ne znaju da ih se snima, njihov je doživljaj konkretnih okolnosti autentičan i upravo je taj doživljaj središnja, ključna dimenzija prve faze. Ovi drugi, pak, dobivaju informaciju a ne konkretno iskustvo, no u tu je informaciju, osim konteksta – jasno je što se dogodilo, kako je to izgledalo, te s kojom je namjerom poduzeto – uključeno i svjedočanstvo tuđih doživljaja.

Treba dodati i da je samim performansima gotovo u načelu nemoguće tek svjedočiti budući je u njihov tijek integralno uključeno sudjelovanje prisutnih. Bez tog sudjelovanja izvedbe ne bi niti bilo. Iako, i pasivno je sudjelovanje, dakle odbijanje aktivnog učešća moguće, legitimno. No, autorica i odbijanje integrira, okvir joj omogućuje da i time gradi že­ljenu sliku. Unutarnji stav svakog pojedinca o pristanku ili nepristanku već u svijesti tog pojedinca dobiva određeni značaj, autorica je već uspjela obratiti mu pozornost na ono što želi, a to je najčešće ono manje uočljivo, dimenzije ži­vota kojima svakodnevica putem svog uobičajenog tempa ometa pojavnost ili prisustvo. Ili ono što sami otklanjamo kao nebitno, nedovoljno oblikovano ili isprazno, zarobljeni potrebom za vanjskim efektom, za pojavnošću, osjećamo se nelagodno u prostorima ili periodima praznine.

Sva obilježja svog performativnog izričaja Božena Končić Badurina zadržava i u američkoj epizodi pod naslovom: ‘Pasivnije od svake pasivnosti’. Ta je sintagma preuzeta od francuskog filozofa Emmanuela Lavinasa. On ju također naziva i ‘radikalnom pasivnošću’, a temelji na činjenici kako se u svakom približavanju, bliskom, ‘licem u lice’ kontaktu dvoje ili više ljudi u njima rađa osjećaj ranjivosti. Taj se termin vrlo precizno uklapa u prostor autoričina interesa, te na situacijama koje bi mogle proizvesti osjećaj ranjivosti zasniva pet perfomansa čiju video dokumentaciju potom predstavlja na izložbi.

1. Gathering (Okupljanje). Na oglašeno događanje u galeriji Art in General dolaze posjetitelji. Odmah na ulazu moli ih se da tijekom svog boravka u galeriji međusobno ne komuniciraju, dapače da jedni druge posve ignoriraju.

2. Waiting room (Čekaonica). Stolicama raspoređenim uza zid i dogovorenim statistima koji na njima sjede, isti galerijski prostor imitira univerzalnu situaciju čekaonice. Statisti nešto čitaju, slušaju glazbu sa slušalica ili ne rade ništa. Posjetitelji ulaze, budu tamo neko vrijeme i odlaze.

3. The Elevator (Lift). U zgradi Art in General nalaze se dvije galerije: manja, u prizemlju i veča, na četvrtom katu. Slučajni posjetitelji izložbe što se trenutno događa u galeriji na četvrtom katu ulaze u lift u kojem se već nalazi šest statista, među njima je i autorica. Jedna statična kamera snima ulazak a druga izlazak iz lifta.

4. The Fever (Groznica). U manjoj galeriji, u prizemlju, desetak volontera na ušima ima slušalice i plešu slušajući svatko svoju glazbu preko mp3 playera. U galeriji je tišina, čuju se odjeci njihovih nogu po podu, njihovi uzdasi i povremeni uzvici shodno glazbi koju slušaju. Publika su prolaznici koji kroz velike prozore imaju priliku vidjeti aktivnost u galeriji, a neki se od njih (sa svojim slušalicama i svojom glazbom) čak i priključuju plesačima.

5. The Pause (Pauza). U zajedničkoj, nazovimo ju kustoskoj, prostoriji spomenute zgrade veliki je stol i nekoliko stolica. Kustosi su informirani da će tijekom tjedan dana u vrijeme pauze, umjetnica tamo boraviti (od 12 i 30 do 12 i 35) i pozvani su da ukoliko žele tamo borave s njom. Video dokumentacija pokazuje da se od njih ukupno desetak, pozivu odazvalo jedno ili dvoje po danu, a jednom nitko.

U svom dvomjesečnom boravku u New Yorku, u okviru rezidencijalnog programa ‘Art in General’ institucije, Božena Končić Badurina preuzima ulogu kvalificirane strankinje, one s razvijenom umjetničkom optikom i kreativnim senzibilitetom, koja stiže u Ameriku s namjerom da ispita kakav će dojam taj drugačji svijet na nju ostaviti.

Ona, dakle, u prvom redu promatra i osjeća specifičnosti tog svijeta s obzirom na kontekst u kojem se nalazi, a to je svakodnevno ponašanje ljudi i oblik funkcioniranja reprezentne art organizacije. Zatim ih, putem autorski izgrađene metode, izolira, naglašava i poput zrcala vraća natrag onima koje promatra, a to su sudionici te umjetničke scene i slučajnici. Kao što i forma tih performansa gubi jasnu liniju utvrdivog prostora svojih izvedbi tako i identitet recipijenta nije precizno određen. Jesu li to pojedinci što ulaze u lift, plesači volonteri, redoviti posjetitelji galerije, usputni prolaznici ili zaposlenici – profesionalni kustosi? Je li to američka publika koja na izložbi svjedoči video dokumentaciji? Ili mi, koji ovdje, na Žitnjaku, prilikom jednokratne prezentacije u okviru programa multimedijalnih događanja pod, u ovom slučaju dodatno znakovitim nazivom ‘Centar periferije’, bivamo upoznati s njenim njujorškim projektom? Svaka od tih grupa dobiva različit doživljaj, svaka je u mogućnosti iz drugačije perspektive očitati ili postati svjesna dimenzije koja je drugoj grupi nedostupna. Male, neugledne, jedva vidljive teme postaju kamenčići spoticanja o koje se svi različito spotiču.

Odsustvo osobe prvog i konačnog recipijenta kao i način provođenja eliminira mogućnost jednostavne klasifikacije forme tih akcija i svrstava ih u ladicu koja još nema etikete. S druge strane, njihov je suštinski nazivnik vrlo jasan: autorica istražuje posljedice djelovanja mehanizma velikog mravinjaka na pojedinca. Fascinira ju utjelovljenje apsurdne činjenice da povećanje broja rezultira smanjenjem kontakta. Međusobnog ali i onog sa samim sobom. Izabrani primjeri paradigmatski fokusiraju i prostor gdje se odsustvo kontakta uprizoruje: na najopćenitijim planovima, tamo gdje to nitko više i ne primjećuje budući je ono sveprisutno, ugrađeno u najelementarnije nijanse. Ono se događa na staničnoj razini društva, u njegovoj nerazgradivoj supstanci, bez ikakve pretpostavke ili suvisle pomisli kako bi se kotač jednom mogao okrenuti u suprotnom smjeru. Naslov projekta načelno odgovara autoričinoj umjetničkoj metodi, no daleko više reflektira nepromjenjivost trenutna stanja, ali i nepromjenjivost tendencije zatvaranja pojedinaca izgub­ljenih u ogromnoj gužvi.