HRPAGRETA
ĐORĐE JANDRIĆ
Site specific instalacija u formi friza duž svih zidova Grete zapravo je galerijski derivat autorova eksperimentalna filma ‘HrpaZgRiZg’.
Krenimo, stoga, od filma.
Materijali su snimani u periodu od godine dana tijekom vožnji od Zagreba do Rijeke (gdje Jandrić kao profesor radi na Akademiji primijenjenih umjetnosti) i nazad. Kamera je fiksirana u kabini ispred vjetrobrana i kadar je uvijek isti. Film počinje i završava na naplatnim kućicama i prati isključivo vožnju autocestom. Brojni sati snimljena materijala reducirani su na pola sata trajanja filma, pri čemu je vidljivo nekoliko karakterističnih načela te redukcije: preskakivanje vremena, pa čak i godišnjih doba, promjenom meteoroloških okolnosti na identičnim lokacijama prolaska, preskakivanje prostora vezanjem za neke usputne situacije tijekom vožnje, te korištenje brojnih tunela na način da pratimo ulazak u jednog i izlazak iz drugog. Izmjene kadrova su ponekad fluidne, jedva primjetne, a ponekad posve kontrastne s obzirom na sadržaj; trajanje pojedina kadra rijetko kada prelazi desetak sekundi što, bez obzira na neprestanu činjenicu vožnje, doprinosi dinamici doživljaja. Likovna je dimenzija, to jest atraktivnost prizora očito također bila jedan od bitnih faktora odabira materijala. U tom su smislu optimalno korištene sve ponuđene mogućnosti – zanimljivost se kadra, naime, ne naslanja isključivo na panoramske atribute, nego se često služi efektima noćne vožnje ili pak onima što ih na vjetrobranskom staklu gotovo i serviraju razne atmosferilije. Zvučna slika proizlazi iz tri izvora: program s radija, telefonski razgovori i originalna glazba. Ovo potonje, glazba komponirana za film, proizlazi odnosno naglašava, pa čak ponekad i karikira autentične zvukove okolnosti vožnje.
Imajući na umu temeljni motiv Jandrićeva dvadesetgodišnjeg bavljenja – a to je ‘Hrpa’, kojeg provlači kroz razne medije, a čiji je osnovni simbol pojednostavljeno grafički prepričan kao upisivanje trokuta i kruga u kvadrat, što se zatim u raznim medijima prevodi u trodimenzionalnost ili multidimenzionalnost, u ovom ga slučaju nalazimo u ključnim elementima filma. To su kadar, slika i zvuk. U kadar kao pravokutnost upisan je vizualni i auditivni sadržaj. Ovaj vizualni predstavlja krug zato što na idejnom planu zatvara sadržajni ciklus – putovanje od Zagreba do Rijeke i nazad. Dočim auditivni, također na idejnoj razini, sadržajno čine tri različita zvuka, tri uporišne zvučne točke koje se, postojeći u vremenu, međusobno dodiruju čime proizvode trokut. Stoga u zamišljenom doživljaju filma kao trodimenzionalnosti, ti elementi, svaki u svom izražajnom mediju, ostvaruju prostornost. Ta se prostornost, dakako, realizira u takozvanom meta prostoru odnosno pod njegovom pretpostavkom ili pod pretpostavkom mogućnosti da se doživljajno razdvoji medij filma simbolično manifestiran kroz kadar, medij slike i medij zvuka. Dakle, baratajući medijima (a ne njihovim sadržajem) kao izgradbenim materijalom, Jandrić proizvodi skulpturu filma.
U galerijskoj inačici polazišne ideje, međutim, više ne govorimo o skulpturi filma iako su neki njegovi dijelovi zastupljeni, nego je u pitanju prilično striktno poštovan i proveden format site specific instalacije.
To se, dakako, na prvi pogled uopće ne vidi, pri ulasku u galeriju uočava se friz duž svih zidova, širine 18 cm, u visini očiju. Točno nasuprot ulazu tik iznad friza povučena je tanka crna crta, s desne strane piše – 5.01, a s lijeve – 6.03. U prijevodu, interpretiran je dio filma od pete do šeste minute originalnog trajanja, čime je istodobno naznačen smjer kretanja posjetitelja.
Zašto site specific?
Jandrić je prvotno izmjerio zidove galerije. Format filma (16:9) je pomnožio s dva i dobio 32 x 18 cm. To mu je osnovna jedinica odnosno građevni element friza. Zatim je sekundu filma također prebacio u dužinu i s obzirom da se svaka sekunda sastoji od dvadeset pet sličica, format od 32 x 18 cm je podijelio na 25 pravokutnika od kojih svaki odgovara odnosu 16:9. Predstavljeni dio filma u trajanju od cca jedne minute ima osam kadrova ili u ovom slučaju vizualnih cjelina. Na početku svakog dijela nalazi se stil frame prvog prizora novog kadra. Nakon njega slijedi Jandrićeva crtačka cjelina na prostoru dužine tog kadra koja završava njegovim zadnjim frameom. Slijedi prvi frame novog kadra i tako dalje. Proizvodnji je, dakle, prethodio precizan izračun i format izložbe odnosno friza koji je u potpunosti proizašao iz dužine raspoloživih zidova, odnosno prijevoda vremena u prostor. Pa se na nekom drugom mjestu ideja možda i može ponoviti no u sasvim različitom vizualnom izdanju to jest izborom drugih kadrova.
Takozvanu nultu situaciju – onu nasuprot ulazu iznad koje je crta – predstavlja polovica prve sličice kojom izložba započinje i polovica zadnje, kojom ona završava, pa bi se ovdje moglo govoriti i o stilizaciji loop-a.
Struktura crtovlja, to jest pretvorba frameova u centimetre, gotovo da uopće i nije vidljiva iako se nalazi u pozadini svake slike. Nje tek s vremena na vrijeme postajemo svjesni zato što se u pojedinom od tih nevidljivih pravokutnika nalazi olovkom ili akvarelnim bojicama nacrtan prizor kadra koji navodno promiče ispod crteža, gotovo u smislu podsjetnika, dakako proporcionalno smanjen.
Općenito govoreći, crteži ponekad proizlaze ili bi bolje bilo reći, naslanjaju se na situaciju najavljenu stil frameom, no ubrzo ju posve napuštaju i preuzimaju slobodan tok Jandrićevih asocijacija ili predstavki mentalnih stanja pri čemu prevladavaju bijeli i crni planovi u koje su manje ili više vidljivo ubačene varijacije osnovnog grafičkog motiva hrpe, odlomaka ponekih tekstova i brojevi. Tekstove je jedva moguće pročitati i to tek gledajući pod određenim kutem (s obzirom na ulaz svjetla) zato što su uglavnom napisani crnom olovkom na crnoj pozadini. Slično je i sa strukturama sastavljenim od brojeva u kojima je moguće prepoznati gustu mrežu koja pod određenom šifrom također ilustrira formu hrpe, obrazac koji i inače dominira njegovim slikama (primjerice ‘Hrpa 1-1110’ ili ‘Hrpa 3-1110’).
Stoga bi se za te crteže moglo ustvrditi kako i oni predstavljaju svojevrsno putovanje i to unutarnjim ili mentalnim Jandrićevim pejzažima. I to danonoćno, s obzirom na crno bijele podloge, što bi opet mogla biti preslika dnevne i noćne vožnje.
Slijedom toga, grafički bi se znakovi hrpe što se poput lajtmotiva pojavljuju duž friza mogli prevesti kao prometni znakovi (na što i formom malo asociraju) odnosno kao putokazi što se poput bljeskova ukazuju na proputovanju kroz unutarnju nigdinu, kroz svemir koji se, baš kao i ovaj pravi naizgled doima pretrpan sadržajima, no tek bivajući u njemu postaje se svjestan njegove praznine. Praznine koja se potom napučuje pomislima, nekakvim tinjajućim lampicama što u daljini za trenutak zaiskre i ako se na vrijeme ne krene k njima, ugasit će se.