MIOPIJA
Ana Orlić
Za razliku od naziva galerije koji fokusira određenu točku, mjesto ili, u ovom slučaju, fotografski medij, naziv izložbe ga takoreći negira, miopija umanjuje vidljivost spota.
Za razliku od hipermetropije koja primljene slike fokusira iza mrežnice, umjesto izravno na mrežnici, miopija ih fokusira ispred, stoga dalekovidni ne vide blizu, a kratkovidni daleko.
Autorica to primjenjuje na sadržaj izložbe, izlazi ususret jednima i drugima, motivi su ili jako daleko ili jako blizu, horizont na pučini ili pikule na dlanu.
Odmah na početku izložbe, međutim, u fotografskoj su instalaciji daleko i blizu dovedeni do krajnjih granica, postaju makro i mikro. Mala uokvirena fotografija školjke poznate kao Petrovo uho djelomično ulazi u prostor velike isprintane fotografije nalijepljene na zidu. Iako je pitanje je li to uopće fotografija: raspršene bijele točkice na crnoj podlozi kao da su nekim nepoznatim vjetrom grupirane u proziran oblak u kojem prepoznajemo svemirsku galaktiku, nepoznatu Mliječnu stazu. Školjka ulazi u prostor svemira, smještena na crnoj podlozi, u prvi plan izranja njezina srebrnkasta uglačana unutrašnjost, koja kao da se reflektira u apstraktnom svemiru, koji bi vrlo lako mogao biti njezino unutarnje biće, jer bi velika fotografija vrlo lako mogla proizići iz ekstremna povećavanja unutrašnjosti školjke. Ako je to točno, tada izgleda kao da Petrovo uho doslovno osluškuje žamor univerzuma u sebi. U blizini je uokvirena fotografija koja predstavlja dio krovnog prozora, na narativnoj bi se razini to moglo povezati, kroz taj se prozor noću gleda nebo, no zapravo se radi o drugoj konfrontaciji, osim one na relaciji blizu – daleko, motivi su jasno razdvojeni na one unutra i one vani. Čak je i granica čvrsto postavljena: detalj ulaznih vrata koji se identificira špijunkom u sredini. Taj prozorčić kroz koji saznajemo tko zvoni također u sebi ima svojevrsnu leću, ona kao da je u službi same hipermetropije, udaljuje prizor, otvara širokokutni kadar, gosta vidimo gotovo u totalu. S vanjske strane vrata je suprotno, ondje je na djelu miopija, gostu je prizor približen, vidi zjenicu našeg oka.
Portretu tog odnosa predstavljena posredstvom leće mogao bi se pridružiti i diptih koji na svoj način također portretira njezina svojstva. Na jednoj je fotografiji leća snimljena na dlanu, dakako, prozirna je, sićušna, jedva vidljiva, a poput čarobna štapića ukida miopiju. Oni koji su od djetinjstva kratkovidni nikada nisu vidjeli sebe u odrazu tramvajskog stakla ili nekog uličnog lokala bez tih okvira na nosu, bez tog pomagala koje je oduvijek dio njih, koje im je oduvijek definiralo lik, često i geste, a ponekad i odnos društva. Poput šepavca kojem nevidljiva proteza omogućuje normalno hodanje, tako i leća miopičara isključuje iz kategorije invalida. Stave je na oko, leća je meka, smjesta zaborave da je imaju i odjednom sve normalno vide i odjednom više nisu cvikeraši. Toj je portretnoj fotografiji čudotvorna pomagala pridružena ona takoreći iz perspektive dlana, a to je oko na koje će se leća staviti. Ispada kako dlan također pati od miopije, jer je u fotografiji oštro jedino oko, ostalo je mutno.
Slijedi, rekao bih, plavi diptih, ovdje su blizu i daleko relativno blizu, fotografije su jednakih formata i jednakih crnih okvira, lijeva za miopičare, desna za hipermetropičare. Lijeva apstraktna, u povećanom bi se detalju mogao naslutiti dio kore nekog drveta ili komad stijene izbrazdane valovima, snimljena je u suton, pa je plavkasto crna. Desna ima konkretan sadržaj, to je prozor ispred kojeg je spuštena poluprozirna zavjesa, već je noć, pa se ne zna točno dopire li plavkasto svjetlo s ulice ili je to neonska lampa u sobi, u podnožju prozora. Iako razdvojene sadržajem, povezane plavim tonovima nedvojbeno komuniciraju, dijalog im se odvija na tri razine, takoreći tri zadane teme: prozor je daleko – stijena je blizu, stijena je vani – prozor je snimljen iznutra, stijena je apstraktna – prozor konkretan, pa ipak ne isuviše konkretan, ni isuviše unutra, pa čak ni isuviše daleko. Kao što su i postavljene tik jedna uz drugu.
Diptihom bi se mogle proglasiti i dvije fotografije horizonta, jednakih dimenzija, velika formata, bez okvira nalijepljene su na zidu, pa ih se može proglasiti prozorima. Motiv je jednak, linija horizonta po sredini kadra u kojoj se spajaju more i nebo, no sadržaj je posve drukčiji. Diptih je vani, posve daleko i relativno konkretan. Dok se na jednoj fotografiji intenzivna nebeska konstelacija uprizorena niskim i visokim, bijelim i tamnosivim oblacima u gustim slojevima ogleda u površini vode, kao da se ne odražava nego nastavlja, pa granicu nije lako raspoznati, dotle na drugoj ona precizno odvaja tamno more od svijetla neba. Koje zapravo i nije baš sasvim svijetlo, naime po sredini njegove svjetline prolazi tamna oblačna linija, kao da su oblaci po narudžbi u nju stlačeni. Zahvaljujući zalasku sunca, zrake ulaze pod tupim kutom, svijetlo se nebo više ne ogleda u moru, ono je tamno, tamni oblak iznad njega ide točno po sredini neba, pa ono podsjeća na zastavu. Njezine su pruge neoštrih rubova, postupni su prijelazi iz svijetlog u tamno i natrag, kao da je simuliran doživljaj miopičara. Ispada kako je na drugom prizoru kroz isti prozor stavio čarobna pomagala, odjednom jasno vidi brojne oblake dok se granaju u dubinu, njihove su linije oštre i na nebu i u moru. Dok prvom dominiraju zamućene linije, dotle je druga kristalno bistra, prva je realistično ulje na platnu, druga impresionistički akvarel.
Isak Babelj, zagovarajući linije, nagovarao je maršala Kerenskog da nabavi naočale: „Vi ne vidite japansku rezbariju žalosne vrbe smrznute nad vodopadom.“ „Ne trošite barut,“ odgovorio je maršal, „pola rublja za naočale ću sačuvati, što će mi oštri oblaci na tom čuhonskom nebu, kad vidim uzburkani ocean iznad svoje glave.“
Jednom je diptihu u nazivniku sadržaj, na objema je fotografijama u prvom planu dlan, na jednom je već spomenuta leća, a na drugom tri staklene pikule. Ova potonja, međutim, s obzirom na žuto svjetlo što osvjetljava dlan, pripada seriji fotografija koje povezuje upravo to žuto svjetlo. Iako postavom nisu grupirane niti formatom izjednačene, jedna čak nije ni obješena, nego je na podu, tek naslonjena na zid, kao da pala. A da nije pala činila bi triptih s pridružene druge dvije, također se radi o prozoru. Na prvoj još nije jasno da prizor zalazećeg sunca koje intenzivnim žutilom kontrastira ogoljene grane drveća gledamo kroz prozor. To postaje jasno tek na ovoj na podu, gdje granje odlazi u pozadinu, naslućujemo ih kroz rebraste zavjese koje zahvaljujući zahvalnu svjetlu od tamnih postaju svijetle i svojom igrom zauzimaju prvi plan. Treći je dio snimljen izvana, dva prsta su raširila rebra rolete, da se bolje vidi taj sunčani spektakl, koji vidimo na prvom dijelu triptiha. On prelazi u poliptih, naime, postavom je odvojena istovjetno uokvirena fotografija okrugla prozora, koji po sredini ima dvije drvene letvice što se, u ulozi nosača stakla, sijeku pod pravim kutom. Unutrašnjost je obojena žuto, a preko prozora je sjena rebraste zavjese, ponovo u ulozi nosećega grafičkog elementa. Svjetlo je isto, ali vrijeme snimanja nije, kroz okrugli prozor vide se razlistale krošnje. No, ako pretpostavimo da se prozori nalaze na suprotnim stranama sobe, na što nas nagovaraju rebraste sjene, ispada da je s jedne strane kuće ljeto, a s druge zima, sunce je uvijek žuto.