HORIZONT
IVANA DRAŽIĆ SELMANI
Linija koja definira jedan od temelja gemetrijskog sustava ima, kao što znamo, dva imena – jedno proizlazi iz nepromjenjiva prirodna fenomena, a drugo iz činjenice da taj fenomen, u njegovu najtočnijem izdanju, određuje gravitacijski uvjetovana voda. No, ta voda, kao ključni odreditelj linije horizonta, budući da je nebo, kao njen drugi čimbenik, samo naoko taj čimbenik, zato što se inače prostire i izvan onoga što zovemo horizontom, dakle, ta voda kao odreditelj temeljne vodoravnosti, zapravo je tek naoko ravna. Fizikalnom bi zakonu u ovom slučaju mnogo više odgovaralo tumačenje o ploči, ali što se može, gledajući sa svjetionika, ta je elementarna ravnina zakrivljena. Iz čega proizlazi da je svaka linija kojoj mjerenjem dokazujemo vodoravnost uistinu vodoravna, osim te prvotne, ona je vodoravna tek s obzirom na perspektivu gledanja.
Ili na vrijeme gledanja, kao što smo vidjeli u fotomonografiji “Brsalje”, Ivanine sugrađanke Ane Opalić, u kojoj horizont, kao jedan od glavnih junaka, na određeno vrijeme gubi osnovne značajke, pa ta linija preuzme oblik intenzivna grafikona ili planinskih vrhova ispresijecanih provalijama. Sve dok se u suton oluja ne smiri, pa horizont ponovo postane neumoljivo preciznim graničarem koji definira što je ispod, a što iznad ili što je ispred, a što iza. U ikonografskom smislu upravo je to iza generalno metaforičko određenje civilizacijskog napretka, budući ljude oduvijek zanima što se nalazi iza ovog što vidimo, bilo zemlja, bilo atomi, bilo zvijezde. Međutim, koliko god je to iza, posredstvom spomenuta napretka, prestalo biti nepoznato, jednakim se intenzitetom ono ponovo poljavljuje, pa uvijek i postoji to ‘iza horizonta’. Možda kao materijalizacija perfidno smišljena koncepta, koji se ukazuje s namjerom da prispodobi ideju kako postoji nešto što ne znamo i nikad nećemo saznati. No, istodobno nas nagoni da neprestano luđački pokušavamo. Iz čega proizlazi kako ovo ovdje, ovaj raj u kojem se nalazimo (po tvrđenju Jurija Gagarina, prvog čovjeka koji je svijet vidio s druge strane), postoji da bismo shvatili kako nam to nije dosta. I kako nam ništa nije dostatno. I ako je tako, a teško je zaključiti drugačije, sve se svodi na potragu. Isprekidanu potragu, precizira Eugene Ionesco, La quéte intermitente, koja se tek privremeno prekida nalaskom.
U tom bi se smislu moglo reći da Ivanu ne zanima ni geometrija, ni geografija, ni meteorologija, ni fizika, nego je horizont protumačen kao crta koja omeđuje njen intiman metafizički teritorij, u kojem se, dakako, odvija i njena autorska istraga. Područje što ga je u stanju nositi sa sobom i bez problema ga i konkretno ustanoviti na postajama putovanja.
Potreba za materijalnim ustanovljenjem duhovna prostora i nije posve nepoznata. Primjerice, kad je Ivan Kožarić prvi puta došao u svoj novi atelijer, prvo je olovkom povukao crtu uzduž svih zidova. Njegova imenjakinja ne koristi olovku, nego područje svoga unutarnjeg vidokruga simbolično obilježava otiskivanjem linije preko indigo papira. Ta je linija sada plava, a kad ju se promatra posve iz blizine, otkrivaju se sitne neravnine, baš kao što i morska površina tek iz blizine otkriva da se njena glatka ploča sastoji od bezbroj sitnih valića. Čak bi se moglo reći kako joj na ruku ide i konfiguracija izložbena prostora, koji, za razliku od uobičajena white cube-a, uopće nije pravilan, stoga se doima da se crta njena horizonta ponaša poput pogleda i pojavljuje na svim, pregradama odvojenim, dijelovima. Kao da se, šećući galerijom, osvrtala oko sebe i na svim je zidovima ostala crta pogleda u visini očiju. Odredivši na taj način galeriju svojim horizontom, proizlazi kao je sadržaj izložbe zapravo Ivanin unutarnji prostor. Ne radi se, međutim, o tome da se izostankom konkretnih artefakata htjelo izraziti da u njemu vlada praznina, iako je po riječima Leonarda da Vincija praznina nužnost, hostinato rigore, kaže on, bijeli je zid najkreativniji motiv, nego bi pojava oblikovana sadržaja pozornost usmjerila na sebe, pa mi više ne bismo svjedočili simulaciji njena misaona područja, nego realizacijama tog procesa. Baš kao što i pojava broda, galeba ili aviona skreće pozornost s elementarne enigme. S te velike tajne, koja je, zajedno s ostalima, dio još veće tajne, ali i ta veća također ima svoja pravila, svoj sustav, bez obzira što je nama nedostupan. Tajna se jednako prostire prema van kao i prema unutra, povećamo li, primjerice, teleskopom beskrajna sazviježđa ili pod mikroskopom poniremo u pore ljudske kože, na kraju dobijemo istu sliku. Ali, bez obzira što smo svi sagrađeni od istog, svemirskog, materijala, duhovni nam se horizonti poprilično razlikuju, ne po dubini, daljini ili visini, nego po osobini koja presuđuje da ćemo svi isti prizor različito doživjeti. Iz toga i proizlazi ona često spominjana izjava kako bi se sve o svemu moglo shvatiti, kad bi se na jednu minutu postojalo u tuđoj svijesti, kad bi se to isto moglo vidjeti drugim očima.
Stoga ovdje i nije bitno to što plavu indigo liniju ipak svi vidimo jednako, zato što je ona u funkciji simbolične identifikacije tog metafizičkog prostora, ona ide iza ugla, preko vratiju i prozora, kao što ni misao ne putuje pravocrtno, nego neprestano skreće i nadovezuje se, kao što se i prostor našeg poimanja, onoga s ove strane horizonta, više ili manje, ali neprestano mijenja i oblikuje po konkretnim okolnostima. Pa kao da nam to ‘iza horizonta’ služi kao ogledalo, ideja njegove enigme reflektira prostor našeg pokušaja. I kako mu se približavamo, jednakom se brzinom i on odmiče, neprestano smo na istoj udaljenosti, ali neprestano u njegovim uvijek istim crtama lica pronalazimo drugačije izraze, pa čim češće gledamo u to ogledalo, to više saznajemo o sebi.
Iako riječ horizont označava crtu koja odvaja nebo od mora ili kopna, može nam se učiniti kako taj ‘horizont’ nije samo crta, nego kompletna okomita dvodimenzionalna ploha koja označava završetak našeg pogleda. Pa kad koraknemo prema naprijed, ta se ploha diže poput kazališne kulise i iza nje se pojavljuje nova ploha, mrvicu drugačija. Ukoliko takav doživljaj prebacimo na razmišljanje o izložbi, ispostavlja se da je ploha na kojoj se nalazi Ivanina crta horizonta nepromjenjiva. Dakako, to je galerijski zid. Međutim, ta je nepromjenjivost formalne prirode, ona postaje upitna ulaskom izloška, što je zapravo realizacija njegove funkcije. Samim time, njegova materijalna nepromjenjivost otvara sve moguće duhovne opcije i plohe njegovih zidova preuzimaju horizonti raznih autorskih razmišljanja. Dapače, galerijske plohe kao da utjelovljuju posljednje stihove slavne Queneauove pjesme: … ima prostora još uvijek neistraženih / još ima nečega u tom vrtu tankom poput vlasi, širnom poput zore / van triju protega / zar postoji nešto više od opsega metafore?, izjednačujući na taj način kontekst pojavnosti metafore s beskrajnim univerzalnim prostorom. Pa kao što ne postoji neki drugi beskrajan prostor iza ovog, tako je i poprište njegova umjetničkog prijevoda, galerijski zid, krajnja instanca kreativne beskrajnosti, na kojem se, poput kulisa, izmjenjuju razni prijevodi. U ovom mu je slučaju, međutim, određena uloga sveobuhvatna prostora, čime kao da se naglašava njegova simbolička dimenzija, ono što bi u prenesenom smislu trebao omogućavati, sada, u Ivaninoj minimalističkoj izvedbi, tek imenujući izvučenu crtu horizontom, to i postaje.