KRUG KVADRATA
VESNA POKAS
Kružnost Francuskog paviljona dodatno naglašava okrugla prozirna kupola na krovu, a sada ga Vesna Pokas interpretira kvadratima stakla prstenasto složenima ukrug na podu, pri čemu vanjski dio prstena odgovara promjeru kupole. Format stakala i njihov raspored precizno je određen konstruktivnim elementima zgrade, instalacija u potpunosti prihvaća njezinu arhitektonsku sintaksu i takoreći na njezinu joj jeziku replicira. Odgovor joj upućuje odrazima nje same u staklima koja reflektiraju pojedine dijelove s obzirom na poziciju gledatelja, koji, ako se kreće ukrug, zapravo svjedoči njezinu čitavu odrazu, ali istodobno i drugim čimbenicima koji označavaju ovu impozantnu građevinu: uzdužne bijele letvice na kojima su položena stakla istog su profila kao i bijela rešetkasta struktura letvica u okomitim, vrlo izduženim prozorima, linije koje odvajaju segmente na podu prolaze točno kroz točku dodira pojedinih stakala, unutarnji i vanjski rubovi stakala proizvode dva koncentrična šesterokuta, linije koje izlaze iz njihovih vrhova prolaze točno po sredini pojedinih segmenata na podu. I konačno, linije koje spajaju četiri vrha tog šesterokuta proizvode kvadrat. Gledajući ga na tlocrtu, taj kvadrat kao da je malo zakrenut, ako se uopće to za kvadrat može reći, takav dojam proizlazi iz upisanih šesterokuta čija četiri vrha dodiruju crte kvadrata, a dva ne, kao da se šesterokut vrti unutar kvadrata i mijenjaju se vrhovi koji mu dodiruju okvir. Taj je privid otklonjen činjenicom simetrije, dijagonalno prepolovivši kvadrat zamišljenom linijom koja ima ishodište u tlocrtu zgrade, dobivamo dvije istovjetne strane, preklopivši ih, savršeno se poklapaju. Jednom riječju, koji god geometrijski pokus izvedemo, uvijek će se dimenzije i forma instalacije savršeno poklapati s onima zgrade, istodobno i u potpunosti opravdati naziv: krug instalacije u kružnoj zgradi sastoji se od šest stvarnih kvadrata koji proizvode jedan zamišljeni.
Neponovljivost je možda i ključna značajka radova Vesne Pokas. Jednom je, primjerice, već riješila kružni zadatak, u unutarnjem je prstenu Meštrovićeva paviljona postavila polugu koja se, pokretana mehanizmom, neprestano vrtjela, poput kazaljke na satu, ali u formatu radijusa, cijelom svojom putanjom prolazila tik do zida, gotovo ga dodirujući.
Ipak bi se reklo kako preferira kvadratične forme, pogotovo one koje proizlaze iz Fibonaccijeva broja, ‘betonskim’ zidovima izgrađen labirint „VP“ u Gliptoteci, neonska instalacija u Galeriji AŽ ili ambijent „U kvadratu“, gdje je tankim prozirnim cjevčicama Galeriju Forum pretvorila u zatvor od prozirnih rešetaka.
Francuski paviljon jest netipično mjesto izlaganja, samim sobom već itekako dovoljan, potencijalnim izlagačima pomalo i negostoljubiv, ne samo stoga što se ništa ne smije objesiti na zidove, kojih i nema baš previše, nego i zbog brojnih vizualnih atrakcija koje treba takoreći savladati. U tom smislu kao da odbija one koji galeriju doživljavaju kao mjesto gdje će donijeti sliku, no privlači one koji ne donose sliku nego je proizvedu na licu mjesta. Primjerice Vesnu, koja ne izlaže rezultate, kao materijalizacije svog izražajnog sustava, nego ga primjenjuje na konkretan slučaj. Pritom inzistira na suradnji između karakteristika dotičnog prostora i materijala koji unosi unutra s ciljem izgradnje novog prostornog sustava, koji je osim postojećem odgovoran i onom univerzumskom. Taj je poredak, dakako, vrlo precizan, ne trpi ni najmanja odstupanja.
Odgovorna načelu iteracije, odnosno ponavljanja, jedan se kvadrat sastoji od šest kvadrata, multipliciramo li ga ili dijelimo, uvijek se zadržavaju iste međusobne proporcije, a ponajprije striktnim geometrijskim postulatima tlocrta, precizno izračunata instalacija oživljuje upravo zahvaljujući onome što bi donesenoj slici smetalo, a to je neprekidna promjena svjetla u prostoru i odraza njezinih prozora u staklu na podu, odnosno onoga što se kroz te prozore vidi. Svjedočimo privremenim segmentima zrcalnog portreta i, slijedom toga, neprestano drukčijim dijalozima tih segmenata. Kao i različitim fragmentima tog dijaloga s obzirom na poziciju gledatelja. Zauzimajući bilo koju poziciju, uvijek nam točka gledanja ima neku perspektivu, uvijek se pravokutne izdužene svjetline od prozora slamaju po zidovima ili podu pod nekim kutom, različitim od zrcalnog odraza, često se i prelamajući jedno preko drugog, stvaraju složenu svjetlosno-zrcalnu igru. Dakako, neprestano novu, ne računajući oblake, vjetar i slične detalje, nema dva ista sata u danu, kao što nema ni dva ista dana s obzirom na poziciju Zemlje, koliko god naizgled neznatne bile promjene, one su neizbježne, načelo univerzalnog poretka slikovito je pokazano na uzorku Francuskog paviljona.
Za razliku od velikih svjetlosnih pravokutnika na podu, na mjestima gdje sunce prolazi kroz izdužene prozore, ponešto zamućenih rubova, odrazi prozora u staklu mnogo su manji i vrlo oštri, umjesto žutih, sunčanih, pravokutnici u ogledalu su plavi, nebeski, umjesto jasno uokvirenih, praznih svjetlina, na staklima se projicira okolni sadržaj. Postaju ekrani, oni prozirni, vidi se siva betonska podloga, na njih se projiciraju izduženi, kadrom izrezani prizori prozora. Zidovi su iste betonske boje kao i podovi, pa se u refleksima izdvajaju samo plavi pravokutnici neba, dakako, pod kutom, uvijek drukčijem od kuta praznih svjetlosnih kadrova. Poput dviju posve različitih projekcija istog vedrog sunčanog neba, koje se dodiruju, presijecaju ili preklapaju.
U geometrijsku igru pravokutnika u perspektivama, u dijalog obrisa i odraza, sjena i sadržaja, plava lica i žuta naličja, svojom se ornamentikom uključuje rešetkasta struktura letvica u prozorima, u ogledalima bijela, u pozitivu, a u svjetlosnom prijevodu tamna, u negativu.
Pa ako je krug staklenih kvadrata na podu ponajprije replika staklenoj kupoli na stropu, proizlazi kako ona preuzima glavnu ulogu u odrazu, što smo bliže instalaciji, to ona sve više dominira, odnosno njezina struktura od zrakasto postavljenih letvica. Ovisno o našem položaju, krug je čitav ili je vidljiv samo jedan njegov dio, a ponovno zahvaljujući istodobnoj prozirnosti i refleksivnosti stakla, u odrazu vidimo samo krug neba ispresijecan tamnim zrakama. (Razmjerno donedavno vjerovalo se kako kroz mračan svemir ne putuju zrake svjetla, nego obrnuto, da tamne zrake idu kroz svijetao svemir.) Posjetitelju/ici je također omogućena vizualna igra, primjerice, može zauzeti određeni položaj iz kojega je u kvadratičnom okviru stakla na podu isključen odraz prozora i vidi se samo odraz okrugle staklene kupole na stropu, štoviše, pomicanjem svoje vizure može je smjestiti točno u sredinu okvira staklenog odraza. Pa ako zabilježi položaj svojih stopala i dođe sutradan, čak i pod pretpostavkom istovjetne meteorologije, kupola više neće biti na istome mjestu. Možda bi, za vedra vremena, točno za godinu dana s istoga mjesta i vidio isti prizor, ali nije baš sigurno da su revolucije posve jednake. Eventualno u okolnostima prijestupne godine. Ali i tada ne baš posve, jer se i čitav svemir ipak pomalo pomiče. Staklenu bi se instalaciju u Francuskom paviljonu stoga moglo označiti svojevrsnim pokazateljem univerzumskoga gibanja u mjerilu Vesne Pokas.