IZLOZI
DARKO BAVOLJAK
Podosta potrošen motiv, jednako što se tiče samog sadržaja, a to su gradski izlozi izvan funkcije, kao i njegova korištenja u smislu trenutna društveno političkog ogledala, u Bavoljakovoj interpretaciji postaje likovni poligon, budući u prvom planu nisu urbanističke odnosno socijalne dimenzije, nego one likovno djelatne.
Dakako da bilo koja fotografija mora odgovarati i vizualnom kriteriju, a ne tek zadovoljavati onaj sadržajni, no ovdje kao da je otvorena lepeza koja mimikrira različite slikarske tehnike ili izvedbene kategorije, što ne samo da odgovara, nego i portretira likovno područje.
Dapače, ne uzimaju se u obzir razlozi nefunkcionalna stanja, ne obrazlaže se kontekst, što je kadrom dodatno naglašeno, ne vidi se niti ulica niti zgrada, čak ni dio zida ili bar okvir izloga, nego se unutar tog okvira, dakle, u njima samima, pronalaze sadržaji pogodni za fotografsku iluziju područja kojeg zapravo galerija u načelu i prikazuje. Na taj su način oni, reklo bi se, ponovo dovedeni u prvi plan, vraćena im je glavna uloga, koja bi bila izgubljena ukoliko bi, širim kadrom, bili tek označitelji današnjih okolnosti.
Osim toga, ukoliko se krene od činjenice da su izlozi u osnovi namijenjeni pokazivanju, to isto vrijedi i za izložbu. Ovi, fotografirani izlozi, izgubili su tu funkciju, više ništa ne pokazuju, zapušteni su i prljavi. Bavoljak im vraća tu funkciju, oni postaju njegov izlog, izložbom ga pokazuje. Takvo se tautološko poigravanje u ovom slučaju i može realizirati jedino na vizualnoj platformi, jedino se na njoj može ostvariti sadržajna komunikacija između materijala i konteksta reprezentacije. Jednako kao što je za izloge bitno kako izgledaju, tako je to i za izložbu.
Pa i činjenica kako ‘ružni’ izlozi postaju ‘lijepe’ fotografije, također kao da je upregnuta u istovjetnu problematiku, takav je preokret moguć jedino na umjetničkom poligonu, on ga istodobno omogućava, ali on, s druge strane i zahtijeva drugačije viđenje istoga.
Identifikacija forme autorskog istupa (izložba) s njegovim sadržajem (izlozi), ne temelji se tek u istovjetnom korijenu riječi, nego ponajprije u funkciji što ih svaki u svom prostoru obavljaju. Te su funkcije formalno iste, ali suštinski suprotstavljene, jedna u službi materijalne, a druga duhovne proizvodnje. Pa kao što se na vizualnoj razini duhovno iskazuje pronalaskom lijepog u ružnom, tako i na sadržajnoj, gubitak funkcije izloga nadomješta se njihovom izložbenom reinkarnacijom.
Spomenimo i onu asocijativnu, odnosno pozadinsku razinu, koja je u ovom slučaju stavljena u ulogu scenografije, širi društveni kontekst označava se upravo gubitkom funkcije izloga.
U skladu s time, na fotografijama nema odraza stvarnosti, osim uličnog svjetla što se ponekad uvlači unutra, nema druge komunikacije, stvarnost se u njima ne ogleda. Čak su i tu funkciju izgubili, te se i na taj način približili izlošcima, koji ne gledaju, nego ih se gleda.
Prizori su izabrani po raznim načelima, nekad je ključna kompozicija, drugi put svjetlo, nekad su to boje, nekad potez ili pak struktura, ali uvijek je prisutno nešto što ih u tom smislu kvalificira.
Te prizore također kvalificira i komunikacija s raznim izvedbenim kategorijama. Primjerice, kako u predgovoru kaže Iva Prosoli, to mogu biti ‘oplošnjeni prikazi, fotografije fine, gotovo akvarelne estetike, prigušena kolorita, koje graniče s apstrakcijom’. Osim akvarela, fotografije podražavaju i enformel, ulja na platnu, ready made, kolaže, svjetlosnu instalaciju, dizajn…
Lutajući gradom u potrazi za izlozima što će ih pretvoriti u izloške, Bavoljak se, dakle, vodio kustoskim kriterijem. U različitim formama i razinama njihove zapuštenosti pronalazio argumente za uvrštenje u skupnu izložbu. Kao što je to, primjerice, bilo u realizaciji anonimna autora.
U crnoj formi usred bezbrojnih papira nalijepljenih na staklo smjesta je prepoznao mačku. Efektna stilizacija oblikom se naslanja na strukturu podloge – brojne slojeva otrgnutih papira, upravo je i napravljena trganjem tih papira. A tek potom premazana crnom bojom, zato što je mačka crna. U legendi rada pisalo bi reljef. Postupak je, dakako, kiparski, oblik nastaje oduzimanjem forme.
U drugom je slučaju jasno da je autor vrijeme, a da reljef nastaje dodavanjem forme. Naslage prašine po gustoj su se paučini počele grupirati u formu brežuljka, pa čak i vulkana, čije se grotlo čini i kao otvor u staklu.
Ili autor uopće nije anoniman, nego je to Ivan Kožarić. Jedina je dvojba hoćemo li to klupko sačinjeno od zgužvana papira i najlonvrećica proglasiti “Pinklecom” ili “Smećem”.
Tu je i Petercol. Pažljivo osvjetljeni otrgnuti komadi lima neke prastare konstrukcije sa svojim sjenama prozivode karakterističnu svjetlosnu instalaciju.
Odlučuje mu replicirati, plošno simulira trodimenzionalnost Petercolovih sjena koristeći se različito transparentnim ostacima selotejpa na staklu.
Iako u slikama i kolažima prevladavaju apstrakcije, red je predstaviti i nešto realističnih. Pa čak i nadrealističnih, kao što je to bijeli papir otrgnut u formu jedra, u čijoj se pozadini rastapa mutni odraz grada.
Pažnju mu privlači i osušena biljka čiji se isprepleteni listovi spuštaju poput lijana, ili poput Klifovih kablova, tim više što odrazi svjetla u pozadinu kablova smještaju brojne ekrančiće. Unutra, u izlogu je predstava, ona se za izlog i održava, a mi smo na ulici i kao smo smješteni iza pozornice.
Nekim je radovima, međutim, nemoguće pridružiti narativ. I tehnika nastanka predstavlja enigmu. Formalno je to grafika, no kakav je proces uistinu prethodio… Krugovi različitih promjera položeni jedan preko drugog označeni su crtovljem, bilo paralelama bilo elipsama ili kružnicama. Kao posve stilizirane kišne kapi sasvim različitih veličina na asfaltu. Za photoshop to i nije nepremostivi problem, ali kako je izlog u tome uspio?…
Ukoliko se kustos odluči na tiskanje kataloga, jedan od izloga nudi mu i rješenje ovitka. Rekonstrukcija procesa pretpostavlja kako je prvo papir s nekom adresom bio zalijepljen na staklo. Papir je požutio, a slova izblijedjela. Tada je preko tog papira zalijepljen neki crni, koji je u međuvremenu također posvijetlio. Nakon toga je vlasnik one adrese pokušao otrgnuti tamni papir i otkriti svoju adresu, ali je u tome tek djelomično uspio.
Pa ako se umjesto adrese stavi naziv i autorstvo, baš kao i adresa, vidljivo tek na mjestima otrgnuta crna papira (što u photoshopu ne bi trebao biti problem), dobiva se precizna ilustracija, kako ideje ove izložbe, tako i njena izvedbena alata.