KRAJ UMJETNOSTI
VEDRAN PERKOV
Vedran Perkov sadržajem izložbe uglavnom ispuni čitav galerijski prostor. Koliko mi je poznato, to nije bio slučaj jedino s nastupom na finalu Nagrade Radoslav Putar, gdje je ‘koncepcijski’ predstavio samo skulpturu Radoslava Putara.
Već na izložbi „Everything is under control“ (Galerija SC, 2011.) svi su zidovi bili prekriveni papirima na kojima su isprintani razni grafikoni, tablice i brojke. Štoviše, zidova je bilo premalo pa je po sredini galerije izgrađen dodatni zid, a između postavljeni i panoi, također sve krcato papirima. Neočekivano gust prizor izazivao je smiješak, prije negoli se uopće i doznalo o čemu se radi, što je i inače česta prvotna reakcija pri susretu s Perkovljevim izložbama.
Ambijentalna instalacija „Džungla“ sastoji se od trideset i četiri metalna tornja visine 270 centimetara na čijim se vrhovima nalaze drvene kutije sa zvučnicima u obliku trube i također je dobrano ispunila prostor Multimedijalnoga kulturnog centra u Splitu (2016.).
U ovom slučaju (ova je izložba posljedica nagrade Grand prix na prošlom trijenalu kiparstva, koju je Perkov dobio upravo za „Džunglu“) nije ispunio galerijski prostor, ali je sa sto osamdeset devet crnih ploča (40 × 30 cm) gotovo u potpunosti prekrio galerijske zidove. Pod utjecajem naziva, crne ploče doživljavamo pomalo nadgrobnima, na njima, međutim, nema osobnih podataka, nego su ugravirane posljednje rečenice raznih tekstova o umjetnosti.
Pa dok su zvučnici u „Džungli“ istodobno emitirali govore istaknutih osoba koje su obilježile dvadeseto stoljeće i bilo im je nemoguće raspoznati sadržaj, pa kao da su proizvodili kakofoniju povijesnog razdoblja čijim posljedicama u sadašnjosti svjedočimo, u ovom su slučaju svi tekstovi čitki, a s obzirom na ‘uklesanost’ u ploče, a i na njihov sadržaj, mogli bismo ih nazvati epitafima. Takvu oznaku potkrepljuje načelo njihova izbora, pa čak i na doslovnoj razini zato što se radi o završetcima tekstova. Međutim, Perkovljeva se akcija – pregledavanje preko dvije tisuće kataloga i monografija – događa post festum, što se tiče teksta, akcija se odvija u njegovoj budućnosti. U tom su smislu citati kvalificirani biti sadržajem ploča koje će preuzeti ulogu epitafa, kad, negdje u budućnosti, umjetnosti jednom dođe kraj. Anticipirajući taj trenutak Perkov ima spremne nadgrobne ploče, a pritom anticipira i mjesto, jer umjetnost jedino i može biti pokopana u galeriji.
Za razliku od „Džungle“ gdje se od buke dvadesetog stoljeća šapat prezenta uopće nije čuo, ovdje je potpuna tišina, no svjetla nisu usmjerena prema pločama nego prema publici, ona dolazi u prvi plan kao ključan čimbenik, ona će odlučiti kad treba nastupiti kraj umjetnosti.
S obzirom na simulaciju nadgrobnih ploča, galeriju uspoređujemo s grobljem, na Mirogoju je gužva samo na Dan mrtvih, a u galerijama jedino na Noć muzeja, iz čega proizlazi da se likovna scena, što se tiče publike, već i odvija u okolnostima posljednjega hropca umjetnosti. Ali, taj hropac kao da oduvijek traje, unatoč svemu, umjetnost odbija izdahnuti. Jedni je uspoređuju s Feniksom zato što uvijek izroni iz pepela, a drugi, konkretno Ivica Malčić, s mačkom: ‘od devet slikarskih života proživio sam sedam’.
Nagovoren Perkovljevim načelom, prepisujem posljednju rečenicu svog teksta o njegovoj „Džungli“: „Tek izgubljeni u džungli zvukova, znajući kako među njima ima i onih plemenitih, tek svjedočeći njihovu utapljanju u poplavi onih iskvarenih, postajemo još svjesniji činjenice kako u našoj džungli nema Tarzana da stvari dovede u red.“ (Osvojena područja, volumen 5,2016.,str. 96.)
Shvaćam Vedrana, posljednju rečenicu teksta o njegovu radu kojim je osvojio nagradu bilo bi nepotistički uvrstiti u izložbu koja je rezultirala tom nagradom. Osim toga, izabrani su citati znatno ozbiljnije intonirani: „Misao praćena snažnom gestom, minuciozno finaliziranom u najneobičnijim susretima materijala, poziva na razvijanje procesa našeg sudjelovanja u toj, začudno stvorenoj mogućnosti transponiranja kroz novu dimenziju.“ Činjenica da je Perkov istodobno neizmjerno ozbiljan, što potkrepljuju dugotrajno istraživanje i opsežna produkcija, da bi u konačnici pristao na izazivanje smiješka, sugerira kako je u izboru citata također bio vrlo ozbiljan, ali i svjestan kako bi ta ozbiljnost u konačnici mogla izazvati smiješak. Ako je tomu tako, tada bi kraj umjetnosti mogao značiti kraj određena doživljaja umjetnosti, izražena, primjerice, u sljedećem citatu: „Balancing color and line in forms that are deceptively simple, beautifully colorful and handsomely functional, he has created an art that perpetuates the refinement and transcedent vitality of the highest formal ideal.“ Potonja bi se izjava, naime, teško mogla primijeniti na njegov rad koji možda i poštuje nabrojene kategorije, jest lijepo obojen, primjerice, svi metalni nosači u „Džungli“ lijepo su obojeni u crno, jest varljivo jednostavan, crne se ploče doimaju poput interijera luksuzna krematorija, jest i zgodno djelatan, pojedina bi se ploča lijepo uklopila u suvremeni dizajn dnevnog boravka, pa čak ovjekovječuje profinjenost i prosljeđuje vitalnost, ali nijedan od tih kriterija zapravo ne izražava bit Perkovljeva rada, štoviše, ne govori o njemu baš ništa.
To postavlja pitanje o kraju kakve se umjetnosti radi, pa ispada kako je to ona koja uglavnom dominira muzejima, ona s velikim početnim slovom, s njom se treba dostojno oprostiti, s njom gotovo. „Umjetnost je mrtva, živjela umjetnost.“, parafraza je posljednje rečenice uvodnog teksta Valentine Radoš.
Džungla u kojoj nema Tarzana ne može se označiti kao kaos, ali je vidljivo da njome vladaju gorile, to je ustanovio Štulić još u dvadesetom stoljeću: zašto primatima nikad ne isključuju elektriku, oni u principu ionako rijetko čitaju, a i to što čitaju, krive stvari čitaju (3N, album Krivo srastanje, 1984.). Prođu ima umjetnost koja predstavlja ukras ili društveni prestiž, a ne njezin korektiv. Kao i dosad, reklo bi se.
Ali tomu je sada kraj.
Ono što, međutim, uvijek iznova iznenađuje jest Perkovljeva predanost. Iako to ne bi trebalo iznenađivati, zato što mora biti mnoštvo glasova za skladbu dvadesetog stoljeća, mora biti mnoštvo argumenata za razumijevanje toga čemu je došao kraj. Stojeći u galeriji, moramo biti uronjeni u ambijentalnu instalaciju, pa iako se nazire subjektivno polazište, rezultat je objektivno utemeljen. A apsurd je u tome što upravo ta utemeljenost svojom brojnošću izaziva smiješak. U gustoći se krije karikatura, dokaza na prvi pogled mora biti bezbroj, drugim riječima, već prvi pogled otkriva da se Perkov ne šali, štoviše, ispunjenost sugerira da dokaza ima još mnogo, ali nije ih više stalo u galeriju. Ni postav nije šala, svaka je tabla pričvršćena s četiri vijka, što znači da je trebalo izbušiti 756 rupa, i kao što dva minusa daju plus, tako i zbroj ozbiljna sadržaja i ozbiljna postava proizvodi šalu. Kao da je, poput posjetitelja, i sadržaj zatečen prezentacijom, na dvije ili tri ploče je naviknuo, ali sto osamdeset devet svakako nije očekivao. Kao što su i zidovi iznenađeni tolikim rupama. Galerija također ima upitan pogled: umjesto da predstavlja ono zbog čega su tekstovi napisani, izlaže završetke tih tekstova, preskočila se jedna etapa, a ta je etapa zapravo razlog njezina postojanja, umjesto da se izlažu slike, izlažu se njihovi epitafi i galeriju se pretvara u grobnicu.