OSVOJENA PODRUČJA

ARHIV
INFO
223/442

GRAVITACIJA

Alem Korkut

Zbirka Richter, MSU Zagreb / lipanj 2017.

Ukoliko tom elementarnom fizikalnom pojmu, odnosno zakonu, suprostavimo pojam anti-gravitacija, zapravo ne dobivamo njegovu suprotnost u toj istoj dimenziji, koja bi se očitovala tako da svi i sve, što nije čvrsto pričvršćeno za Zemlju, primjenom antigravitacijske sile smjesta odleti u svemir, nego oznaku prostora gdje gravitacija ne vrijedi, prostora gdje, dakle, ne vlada antitežinsko, nego bestežinsko stanje. 

U svom odgovoru na Richterovu seriju “Gravitacijskih crteža”, radovima koje njihov autor nije smatrao ‘ozbiljnim poslom što bi mogao izazvati ozbiljan interes i ozbiljnu pozornost’, Korkut mu replicira polazeći od teze kako je upravo njegov ‘ludički karakter rezultirao brojnim invencijama u arhitekturi i umjetnosti’, te svojim radovima odaje počast, po njegovu mišljenju, ‘ključnoj Richterovoj osobini – sposobnosti igranja’. U tom smislu, obigravajući oko pojma gravitacije, u proizvodnji svojih ‘objekata’ se služi svim njenim pretpostavljenim mogućnostima djelovanja – neki nastaju primjenom te sile, neki simuliraju njen izostanak, a neki se identificiraju i kao rezultati anti-gravitacije.

Primjer za prvu kategoriju svakako je video “Duga” – tanak mlaz guste boje spušta se iz gornjeg dijela kadra okomito prema dolje, negdje se u srednjem dijelu slike zaustavlja na nevidljivoj podlozi i razlijeva proizvodeći pravilan krug. Ta je boja s početka crvena, sve dok krug ne zauzme gotovo cijelu donju polovicu kadra, da bi zatim mlaz preuzele i druge boje klasična spektra, te zahvaljujući gustoći, proizvele koncentrične krugove što se šire iznutra prema periferiji kruga. Djelovanjem sile teže boja curi odozgo, ali se zbog istog djelovanja i pravilno razlijeva po horizontali. Izolirajući taj proces eliminacijom bilo kakva druga sadržaja u kadru, kao da je, osim uobičajena okomita kretanja – boja ima težinu na koju gravitacija djeluje, ta ista težina sada pojavnila i njenu ulogu u vodoravnom gibanju. Pa jednako kao što gravitacija proizvodi najtočniju okomicu, također proizvodi i najsavršeniji krug. 

Uloga gravitacije postulira se i na liniji kojom se sadržaj rada odnosi spram njegova naziva. Dočim, naime, prava, nematerijalna duga sama stoji na nebu i prkosi djelovanju sile teže, Korkutova, materijalna, upravo njenim djelovanjem nastaje, razliježući se po nevidljivoj površini.  

Seriju “Gravitacijski prostorni crteži”, označio bih kao onu što simulira izostanak sile teže. Sedam prozirnih kocaka formata 20 x 20 x 20 cm s unutarnje je strane obojano. Ponegdje je bojama prekrivena cijela unutarnja strana prozirne plohe, no u većini je slučajeva prekrivenost tek djelomična. Apstraktni trodimenzionalni crteži, dakako, odgovorni su likovnim kriterijima, no, identificiraju se različitim načelima vizualnog strukturiranja. Negdje registiramo okomite poteze, drugi puta vodoravne, pa i one čija se putanja mijenja. Poneke su jednobojne, a poneke koriste čitavu paletu. Svaka je na svom postamentu postavljena na četiri tanka, prozirna nosača. Odignuti od podloge, ti objekti od boje izgledaju kao da lebde, drugim riječima, kao da je Korkut pred sekundu ili dvije isključio silu težu i pustio ih na slobodu. Međutim, prije nego što ih je pritiskom na bestežinsku tipku sve zajedno oslobodio, takvo je stanje ustanovio i unutar svake od njih. Prvo je napravio prozirnu kocku, zatim je na dno nakapao boju, zatvorio gornju stranu i uključio bestežinsko stanje, dakako, samo za tu unutrašnjost. Kapljice su se krenule dizati gore, za sobom ostavljajući trag. Kad je procijenio da je slika završena, isključio je stroj. U slijedećoj je kocki također prvo nakapao boju, pa pustio da se malo diže, onda isključio, pa nakapao drugu boju, pa malo pustio, zatim zaustavio i stavio treću.  U treću kocku odjednom stavlja sve boje koje ima na raspolaganju, uključuje aparat i registrira njihovo međusobno ponašanje u situaciji bestežinskog stanja. I konačno, u finalnoj etapi eksperimenta, prvo unutar kocke isključuje silu težu, a tek potom ubacuje boju.  I konačno, kad su sve bile gotove, poslagao ih je na postamente i isključio, ne njihovu unutarnju, nego, reklo bi se, sobnu silu težu.      

Zamišljajući upravljačku konzolu tog antigravitacijskog stroja, on zacijelo podsjeća na upravljačku polugu kojom se nekad pokretao tramvaj: kad je ručica na nuli, tramvaj stoji, na jedan kreće, a na dva dostiže punu brzinu. Po istom načelu radi i ovaj: kad je na nuli, sila teža djeluje, kad je na jedan, vlada bestežinsko stanje, a kad je na dva, onda ono što nije čvrsto pričvršćeno za podlogu tjera prema gore. Rad “Kapi” očito je napravljen uz pomoć ove treće mogućnosti, reklo bi se da je stavio gas do daske: prvotno je izlio različte boje na parket, zatim stavio na dva i boja se iz mrlja na podu krenula dizati prema gore. Budući očito raspolaže gustom bojom, onom koja se brzo suši, u trenutku kad zaustavlja stroj, dobivamo uspravne pruge pojedinih boja. Korkutove kapi podsjećaju na rijetku raznobojnu kišu, koja, međutim, ne pada iz šarenih oblaka, nego se u pravilnom mlazu odiže od podloge.

Dapače, uspoređujući ovu instalaciju s videom “Duga”, kao da svjedočimo obrnutom procesu, osim što su boje ovdje odvojene, one ne proizvode pravilan krug, nego se iz tog kruga vraćaju natrag, kao da je video uprostoren, no pušten u reverse modu.

Dakako da je sve to simulacija, Korkut nije u Houstonu i nema na raspolaganju nikakav stroj, nego se igra našom percepcijom koju je nazivom smjestio u željeni zamišljajni kontekst. Pa za svaki slučaj, kako ne bismo uistinu posmislili da smo teleportirani u Houston, videom “Kapi” demisticira način proizvodnje ovih materijalnih “Kapi”. Istina, plazmu koja prikazuje sliku smješta u pokrajnju prostoriju, da ne smeta trodimenzionalnoj iluziji, i okreće je uspravno. Ispred tamne podloge, nekoliko je okomitih linija različitih boja. Primjećujemo, međutim, da su sve linije žive, vidimo da se po njima spuštaju kapljice boje, za sobom, jasno, ostavljajući trag. One, dakle, klize po tankim prozirnim cjevčicama. Dakako da je sve pitanje percepcije, kada bismo tu uspravnu plazmu okrenuli za 180 stupnjeva, kapi bi klizile prema gore. No, ako bismo ove cjevčice usporedili sa špagetima, tada shvaćamo da su one materijalne “Kapi” po strukturi zapravo makaroni. Oboje su prozirni, pa dok se u videu boje spuštaju, koristeći špagete poput nosača što ga obujmljuju, one stvarne se dižu u unutrašnjosti tih plastičnih makarona.

Ono što je za sve ove radove karakterisitčno, jest kiparsko baratanje slikarskim izražajnim sredstvom. Kipar sada kao sirovinu ne uzima kamen, drvo, željezo i slično, nego boju, ali ne koristi se njenim slikarskim svojstvom – da njome proizvodi sadržaj, nego je upotrebljava sirovinski, pa sada ona, zadobivši volumen, postaje sadržaj. Pri čemu ključnu dimenziju tog sadržaja igra upravo činjenica njene materičnosti. Ali pritom nimalo ne gubeći svoje temeljno svojstvo, svoj kolor.   

Takvo baratanje bojom, imajući neprestano na umu i njenu materičnost, odnosno težinu, nalazimo i u radu “Igračka”, što ga je Korkut, reklo bi se, uvodno, predstavio na nedavnoj THT-nagradi. Ostavivši po strani pitanje da li je ta “Igračka” otvorila kreativna vrata u cijelu ovu izložbu ili je, poput hit singla, predstavljala njenu najavu, ostaje činjenica da ju od ostalih razdvaja to da ne eksperimentira s različitim težinskim stanjima, nego polazi od osnovne uloge gravitacije, a to je da sve tjera prema dolje.

“Igračka” zapravo i jest svojevrstan stroj što izgleda poput upravljačkog pulta, najveći dio zauzima bijeli papir B1 formata, s desne se strane nalaze posudice s bojama, a ispred igrača su dvije ručice.  

Igrač nakapa boju na papir, zatim ručicama pomiče podlogu na koju je papir položen. Podižući lijevu ili desnu, gornju ili donju stranu podloge, mijenja se njen nagib, nakapane se kapljica boje izlijevaju po papiru, jasno, prema dolje, i tako nastaje crtež. Svojim nazivom taj stroj ponajprije sugerira slobodno prepuštanje apstraktim formama, ali vještijem igraču ipak dozvoljava mogućnost figurative.

A na razini izložbe, Korkutu predstavlja uvodnu ili zaključnu repliku u dijalogu s Richterovim “Gravitacijskim crtežima”.