MATER PLANINA
DUJE MEDIĆ
Mater je Biokovo, a svatko tko se okupao u moru ispod Biokova, pa recimo izronio okrenut obali, najradije bi zaronio ponovo, zato što ta mater uopće ne izgleda blago majčinski, nego nasuprot tome, upravo otvoreno prijeteći, poput na djelić sekunde zaustavljena kadra neprestana gibanja nastala uslijed djelovanja neke energije koja je u jednom trenutku odlučila prestati djelovati, ali se nikako ne može znati u kojem će trenutku promijeniti odluku. Stoga je i logično da takvo ‘utjelovljenje’ izaziva strahopoštovanje, ali i personalizaciju, čuvar stada vremensku anomaliju neće pripisati kolebanju zračnih masa, nego neobjašnjivoj ćudi gospodara planine. Pa kao što to obično i biva, pokušaj objašnjenja uvjerljive materijalizacije viših sila rađa legendama i mitovima. U takav nas prostor, za kojeg bismo mogli reći da je smješten u neko elementarno vrijeme prije vremena ili bar ono paralelno, ono koje neumorno stoji u bajkama i legendama, svojom izložbom uvlači Duje Medić.
Njegovi su protagonisti lokalna mitološka bića, Deot, Šorko ili pak Smij strašne kose – pri čemu treba znati da je Strašna kosa ime ispupčenja na ‘ … planini koja se sablasno nadvila nad Brela i okolna sela. Mještani su se oduvijek bojali te nakazne izbočine koja je danonoćno prijetila njihovom selu, pa ju je Medić naslikao kao demonsko izobličeno lice. Iskošena faca tog prikrivenog ubojice prvi put stoji lice u lice s prestravljenim promatračem.’ (iz predgovora, Anita Ruso)
Na izvedbenoj razini svjedočimo mimikriji raznih izražajnih medija. Na prvi se naime pogled, crteži, zahvaljujući kontrastu i preciznosti, doimaju poput crnobijelih fotografija. Pogledavši nešto pažljivije, zaključujemo kako se radi o grafičkom otisku, zato što su osjenčani dijelovi vrlo mekani, a niti u prostranim tamnim plohama ne zamjećujemo trag nekog poteza. Tek nas legenda – ‘olovka na papiru’ – svojom neupitnošću zapravo informira o velikom crtačkom umijeću, dočim elementarnost te tehnike i konceptualno odgovara tematskom predlošku. Bez obzira radi li se o detaljima vegetacije, zastrašujućim obrednim maskama, lišćem ukrašenim lubanjama, odnosno prizorima koji kao da portretiraju i tjelesno i duhovno biće Matere, njenu stvarnu prirodu i razne posljedice ili interpretacije te prirode, drugim riječima, prirodno i kulturno naslijeđe, upravo je specifična obrada motiva, uključujući izbor kadra, stilizaciju i ostale elemente, u službi autorske ideje koja nas ne nastoji približiti sadržaju na kakav prirodoslovan, dokumentaran način, nego na onaj osoban, gotovo iracionalan, insajderski način uvodi u suštinu te planine, koja, kao i sve druge planine, u svom srcu čuva jezgru beskraja.
Stoga se, unatoč tome što se sastoji od klasičnih elemenata, odnosno klasičnom tehnikom učinjenih, po muzejskim standardima uokvirenih crteža, uglavnom formata 50 x 50 cm, postavljenih također u nizu, u izostanku vidljive instalativne namjere, uopće ne radi o klasičnom, ili, portretnom, prikazu određena sadržaja, zato što je s jedne strane konceptualno iskorištena simulacija intimna ulaska u taj sadržaj, a s druge se klasičnom tehnikom zapravo simuliraju razni medijski izrazi.
Primjerice, čak se referira i na kontekst uobičajena muzejska postava, koji bi, po logici stvari, trebao u svom opusu imati i pravu, obrednu, recimo drvenu, masku Strašne kose, također logično postavljene u neku nišu i diskretno odozgo osvjetljene, kao da je simulacija te situacije poslužila kao motiv crtežu.
Ulaskom u drugu prostoriju, kao da smo ušli u drugo, ne povijesno, nego oblikovno razdoblje. Namjesto fotografije i grafike pojavljuju se skulptura i dizajn. Vrijeme je i dalje isto, vanvremensko, istodobno arhaično i futurističko, kao da se iz slavne Kubrickove scene izbaci sve osim tog obeliska, s time da je taj obelisk u ovom slučaju stećak, koji je pak napravljen po predlošku neke slične, ali ipak ne naše civilizacije.
Vrijeme je, međutim, i sadašnje, čemu svjedoči crtež pod imenom “Banak”, odnosno klupa. Prizor trojice vremešnih muškaraca što sjede na klupi okrenutoj moru, tipičan za mediteransko podneblje, ovdje je predstavljen crtežom koji se doima poput fotografije skulpture, koja je, međutim, tek za potrebe monografskog predstavljanja dizajnerskom intervencijom završena, budući da se umjesto, odnosno, u ulozi klupe pojavljuje tek crni pravokutnik.
Dizajnerskom dojmu u prilog govori i kompozicija ostalih crteža u kojima je nepripadajući crni pravokutni element aktivan na razini simulacije trodimenzionalnosti, no, ta je trodimenzionalnost osvojena neočekivanim sučeljavanjem dvaju medija. Manipulacija plastično učinjena crteža skulpture i jednobojnih pravilnih elemenata uglavnom se događa u prostoru dizajna, u prostoru vizualna tretmana, odnosno slaganja i preslagivanja pojedinih elemenata vizualna sadržaja.
Ako bi se reklo da ti crteži predstavljaju skulpture nepostojećih totema, i njihova su obličja stilizirano ljudska i asociraju, ne na one s Uskršnjih otoka, nego na one što bi ih napravili neki drugi umjetnici, koji nisu s Uskršnjih otoka, ali su imali isti model. I nešto veću slobodu interpretacije. Dakle, bez obzira jesu li to Uskršnji ili Dalmatinski, totemi materijaliziraju ideju nadnaravnog, onog što Matera zapravo i emanira, kao što smo vidjeli u prvoj prostoriji.
Osim toga, činjenicu vanvremenska prezenta ili konteksta života nasuprot prirodi naglašava i vizualni kontrast između dvije izložbene prostorije. Dočim u prvoj, koja predstavlja planinu, te gdje se osim nje pojavljuju i ljudski kosturi reprezentirajući pradavnu prošlost, te se samim time već i stapaju s planinom, prevladavaju plohe uglavnom ispunjene crtežom, u drugoj, koja predstavlja ljude, ispunjenost crtežom daleko je manja. Kompozicijski jasno organizirani, elementi zauzimaju tek manji dio prostora, no, kao da uključuju prazninu u kojoj se nalaze kao simulaciju nekakva virtualna prostora u kojem su se odjednom zatekli ili pak prisustvo virtualne poluge kojom je selektirana i izbrisana gusta pozadina njihovih života.
Pa ako bismo prvu prostoriju označili prirodno povijesnom, odnosno mitološkom, druga je sociološka, u prvoj je pojedinac sučeljen i savladan prirodnim elementom, u drugoj više nema elementa, izolirani su pojedinac, grupa i njihovi običaji.
Praznina virtualna prezenta u kojem se pojavljuju totemi (na crtežu ‘Propovjednik’ čak bi se moglo govoriti o sarkofagu), donoseći sa sobom i identifikaciju svoje pripadnosti realnome svijetu, sugerira i svojevrstan kontrast između bivšeg i nadolazećeg doba. Odnosno drugim riječima, moglo bi se raditi o portretiranim eksponatima nekog budućeg muzeja, gdje su izolirane i u odgovarajuću nišu spremljene okolnosti drevnog i sadašnjeg vremena.
Izlazeći iz Medićeva muzeja, na trenutak zabljesne pitanje očinstva… To bi moglo biti jedino more. A na tom komadiću nadmorske nule između planinske i morske okomice žive njihova djeca. Neprestano izložena majčinu prijetećem licu i očevoj neobuzdanoj hirovitosti.