KODIKAMO HRPA
Đorđe Jandrić
Jandrićev ciklus „Hrpa“ dosad je doživio niz izvedbi u posve različitim medijima. Prvotno se, budući da je kipar, predstavio u mediju skulpture, Hrpa je pravilni stožac od modre galice. Svodeći skulpturalnu, dakle, trodimenzionalnu interpretaciju Hrpe na simbol, dolazi do trokuta upisana u krug, koji je upisan u kvadrat. To će biti element čijoj konstrukciji sva buduća izdanja moraju odgovarati. Na brojnim se slikama ili grafikama, osim crtežom, hrpa uprizoruje brojčanim nizovima odgovornima geometriji. Sve do eksperimentalnog filma gdje ulogu kvadrata preuzima projekcijska površina, krug je radnja, odnosno putovanje od Zagreba do Rijeke i natrag, a zvuk je sastavljan od triju različitih izvora, pa preuzima ulogu trokuta. Film je postao skulptura od filma. Najčešće se Hrpe ipak pojavljuju u instalacijskom formatu, primjerice, niz objekata, svaki u sebi odgovarajući postavljenoj reguli (trokut-krug-kvadrat), u zajedništvu postaju cjelovita posveta portugalskom pjesniku Fernandu Pessoi. Uglavnom zadržavajući u nazivu riječ hrpa, ona dobiva razne dodatke, bilo da je posvećena nekoj osobi ili konkretnoj lokaciji ili sadržaju ili obliku prezentacije, jednom riječju, uvijek je to nekakva hrpa.
Na posljednjem Hrpinu uprizorenju u Galeriji SC (2020.) ulogu kvadrata preuzimaju dvije fotografije autora pri čemu se na jednoj umjesto usta pojavljuje trokut, a na drugoj krug, pa se doima kao da viče. Ono što viče jest audio, odnosno kompozicija (skladatelj Petar Vujačić) sastavljena od riječi hrpa prevedene na dvadesetak jezika, s time što započinje od diskretna uvoda, postaje sve dinamičnijom, sve je više slojeva zvuka, sve dok hrpama na raznim jezicima nije posve ispunjen zvučni prostor, koji se potom postupno prazni, dok ne ostane tek pokoji sporadičan uzvik.
Ako tome pridodamo činjenicu da mu prijatelji i kolege redovito šalju fotografije slučajnih hrpa, može se zaključiti da su Jandrić i Hrpa prilično čvrsto povezani. Pa kao što Tom Gotovac čim otvori oči vidi film, tako i Jandrić kamo god pogleda vidi hrpu.
Ova se Hrpa sastoji od triju ciklusa po deset crteža od kojih su dva izložena u galeriji (51 × 51 cm × 20 kom), a jedan izvan nje, u beskrajnom prostoru virtualne stvarnosti. Oba galerijski prisutna ciklusa nacrtana su olovkom na papiru, jedan predstavlja QR kodove, a drugi prepoznatljivi simbol hrpe u negativu. S time što taj drugi započinje od ništice, čitava je površina ispunjena olovkom, stoga se drugi u tom ciklusu ponaša kao prvi i donosi temeljnu shemu hrpe. Treći je drugi, površina je razdijeljena na četiri dijela, shema se pojavljuje u njezina dva kvadranta. Zatim se površina dijeli na devet dijelova, od kojih su tri ispunjena. I tako dalje.
QR kodovi, naizgled svi isti, a zapravo svi drukčiji, iako također nacrtani olovkom na papiru, zadržavaju funkciju, naime, usmjerivši na njega okular telefonskog aparata, aplikacija nas vodi na mrežnu stranicu koja prikazuje virtualnu inačicu drugog ciklusa, odnosno crteže Hrpe (dakako, sukladno rednom broju pojedinoga QR koda) koji nisu napravljeni rukom, nego provedeni kroz računalni program, nisu u negativu, nego u pozitivu, nisu crno-bijeli, nego u boji. U galeriji vidimo njihove crno-bijele originale, a na telefonskim ekranima njihove računalne inačice, što znači da Jandrićev pogled odlazi iza granice pojavnosti i u virtualnom beskraju ponovo vidi ono što je dosad gledao u stvarnosti. Kamo god pogledao, uvijek hrpa.
Parafrazirajući prilog koji pojačava komparative i superlative, odnosno znači da je nešto u svakom smislu (kudìkamo) bolje ili najbolje, ili najgore, Jandrić zapravo izmiče pojačavanju.
(Iako bi se moglo reći da je pojačavanju izmaknuo i bez parafraze, rekavši: kudìkamo hrpa, to ne znači da je ona to u svakom smislu, nego da se, kad se sve zbroji i oduzme, u tu kategoriju ipak može ubrojiti.) Eventualni novi prilog ne označava njezinu premoć spram ostalih, nego činjenicu prevedenosti kroz sofisticirani sustav ništica i jedinica. Prijevod, međutim, nije izravan, nego se značenjski pojavljuje kao superpozicija binarnom sustavu, nije važno je li Schrödingerova mačka (ili u ovom slučaju Hrpa) unutra ili nije, nego je ona to kudìkamo, pa ako ona kudìkamo jest ili nije unutra, tada je ona kôdìkamo.
Ako dvije sobe galerijskog prostora prevedemo kao brojčanik, tada se kretanje publike odvija u smjeru kazaljki na satu. S druge strane, dvadeset, odnosno dva puta po deset jest zato što postoji deset prirodnih brojeva od kojih jedan to i jest i nije. Započevši obilazak slijeva nadesno, prvi QR kod vodi do prazne plohe ili, preciznije, do bijelog kvadrata u ulozi ništice, odnosno ne/broja, čijom se inačicom, crnim kvadratom, materijaliziranom u olovci na papiru obilazak i završava. Prvi nas je QR kod odveo u virtualni prostor prije početka, da bi nas na izlazu ispratio materijalizirani prostor nakon završetka. Jesu li ti prostori jednaki, pitamo se. Ili, preciznije, je li ta ništica jednaka i ovdje i ondje?
Ne štedeći olovku, Jandrić radi hrpine sheme u negativu, što znači da prekriva otprilike 95 % površine papira. Primjenjujući brojčane odrednice proizvodi grid, odnosno mrežu, a u njoj, iako posve pravilan, sudeći po ipak ponešto teturavim linijama, motiv ne izvodi trokutom i šestarom, nego rukom. Iako, s jedne strane u potpunosti napravljene grafitom, a s druge, naoko izgledaju kao otisci, to ipak nisu grafike, nego originalni crteži, koji, dostojno uokvireni, svakako prolaze galerijske kriterije. Virtualan bi, pak, prijevod, taj nikad dovoljno preciziran NFT format, ovom interpretacijom mogao biti sasvim zadovoljan. Iako Hrpa ima ishodište u trodimenzionalnom, a nekad se materijalizira u multidimenzionalnom, računalna inkarnacija dvodimenzionalnog izvedena je alatima nedimenzionalnog odnosno virtualnog.
Možda nije prvi put da se u galeriji predstavlja nešto što nije ondje i prisutno, no možda jest prvi put da elementi od koji se izložba sastoji (za razliku od Schrödingerove mačke koja nema treće mogućnosti) istodobno i jesu i nisu prisutni u galeriji.
Zatim Jandrić crta QR kodove, po virtualnom putokazu prema računalno obrađenim crtežima postavlja mrežu olovkom i ispunjava pojedine crne plohe. U drugoj je fazi proces dospio u zonu rizika ili područje eksperimenta jer ne zna hoće li kamera telefonskog aparata navikla na apsolutnu preciznost računalnog pixela registrirati njegovu ručnu krivotvorinu.
Jest, prevario ga je. To otvara svakakve mogućnosti, Jandrić pomišlja na urbanističku primjenu, krovovi novoga gradskog naselja u kadru kamere telefonskog aparata avionskog putnika upućuju na url koji ima sve podatke o stanovnicima. Ili na komunikaciju treće vrste, crno-bijele njive Ufovce upućuju na url o Zemlji.
Nakon što se krivotvorinom probio u tehnologiju, ubacuje joj svoj virus. Tehnologija ne zna da je prevarena, sve je striktno po pravilima, Euklidove ili bilo koje druge geometrije. Štoviše, jezik je univerzalan, čak je i Ufovcima sve jasno. Gledajući, međutim, s pozicije trenutačnog stupnja razvoja civilizacije, dakle iz današnjice, postupak je apsurdan, zašto bismo varali tehnologiju koja nam pomaže? Zašto bismo pedantno i dugotrajno, danima olovkom ispunjavali kvadratiće fiktivne mreže dok ne postanu nalik zgotovljenim ažuriranim križaljkama, kad nam telefon jednom tipkom proizvodi to isto? Zato što navijamo za ljude, zato što smo shvatili da se ide predaleko ili barem u pogrešnu smjeru? Djelomično da. No, djelomično i iz organske potrebe za osvetom ili barem za duhovitim odgovorom, ako AI može zamijeniti ljudskog sugovornika, tada i čovjek može zamijeniti Quick Response, štoviše, uvaliti mu svoje kôdove, inficirati ga virusom neobjašnjiva ponašanja.