OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
375/455

KNJIGE UMJETNICA

ANA KUZMANIĆ

/ rujan 2021.

Umjetničku organizaciju Oaza čini grupa dizajnerica mlađe generacije. Osim profesionalne zajedničke ili pojedinačne dizajnerske djelatnosti, kolektiv djeluje i u prostoru nezavisne kulture, istražuje njegove strategije i koncepcije samoiniciranim i kolaborativnim projektima. U posljednjih se nekoliko godina djelatnost Oaze proširila i na izdavaštvo, započeto publikacijom koja je predstavljala njihov „Projekt Ilica“ (2017.), nastavilo se otvaranjem raznih edicija, primjerice, slikovnica, proze, dizajnerskih izdanja, pa i artist booka. U toj su ediciji dosad objavljene „Good or Bad in Various Beds“ Nore Turato i „Sea of People“ Tine Gverović, a ovom se prilikom promoviraju čak četiri nova izdanja: „Eppur si muove“ i „Punch in the Eye“ Sanje Iveković, „365 Routines“ Nine Kurtele i „Art Without Place“ Ane Kuzmanić.  

Ako kategoriju artist booka okvirno definiramo kao umjetnički projekt koji preuzima format knjige, vidimo da Oazina izdanja na razne načine odgovaraju toj formulaciji. Primjerice, projekt Nore Turato realiziran je i performansom i galerijskim predstavljanjem, Tina Gverović je istoimenu izložbu autorski prevela u knjigu. Neka od novih izdanja također pripadaju projektima što se odvijaju i izvan korica, u raznim medijima, pa format knjige predstavlja njihovu ekstenziju.

Artist book može biti i sasvim autonoman umjetnički rad, ne ekstenzija nekog projekta nego njegova konačnica, njegov optimalan izražajni format, odnosno medij u kojem se neka ideja u potpunosti realizira.

Spomenimo i to da se ‘knjiga umjetnika’ od klasičnih izdanja vrlo često razlikuje i karakterističnim dizajnom, koji je već i na prvi pogled izdvaja od standarda. To proizlazi iz jedne od osnovnih značajki artist booka, a to je da u mediju knjige ideju projekta ne izrazi tek vizualnim elementima, fotografijom ili ilustracijom, nego i cjelokupnim oblikovanjem, što uključuje veličinu, opseg, te način tiska i uveza.   

Slijedom toga su i ove četiri predstavljene knjige međusobno posve različite.

Pa tako najmanja od njih, „Eppur si muove“ (15 × 10 × 1,5 cm), preuzima žanr flip booka, sadrži vizuale koji se iz stranice u stranicu neosjetno mijenjaju, pa se, listajući ih, dobiva dojam pokreta. Izvorno je flip book bio sastavljen od crteža i mimikrirao animirani film, u ovom su slučaju to kadrovi iz videa što ga je autorica koristila u instalaciji „Lighthouse“, a koji predstavljaju zamorca dok trči u okruglom kavezu koji se vrti oko svoje osi. Drugim riječima, neprestano se miče, ali nigdje ne odlazi. Mali je format nužan da bi se knjiga mogla lako držati u jednoj ruci i listati, a iz istog je razloga i broj stranica ograničen. Gledajući je kao predmet, zbog tiska crnom bojom po hrptovima knjižnog bloka podsjeća na debelu crnu pločicu. Pozicija naziva knjige na naslovnici najavljuje sadržaj, zakrivljenom formom kao da se smješta unutar okrugla kaveza zamorca u predstojećim kadrovima. No dok listajući knjigu tjeramo zamorca da trči na desnim stranicama, primjećujemo da se na lijevim stranicama s vremena na vrijeme pojavljuju kratki tekstovi. Kao što se i u nijemome crnobijelom filmu pojavljuju dijalozi protagonista. Ovo su također replike, s time što je glavni lik, odnosno protagonist, u ovom slučaju razvoj suvremenog društva, navedeni su nazivi pokreta, pobuna ili revolucija od 1955. godine do danas. Pratimo događaje u svijetu i kod nas, započevši od ‘pokreta za građanska prava’ u Americi, preko ‘studentskih prosvjeda’ i ‘praškog proljeća’, 1968., ‘međunarodne konferencije žena’, Jugoslavija, 1978., ‘Tiananmena’ i ‘rušenja Berlinskog zida’, 1989., ‘Zapatista’ u Meksiku, 1994., ‘srpskog otpora’, 2000. ‘studentskog prosvjeda’ u Hrvatskoj, 2009., ‘arapskog proljeća’ 2010., ‘kišobranskog pokreta’ u Hong Kongu, 2014., „#Metoo“ u Europi i Americi, 2017., do ‘bjeloruskog demokratskog pokreta’ i koalicije „Možemo“, 2020. Pa dok se na lijevim stranicama izmjenjuju političke epizode, na desnoj zamorac i dalje trči u mjestu.  

S jedne bismo strane ovaj povijesni pregled mogli shvatiti kao gorku autoironiju dugogodišnje feministice i umjetničke aktivistice, gotovo kao interpretaciju poslovice ‘psi laju, karavana prolazi’, zato što su unatoč kvalitetnim ofenzivama prilike ostale nepromijenjene, kocke su i dalje namještene, razloga za pobunu i dalje ne nedostaje. No, s druge strane, zamorac i dalje trči, unatoč brojnim porazima, borba i dalje traje.     

Nasuprot formatom najmanjoj, datumom produkcije posve recentnoj i autorski posve autonomnoj „Eppur si muove“, „A Punch in the Eye“ je najveća (19 × 26 cm) i predstavlja svojevrstan odjek akcije što su je Sanja Iveković i Dalibor Martinis provodili na početku umjetničkog djelovanja, tijekom sedamdesetih godina dvadesetog stojeća. Akciji koja je, po njenim riječima, bila neformalne, čak i zabavne prirode. Iako se po svemu sudeći sadržaj može okvalificirati kao mail art – umjetnička pošta, Sanja otklanja takvu oznaku zato što to za njih nije imalo dimenziju odgovornosti umjetničkom pravcu ili izrazu, nego je bilo posve neobvezno. Drugim riječima, nije imalo dovoljnu konceptualnu platformu da bi bilo proglašeno radom. Međutim, radovi koji su to imali, također su se pritom koristili istom kolažnom tehnikom, ali i kolažnim sustavom razmišljanja kao i ovdje predstavljena umjetnička pošta.

Iako je preciznije određenje možda montaža, radi se o sklapanju raznih novinskih izrezaka, pri čemu i vizuali i nazivi članaka ili dijelovi nekih rubrika dobivaju novo značenje, postaju pijuni u duhovitoj igri kojom se portretira masmedijski, politički, ali i svakodnevni, običan svijet. Tom se neobveznošću otvara ili širi prostor komentara, odnosno postavlja apsurdna, ironična perspektiva koju izvorni sadržaj nikako nije očekivao. Budući da pošta temeljno uključuje komunikaciju, ovdje je predstavljen novi jezik na kojem se ona odvija, a s obzirom na njegovu sintaksu, kao i sadržaj poruka, moglo bi se reći kako taj jezik ilustrira i duh dotičnoga vremenskog razdoblja.

Knjiga, međutim, nije koncipirana monografski, nego uzima detalje, odnosno elemente pojedinih slikovnih pisama i barata s njima po istom kolažno-montažnom načelu po kojem su temeljno bila i napravljena.

Na ovome mjestu treba spomenuti kako je cijela Oazina artist book edicija zamišljena međunarodno i otisnuta na engleskom jeziku. Ta je dimenzija u ovom slučaju i koncepcijski iskorištena jer su elementi kojima se baratalo u izradi pisama izresci domaćih novina i časopisa, trebalo ih je za potrebe knjige prevesti. To, međutim, nije riješeno legendom nego zasebnim stranicama na kojima je prijevod postavljen tako da simulira poleđinu originala. Pa osim što lokacijski precizira na koji se tekst odnosi, a na razini prijeloma postaje jednim od nosećih elemenata knjige, kao da sugerira i čitanje izrezaka nekadašnjeg vremena iz suvremene perspektive.

„365 Routine“ Nine Kurtele oblikom podsjeća na stariju sestru „Eppur si muove“, također su, osim ovitka, crnom bojom otisnuti i hrptovi knjižnog bloka, ali to više nije pločica, nego cigla (14 × 21,5 × 5 cm). Iz toga je moguće zaključiti kako crni ovitak obiju knjiga upućuje na zamračenu kinodvoranu prije početka projekcije, jer u oba slučaja sadržaj proizlazi iz prethodnog videoformata. Ovdje je on također vodoravno postavljen, pri čemu format knjige odgovara formatu filma (16 × 9). Isključivo slikovni sadržaj potpuno ispunjava jednu stranicu što također upućuje na listanje, ali ne slijeva nadesno, nego odozgo prema dolje, kao što dani uostalom i padaju, a dojam pokreta ne postiže se neosjetnim promjenama, štoviše, različite su scenografije, kostimografija, pa i protagonistice, međutim, povezuje ih to da su uvijek u nekoj koreografiranoj kretnji.

Crna cigla ima i jedan bijeli bok, hrbat uveza, na kojem su otisnute sve informacije.

Knjiga ima 365 listova, vizuali su stilovi iz videa i predstavljaju autoricu i njezine suradnice u izvedbi određenih pokreta u kojima prepoznajemo plesne figure. Knjiga je medijski prijevod videa, za koji se iz perspektive knjige može reći da predstavlja svojevrsnu intermedijsku etapu zato što dokumentira akciju izvođenu svakog dana, akciju na kojoj se temelji ideja projekta. U filmu svaka epizoda traje 8 sekundi, a pokret nastavlja koreografiju iz one prošle, informirajući kako je jednokadarska figura zapravo dio složene cjeline. Kretnja se nikada ne prekida, nego uvijek fluidno nastavlja. Linija što je svojim pokretima iscrtavaju plesačice neprestano se razvija.

Kao što trajanje videa proizlazi iz koncepta projekta, tako i u slučaju knjige koncept određuje njezinu debljinu. No za razliku od filma gdje se u sljedećem kadru isti pokret nastavlja točno na onome mjestu gdje ga je završetak prošloga kadra ostavio, ovdje je koreografija naznačena jednom slikom, kao da predstavlja uzorak svakog dana, oni su drukčiji, težište nije na njihovu kontinuitetu, nego ih povezuje autorska zamisao, ideja rutine koja se svakog dana izvodi bez obzira na okolnosti ili gdje su se izvođačice nalazile.  

„Art Without Place“ Ane Kuzmanić svojevrsno je izvješće istrage, ‘sociološkog spektroskopa’, koju je provela među umjetničkim radnicima u turbulentnome mjesecu travnju 2020.

Naziv polazi od činjenice da umjetnost nužno mora imati mjesto, ono mjesto iz kojeg crpi sadržaj, ono gdje ga proizvodi i ono gdje ga pokazuje. Lockdown ih je, ako ne eliminirao, onda barem desetkovao i umjetničke radnice i radnike ostavio bez posla, u tzv. zrakopraznom prostoru, bez sirovine, bez mogućnosti obrade i bez plasmana rezultata. Knjiga donosi mišljenja o toj temi više osoba s raznih strana svijeta i različitih izražajnih medija, koje se osim tekstom po potrebi koriste i vizualima.

Tiskana je samo crvenom bojom, što bi u ovom slučaju bila boja upozorenja, ako ne i alarma. Također je vodoravno postavljena, ali lista se odozdo prema gore. Tekstovi se neuobičajeno velikim slovima protežu preko čitavih stranica, a započinju već na naslovnici, ispod istaknutog naziva. Okrećući, dakle, stranice odozdo prema gore, primjećuje se da su neki od najdonjih redova teksta presječeni, što upućuje na dojam kako je u pitanju jedna dugačka traka koja je, određena formatom knjige, presavijana u ‘harmoniku’ bez obzira na redove teksta. Tom dojmu istodobno doprinose i prijelom i oblik uveza. Naime, poleđina je dugačke trake crvena, pojedini se ‘listovi’ sastoje od dvaju preklopljenih listova, pa crvena poleđina ostaje gotovo nevidljivom između prednjih strana ispunjenih sadržajem.  

Ta dugačka, presavijana traka nekoga će podsjetiti na nekadašnja bankovna izvješća čiji su formati bili određeni perforacijom, pa kad su izlazili iz stroja za printanje, sami su se beskonačno slagali u pripremljene kutije. Dojmu obrasca doprinosi i crvena traka što se s lijeve strane proteže kroz čitavu knjigu, a koja donosi informacije o trenutačnom stanju pandemije.    

Ovdje se, međutim, ne radi o reinkarnaciji bivše tehnologije, prebacujući, naime, pod pritiskom okolnosti, cjelokupnu komunikaciju i izvor svih informacija na računalna sučelja, preuzimamo i logiku listanja. Stoga je i predloženi koncept čitanja crvene knjige istovjetan listanju dotične mrežne stranice, odnosno listanju bilo koje mrežne stranice. Prijelom, dakle, simulira njezino doslovno prebacivanje u materijalni prostor, ilustrira situaciju u kojoj stvaran svijet preuzima organizaciju virtualnoga.

Istodobno, na oblikovnoj razini knjiga skicira kontekst u kojem je umjetnost izgubila svoje dotadašnje mjesto. Štoviše, ona doslovno interpretira naziv, margine su vrlo male, nema mjesta, sadržaj se prostire gotovo u cijelom području knjige, kao da bi najradije iskoračio i izvan korica.