OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
099/455

MOJA ŠKOLA

MEJRA MUJIČIĆ

Galerija AŽ, Zagreb / veljača 2015.

Sve bih ostavio ovdje: doline, brežuljke, ptičice iz vrta, ostavio bih zemlju i nebo, proljeće i jesen, ostavio bih ovdje puteve odlaska, večeri u kuhinji, posljednji zaljubljeni pogled, i sve gradske putokaze od kojih spopada jeza, ostavio bih ovdje gust i mastan sumrak što pada preko zemlje, gravitaciju, nadu, čaroliju, spokoj, ostavio bih ovdje one voljene i bliske, sve što me dodirnulo, sve što me potreslo, fasciniralo i oduševilo, ostavio bih plemenite, ugodne, dobronamjerne, i demonski lijepe, ostavio bih pupajuće mladice, svaku pticu i postojanje, ostavio bih ovdje inkantaciju, enigmu, daljine, neumornost, i trovanje vječnošću; ovdje bih ostavio ovu zemlju i ove zvijezde, zato što ništa ne bih odavde uzeo sa sobom, zato što sam pogledao u ono što dolazi i ništa mi odavde ne treba. 

László Krasznahorkai 

Na satu, u radu Mejre Mujičić pod nazivom ‘Moja škola’, održanom u okviru projekta ‘Punta Arta – Otočka karta 2’ na Zlarinu, nije se obrađivala književnost, a i da jest ovaj se odlomak zacijelo ne bi našao u programu. Neumoljivi razvoj događaja, nažalost, odlučuje da tekst započnem poetskom porukom što ju mađarski pjesnik upućuje sebi i svima nama, a ja ju proslijeđujem direktorici zamišljene škole odnosno idejnoj začetnici i voditeljici projekta ‘Punta Arta’ Marini Viculin.

U svemu onome što bi ostavio ovdje László ne spominje rođendane, no vjerujem da mu ni oni ne bi trebali, kao što ne trebaju ni Marini, ali nama ostalima ovdje oni ipak dobro dođu, ti trenuci kad slavimo postojanje ili se na njih podsjećamo.

Jedan od tih dana je i 13. veljače, Marinin rođendan, kojeg Galerija AŽ simbolično obilježava prezentacijom video dokumentacije sata likovnog odgoja što ga je ‘učiteljica’ Mejra održala sa svojim ‘prvoškolcima’, sudionicima ‘Punta Arte’ i izložbom njihovih radova nastalih na tom satu na temu ‘Moja Škola’.

Tema Otočke karte 2 bila je recepcija suvremene umjetnosti u otočkoj sredini s naglaskom upravo na inzularnost, što je pojam vrlo blizak izdvojenosti a što je istodobno vrlo povezano s općim problemom hrvatske suvremene umjetnosti, pri čemu je važno bilo da projekt ne ostane u okvirima turističke ponude ljetnim gostima, nego da sudjeluje u revitalizaciji cjelogodišnjeg ritma društvenog i kulturnog života lokalne zajednice otoka Zlarina.

Odgovarajući na tu temu Mejra Mujičić polazi od tri različita razloga ili dimenzije i isprepliće ih u ovom konceptualnom povratku u učinice: kao svakako prvo i lokalno vrlo konkretno, jest činjenica da je zlarinska osnovna škola tada po prvi puta nakon sto godina ostala bez učenika. Njihovi su tragovi još uvijek prisutni, s balkona ruševne zgrade Marina kao da im odmahuje dok brodom odlaze u bolju budućnost. Ovaj autorski dodir s lokalnim, nacionalnim a i globalnim problemom dobne populacije perifernih točaka Mejra je započela s, reklo bi se, druge strane – video radom u kojem desetak zlarinskih udovica govori o njihovim intimnim prošlostima, što će reći i o ne tako davnoj povijesti otoka, a što je zapravo i univerzalna paradigma. Ta je tema kompletnije obrađena u dokumentarnom filmu ‘Nema vitra’ kojeg autorski potpisuje s Marinom Viculin i Nikom Radić.

Druga se dimenzija, dakako, odnosi prema problematičnoj tendenciji smanjivanja odgojnih predmeta u satnici školskog programa, u ovom slučaju s naglaskom na likovni odgoj. I to u trenutku kad organiziranija društva ne samo da shvaćaju kako poticanje kreativnosti  u obrazovnom programu ima višestruke pozitivne posljedice u svim proizvodnim djelatnostima te kako je takva ‘investicija’ i ekonomski potencijalna nego to i vrlo konkretnm zaokretom prema povećanju broja sati odgojnih predmeta već nekoliko godina i provode.

Treća se asocijacija tiče jednog od prvih zadataka s kojim su prvoškolci suočeni – trebaju vizualno reagirati spram ideje ‘Moja škola’. Generacijski poprilično heterogeni, prisutni umjetnici spremno pristaju postati Mejrini učenici i dobivaju isti zadatak kojem pristupaju s također vidljivo različitom dozom ozbiljnosti.

Četvrta se linija materijalizira 13. veljače: rad ‘Moja škola’ zagrebačkoj će publici javno biti predstavljen u bivšoj osnovnoj školi Žitnjak, što pomalo pojavnjuje i petu poveznicu u obliku otvaranja komunikacijskog kanala između dvije periferije, one metaforički definirane inzularnošću i ove konkretne zagrebačke.