JEDAN DAN U ŽIVOTU VESELE APOKALIPSE
SINIŠA LABROVIĆ
Unatoč tomu što već pet godina živi u Berlinu, po riječima voditeljice Galerije VN Olge Majcen Lynn na otvorenju izložbe, u proteklih je dvadesetak godina Siniša Labrović bio njezin najčešći gost. Ovdje je održao svoju prvu izložbu, ambijentalnu instalaciju „Vladimir Nazor – dijagnoza“ (2004.), zatim je slijedio performans „Recept“ (2012.), pa akcija „Potvrda“ (2013.), performans „Guslanje Glorije“ (2015.) i instalacija „Sancta Ossa“ (2017.). U šestom se nastupu odlučio za klasičniji format izložbe i predstavlja šest radova različitih medijskih izraza, zastavu, crtež na platnu, akril na dasci, dva videa i jedan objekt. Moglo bi se pomisliti kako je profesor književnosti konačno ušao u atelijer i pozabavio se klasičnijim likovnim alatima, međutim, legende otkrivaju prave izvođače tih radova i shvaćamo da je izvedbu svojih ideja Siniša delegirao.
Odmah nas na početku dočekuje bijela zastava na kojoj crvenim, kraljevskim, slovima piše: God Save King Kong III. Ovoga je svibnja obljetnica krunidbe Charlesa III., pa je teško reći referira li se Labrović na treći filmski nastavak atomskoga gorile ili na svjetski medijski spektakl. Nakon što su ih uvodno nekoliko puta Vikinzi pošteno opljačkali, Englezi preuzimaju svjetsko političko kormilo, a preko kraljevske obitelji i Jamesa Bonda suvereno vladaju masmedijskim prostorom. Vremena se mijenjaju, God Save the Queen više nije aktualno, pa dok se novi slogan još nije ustanovio, Siniša koristi prazan prostor i preklapa filmske i kraljevske franšize. Ili, kako sam kaže, ‘na zastavi je boćata voda – ona nije ni more ni rijeka, ona je i more i rijeka, ali sada nerazdvojno sastavljena od ta dva elementa koji čine potpuno novi treći element, koji se razlikuje od dijelova od kojih je sastavljen, ali čuva njihov trag’.
U najavi izložbe, pak, Labrović kaže da ‘živimo u vremenu fragmentacije, da su pažnja i vrijeme, isparcelizirani i u stalnom kovitlacu promjena misli, poslova i mjesta’, pa bih u smislu vrtloga misli i vremena spomenuo Viktora Šklovskog koji u knjizi „Zoo ili pisma ne o ljubavi“ portretira rusku umjetničku emigraciju u Berlinu dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, a između ostalih predstavlja i majmunskog cara Asiku (umjetnički pseudonim ruskog pisca Alekseja Remizova) ‘koji je majmunski red izmislio po uzoru na rusko masonstvo, u njemu je bio Aleksandar Blok, pa onda i Mihail Kuzmin, glazbenik velikog i slobodnog majmunskog dvorca’.
Slijedi platno većih dimenzija pod imenom „But in Fact“ na kojem je kaligrafski ispisano: but abraham in fact sacrificed isaac didn’t he.Budući da izjava započinje s ali, ispada da u nekoj diskusiji odgovara prethodnoj replici, a u ovom bi slučaju to bila Biblijska istina. Pa bi onda ‘zapravo’ moglo značiti kako je testiranje Abrahamove vjere završilo kobno, Bog je čekao do zadnjeg časa, sjekira je bila gore, Abraham u zanosu nije čuo opoziv i sjekira je zapravo pala. Iz čega proizlazi da je tu grešku u koracima, taj dramatični pokvareni telefon nužno bilo riješiti uredničkom intervencijom. Treće uplitanje na gramatičko-sintatičkoj razini, ‘didn’t he’, ostavlja otvorenom izjavnu hipotezu o prošlosti i uključuje budućnost u kojoj bi svatko sebe trebao zapitati da li je Isaac žrtvovan ili nije, s obzirom na to da sadašnjost dokazuje kako istine i ne moraju biti istinite.
Istinitost ispostavljenih istina zapravo je svevremensko pitanje, kao što su to nažalost i ratni pohodi uvijek poduzimani uime ‘naših’ istina, koje, bez obzira bile one vjerske, ideološke ili pragmatične, predstavljaju svevremenski poraz Boga, našeg, njihovog ili nekog nepoznatog.
Sadržaj instalacije „Re-branding“ predstavlja Labrovića dok u Berlinu pakira čaj koji je etiketom na papirnatim vrećicama brandiran kao „Saint Petersburg“. Poslije ruske agresije na Ukrajinu, naziv čaja se mijenja u „Berlin 2011.“, pa Labrović mora otvoriti već zapakirane vrećice s bivšim imenom i presipati čaj u nove vrećice. Prepoznaje simboličku dimenziju tog čina i predlaže svom kolegi na poslu da ga pri tome snimi. Igrom slučaja, kolega je Nigerijac, što stvar čini internacionalno djelatnom: Nigerijac snima Hrvata u Berlinu dok zamjenjuje ruski grad njemačkim. Postoji i korak dalje: Nigerijac je u stvarnosti zamijenio ukrajinski grad njemačkim, dospio je u Berlin pobjegavši iz Harkiva pod udarom ruske agresije. Poput vidljiva vrha ledenog brijega svjetskih katastrofa gledamo videosnimku tog prepakiravanja, a iznad je niz pocijepanih vrećica s bivšom etiketom i na kraju jedna cijela sa sadašnjom.
Slikarski nas diptih iz ratom zahvaćenih područja prebacuje na teren suvremene umjetničke scene, interpretirane glavnim umjetničkim katedralama, a to su američka Moma i engleski Tate. Naslikani su njihovi crni logotipi na bijelim podlogama. Dakako, s crvenom intervencijom, kao da profesor Labrović u razredu ispravlja učeničke pogreške. Pa je tako na Momi je prekriženo o, a iznad dopisano a, dok je na Tateu prekiženo e, a dodano a, Moma postaje Mama, a Tate Tata. Iako ih cijeli svijet prepoznaje kao središta institucionalnog i društvenog autoriteta, jezičnu korekciju, međutim, razumijemo samo mi na periferiji, koji ne prestajemo vjerovati kako će nas na kraju ipak priznati naši biološki roditelji.
Drugi je video sasvim jednostavan, gotovo intimistički, snimka prikazuje lokvu vode na berlinskoj ulici u Labrovićevu susjedstvu. Kroz kadar ponekad netko prođe pločnikom ili vozilo kolnikom, a u pozadini se čuju morski valovi dok valjaju šljunak na obali. U vrtlogu misli taj bi nas prizor mogao podsjetiti na doživljaj Viktora Šklovskog, Labrovićeva kolege emigranta iz prošlog koljena, odnosno stoljeća. Iako je Viktor uglavnom šetao oko Zoološkog vrta, ulicom Unter-den-Lynden, te iako je prometa bilo manje, bio je zbunjen jer ga je taj asfalt, uglačan njihovim gumama, promijenio. Bilo je potrebno ovladati tajnom automobila, kaže, potreban je novi romantizam, da oni ne bi na zavojima izbacili ljude iz života. Sto godina poslije Siniša svjedoči tome da su ljudi izbačeni iz života i ubačeni u „kontinuiranu ekstazu uspjeha svih vrsta, zvijezda svih profila, profita svih biznisa“ (S. L.). Žamor šljunka na žalu priziva nostalgiju, no lokva na kolniku priziva oprez, gledajući taj posve mirni prizor, javlja se strah, prije ili poslije gume nekog vozila prijeći će preko te lokve, koja će završiti na Labrovićevim hlačama.
I kao šesti rad, u sredini galerijskog prostora nalazi se objekt pod imenom „Sorry birds, we don’t need you anymore“ (1 x 1 x 3 metra) koji izgleda kao oprostorena skica kaveza za jednog čovjeka. O okvir od drvenih letvica zakvačene su, u ulozi rešetaka, tanke metalne strune. Vrata su od iste strukture, a na njihovu je dnu drvena kutija s okruglim otvorima. Pretpostavka je da bi u realizaciji strune trebale biti sasvim napete. Njihovu buduću namjenu sugeriraju i mali drveni improvizirani ‘ključevi’ kojima se inače napinju žice na žičanim instrumentima, što znači da bi u konačnici objekt trebao biti instrument, svaki ‘zid’ je jedna harfa. Ubacujući u vrtlog misli naziv i izgled objekta, naša će ih organska računala protumačiti kao zatvor zapadnog čovjeka, ne može više slobodno letjeti jer nitko i ništa ne može izmaći kulturi, konzumaciji, kontroli. Krletka nije zlatna, ali svira, ne trebaju mu ni slavuji.
Misli se i dalje vrtlože, Šklovski portretira Borisa Pasternaka: ‘Njegova je glava imala oblik jajolika kamena, snažna, čvrsta, široke grudi, smeđe oči, istodobno izgleda kao Arap i kao njegov konj. On ide, ali on bi jurio. U Berlinu on osjeća odsustvo kretanja’. Situacija se u Berlinu promijenila, stoljeće poslije Labrović osjeća ubrzano kretanje današnjice, sjedi u prvom redu i prati odbrojavanje na ekranu: „U kratkim se bljeskovima smjenjuju nogomet i gravitacijski valovi, stari ratovi i nove dijete, odvajanje smeća i izbjeglice, onlyfans zvijezde, kućna higijena i hakiranje, depresija i kokain, kašnjenje, turizam i izumiranje, pokornost i sloboda.”