HORIZONT OČEKIVANJA
TINA GVEROVIĆ I MARKO TADIĆ
kustosica: Branka Benčić
Hrvatski paviljon, Arsenali, 57. bijenale u Veneciji, 13. 5. – 26. 11. 2017.
Vrlo je široka značenjska platforma naziva ovogodišnjeg bijenala – “Viva arte viva”, pojma što bismo ga doslovno mogli prevesti kao ‘živjela živa umjetnost’, a metaforički doživjeti poput svojevrsna propagandna slogana, pa čak i pokliča, što ideološko polazište pronalazi u aktivnoj poziciji umjetnosti, odnosno njenoj živoj, što će reći, djelatnoj, ulozi u definiranju obrisa današnjice, dočim u striktnije teorijskom, povijesno umjetničkom aspektu preferira njenu procesualnost, ili, drugim riječima, identificira ju kao nešto što se konstantno, što znači i ovoga časa, proizvodi, a ono čemu svjedočimo tek je trenutna etapa.
U takav se programski okvir naziv naše izložbe posve uklapa, izravno se odnoseći spram trenutka naše stvarnosti za koju se svakako može ustvrditi da ju obilježava činjenica iščekivanja, zajednički osjećaj kako se nešto tek treba dogoditi, kako se i dalje nalazimo u prijelaznoj fazi, jednim okom neprestano pogledavajući prema naprijed, prema naznaci nekakva riješenja, budući da ovo kako jest nikako ne možemo proglasiti onakvime kakvo bi trebalo biti.
Ideju horizonta, pak, obilježava činjenica jednake udaljenosti, iako tu graničnu crtu prolazak vremena neprestano pomiče, njeni bi konkretni čimbenici trebali biti sve bliže, konačno i pojavniti što je to iza nje, to se ipak ne događa, ona je i dalje jednako daleko, jednako sakriva budućnost i hrani naša očekivanja. Ta očekivanja, međutim, u sebi uključuju i trenutno stanje, definiciju onoga što se događa ovdje ili sada, onoga iz čega ili zbog čega ih i upućujemo, pa bi se u tom smislu linija horizonta mogla proglasiti ogledalom stvarnosti. Ili, preciznije, ogledalom sadašnjosti i prošlosti. Ili, kroz optiku generalne teme, živim ogledalom, budući ga stvarnost neprestano updatira.
Osim toga, sintagma ‘horizont očekivanja’ na različitim razinama označava privid. Na prvoj je to, dakako, doslovno, horizont je pojam kojeg karakterizira vremensko prostorna nerazdruživost, kojeg stoga i ne bismo trebali definirati onime što vidimo, a to je vodoravna crta, nego ga zamisliti kao okomitu plohu, to je u stvarnosti nevidljivi, nego tek u prividu postojeći layer. Baš kao što se i ideja očekivanja temelji u konkretnim zamislima, koje se potom rasplinjuju i posve nestaju prolazeći kroz zamišljenu plohu horizonta i dolazeći u prostor naše sadašnjosti.
Materijalizirajući ideju horizonta ispunjena očekivanjima, Tina Gverović izlaže njegove fragmente. Baratajući nijansama sivoplave boje ilustrira slojeve, dočim gustoćom motiva, odnosno ispunjenošću forme, informira o broju tih očekivanja, a kad se tome pridoda naziv njene instalacije, odnosno sadržajno ishodište, ispada da se ne radi tek o mnoštvu neispunjenih očekivanja, nego neuslišanih vapaja.
Dvije slike većeg formata su uspravljene, leđima okrenute prolazu, kao da pozivaju na ulazak u prostor što ga postavom omeđuju. Gdje nas, osim prizora na ta dva uspravna horizonta, dočekuje još nekoliko, vodoravno položenih jedan preko drugog. Čak bi se moglo reći odloženih. To bi mogli biti oni bivši, oni koji više nisu djelatni. Kao da će im se i ovi uspravni, ovi aktualni, uskoro pridružiti.
Slike vrlo slično izgledaju, zapravo su to varijacije na temu. Istih boja, a očito i tehnologije izrade, sve predlažu isti motiv – u asptraktnim je prizorima i moguće prepoznati poneku figuraciju u obliku ruke ili noge, no sveukupno podsjećaju na površine mora, pri čemu je istodobno prisutno ljeskanje površine, ali i ono što se nalazi ispod nje. Simultano iskazujući tu dvostrukost, kao da je odvojena ploha ogledala (horizont) od onog što se u njemu održava (neispunjena očekivanja). Horizont očekivanja prvo je dimenzioniran, zatim personificiran, da bi se u konačnici baratalo s njegovim inačicama kao s konkretnim komadima.
Naziv serije slika je “Fantomska razmjena: more od ljudi”, a u legendi se kao tehnika navodi gvaš i akrilik na platnu. Iz popratna teksta, međutim, saznajemo da su slike dobivene polaganjem odjeće na platna još mokra od boje i pigmenta, a micanjem odjeće, odnosno oduzimanjem boje, nastaje motiv.
Taj se rad logično nadovezuje na onaj pod imenom “Inventar”, što ga je Tina pred dvije godine predstavila u okviru svoje izložbe “More od ljudi” u Muzeju moderne umjetnosti u Dubrovniku: na podu, osim velikog raširenog platna, kao da se suše, uredno su položeni i komadi odjeće obojani u razne nijanse plave i indigo boje. Ti su komadi tada bili u ulozi sadržaja instalacije, dočim su u ovom slučaju oni poslužili kao sredstvo za proizvodnju, stoga bi se, bez obzira na drugačiji medijski izričaj, svakako moglo govoriti o različitim izdanjima iste teme, ili pak o etapama razvoja jedne tematske cjeline. Odnosno, o procesu, što u izvedbenom smislu izvještava o živoj prirodi tog rada, pa čak možda najavljuje i njegovo drugačije izvedbeno ruho u budućnosti, budući, nažalost, stvarna tragedija što ju stilizirano pojavnjuje i dalje traje.
Tina, međutim, odlazi korak dalje i te komade horizonta, odnosno plutajuće slojeve prošlosti odlijeva u tvrdom materijalu. Betonski oblici formata 25 x 25 x 50 cm ilustriraju vremenom sedimentirane naslage, budući se u tamnom materijalu pojavljuju i plavi amorfni dijelovi, po rubovima geometrijskog tijela, dakako, precizno izrezani, poput zaustavljenih mjehurića života u mračnom beskraju vremena. Postav ih tretira funkcionalno, poput držača uspravnih slika, svojom težinom umiruju uskovitlanost površine, ali pomalo kao da i definiraju konačnicu.
Tu su i dva televizora, reklo bi se, u službi narativa, na njima su fragmenti preuzeti iz priča vezanih za migracije. Rukom iscrtani tekst, međutim, isprekidan je i lelujav, kao da odraz svjetla informira o onome što je ispisano na morskoj površini.
Instalacija Marka Tadića “Događaji predloženi zaboravu”, naglašeno je postavom odvojena, a sadržajno, pa i medijem izraza, također je posve drugačija, zapravo bi se na prvi pogled moglo govoriti o dvije samostalne izložbe, no naslovni ih pojam ipak proglašava dijelovima svoje priče. Dapače, kao da su obje u aktivnom odnosu spram tog pojma, zaviruju iza tog privida i konstatiraju posljedice neispunjenih očekivanja. Tina Gverović to čini vizualom prizivajući konkretne ljudske tragedije, a Marko Tadić već i samim naslovom mjesto radnje smješta tamo gdje je sve već završeno, u post festum, gdje je svojim dolaskom izvjesnost već rasplinula očekivanja, sve zajedno je već i označeno kao ad acta, predstoji tek odlaganje na neimenovane police u pretrpanom skladištu vremena.
Pa kao što se Gverović koristi slojevima u organizaciji slike, odnosno prikaza mora od ljudi, tako je i sloj odnosno layer, osnovni Tadićev izvedbeni alat u proizvodnji fimova, koje bih, unatoč vrlo bitnoj ulozi stop animacije, ipak proglasio eksperimentalnim. Snimljeni na šesnaest milimentarskom filmu, a potom digitalizirani, kao podlogu uzimaju razglednice i fotografije iz prošlosti, kojima Tadić dodaje novi sloj, te u njemu proizvodi geometrizirani, uglavnom apstraktan crtež. Gledatelj svjedoči njegovoj izgradnji, kao i načelima sustava po kojem se ta izgradnja odvija, no crteži istodobno postaju i optika kroz koju promatramo predložak. Oni ponekad uzimaju u obzir, dapače, ponekad i apostrofiraju pojedine elemente tog predloška, kao da na simboličkoj razini upućuju na toponime prošlosti ili pak izravno komuniciraju sa sadržajem fotografije. Crteži čak preuzimaju i prepoznatljive arhitektonske ili urbanističke forme što primjenjene na konkretan motiv sugeriraju utopističke vizije, dakako, neostvarene, čime uostalom i zaslužuju svoje mjesto pred zidom gdje će ih plotuni zaborava uskoro izrešetati.
Crteži su najčešće proizvedeni bijelim ili crnim linijama iste debljine. Istovjetnim se postupkom nekad iscrtavaju i riječi, sadržaj tih poruka metafizičke je prirode: iako posve razumljiv, pojavljuje se poput djelomično šifrirana naziva pojedinih poglavlja, otvarajući razna područja razmišljanja, ali na asocijativnoj razini komunicira s predloškom istim jezikom kao i crtež.
Pa, ukoliko predložak proglasimo scenografijom filma, tada bi glavnu ulogu imala linija iste debljine, zato što ona proizvodi sadržaj. Osim toga, ta se linija neočekivano pojavljuje i kao putnik kroz planove, čime ih zapravo i izolira. Naime, uglavnom boraveći u prvom planu, odnosno u layeru ispred predloška, ona ponekad ne ostvaruje vizual iscrtavanjem, nego grebanjem fotografije, čime sugerira postojanje onog iza.
Ta se linija pojavljuje i kao izgradbeni element instalacije u okviru koje se filmovi prikazuju. Reprezentirana tankim letvicama kao nosačima ravnih ploha, u očitoj ulozi postamenta za dva televizora, konstrukcija podsjeća na stil namještaja što ga lako zamišljamo kao interijer modernističke zgrade preko koje je u jednom dijelu filma ispisano “TIME WASTE”.
Simbolično materijalizirajući taj sadržajni element, na razini cjelokupne instalacije konstrukcija preuzima ulogu scenografije od predloška filma i sugerira poprište događaja predloženih zaboravu.
Štoviše, postavom međusobno sučeljeni, ekrani kao da tek jedan drugome na uvid nude svoja svjedočanstva.