FRIZERSKI SALON ZA BRDO
IGOR RUF
Audiovizualna inscenacija.
Naime, veći dio toga pred nama je kulisa. A kad bi se to, s obzirom na galerijski kontekst formativno označilo kao scenografija, to bi uključivalo i događanje na sceni, dakle, performans, što očito nije predviđeno.
No, ipak je moguće pronaći elemente dramaturgije.
Stvar ide ovako: u galerijskom se prostoru vidi nešto nalik na brdo, na što smo već i naslovom upozoreni. Na vrhu tog brda je kosa koju ventilator kraj brda lagano pomiče. A kako je naslovom rečeno da je u pitanju frizerski salon, zaključujemo da je ventilator zapravo fen kojim se brdu dovršava frizura. Iza brda su dva zida kao kulisa frizerskog salona. Scena je tu i radnja se već, dakle, odvija.
U dijelu frontalnog zida je relativno mala niša, odvojena staklom podsjeća na prozor koji, međutim, nigdje ne gleda. U toj su niši poneki predmeti, a na njenom je zidu ceduljica. Dramaturgija, dakle, nalaže da priđemo sasvim blizu toj kulisi, da joj zavirimo u detalje, doslovno priljubimo nos na staklo. Za razliku od instalacije koju se sagledava u kompletu, ova inzistira na boravku unutar nje. Ta je ceduljica dizajnirana kao izrezani novinski članak, koji je uostalom i potpisan inicijalima I. R. To, međutim, nije članak zato što u ich formi pripovijeda o osobnoj situaciji.
Tekst je referencijalan s obzirom na kontekst – nagradu Radoslav Putar, koju je Ruf osvojio lani. Ključna dimenzija te nagrade je rezidencijalni boravak u New Yorku. Druga etapa nagrade je mogućnost (ili obaveza) samostalne izložbe u ‘Institutu za suvremenu umjetnost’ koji je i organizator nagrade. Ruf se izravno odnosi prema tom kontekstu i govori o tome što mu se događalo za vrijeme rezidencije. Uglavnom se dosađivao i prikraćivao vrijeme gledanjem dokumentaraca. Između ostalih i onaj o ženi što je izgubila vid jer je živjela na brdu, ali su joj kasnije, u podnožju, vid operacijom vratili. Ruf dalje zamišlja kako se ona zacijelo, s tim novim vidom, pogledala u ogledalo i zaključila da joj ne valja frizura, otišla do frizera, koji je u međuvremenu zatvorio radnju, pa se ona tako nefrizirana vratila natrag na brdo. Pa joj je Ruf, u smislu pozdrava ili suosjećanja s izmaštanom varijantom razvoja priče, napravio frizuru na brdu.
Vraćamo se natrag vizuri na cijelu inscenaciju, formalno smo saznali o čemu se tu radi.
No, što smo zapravo saznali?
Dakako da nitko još nije oslijepio zato što živi na brdu, pa je bliži izvoru svjetla, što je dakle pogubno za vid. Što znači da se izmaštani nastavak ne nastavlja na istinitu priču, nego da je sve izmišljeno.
A zašto je sve skupa izmišljeno?
Putokaz prema odgovoru nalazimo u pjesmi što se jedva čuje iz starog tranzistora. Takav izvor zvuka je pak nužan s obzirom na kontekst frizerskog salona.
Ima jedno mjesto / na ovom svijetu / na kojem ne bih nikad živio / ali ima ljudi koji na tom mjestu žive / tamo, tamo si uvijek sam / i ne prija ti ništa / što od prije znaš.
Ima jedno mjesto / na ovom svijetu / na kojem puše vjetar / bez prestanka.
Fiju fuu / Fiju fuuuuuuuu.
Moglo bi se zaključiti da se pjesma odnosi na brdo iz priče. Osobno sam, međutim, dojma da se ona odnosi na Ameriku.
A kad se uzmu u obzir teme njegovih dosadašnjih ‘izložbenih songova’: “Kuća” i “Pećina”, u kojima stilizirano obrazlaže svoju lokaciju, pa, eksplicite, i svoje zadovoljstvo boravkom na toj lokaciji, ova se pjesma tematski posve uklapa u taj niz, ali izražava veliko nezadovoljstvo. Nije se Rufu svidjela Amerika.
(Usputna seasocijacija na film braće Coen, ‘Čovjek kojeg nije bilo’, čiji je protagonist brijač ili frizer, ne iscrpljuje tek na kontekstu frizeraja, nego bi se mogla povući i paralela s naslovom budući Ruf, što saznajemo iz teksta, nije baš pretjerano konzumirao Ameriku i iz njene je perspektive također čovjek kojeg tamo nije bilo.)
Pred nama je, dakle, Rufova impresija Amerike, ispričana njegovim, sad već prepoznatljivim, nadrealno ironičnim jezikom.
Kao prvo, imajući na umu svakojake nevjerojatne aspurde kojima američko društvo vrvi, iz kojih je zapravo nemoguće raspoznati istinu od izmišljotine, ovaj se slučaj poslušno svrstava u zbirku takvih pripovijesti. Ruf se priklanja onome što vidi oko sebe, obliku doživljaja, odnosno društvu u kojem bi se sadržaj tog dokumentarca mogao doživjeti kao istinit. I to ne stoga što amerikanci imaju mašte, nego nasuprot tome, stoga što stvari doživljaju doslovno. Pa ako se u špici filma kaže da je priča istinita, onda je ona istinita. Suočen s takvom stvarnošću, Ruf statementom preuzima perspektivu koja ne propituje informaciju, pogovo kad stiže s teve ekrana.
To neobično društvo, taj civilizacijski eksperiment, čudi nas i kad ga gledamo odavde, a pogotovo kad tamo privremeno gostujemo.
‘Tamo ti ne prija ništa što od prije znaš’.
Gledajući planetu, odnosno njeno osnovno kopno, zaključak je da je Amerika najveći otok na planeti. Pa kao i bilo koja izolirana situacija, i ova se razvijala samostalno, energija tog prostora proizvela je i njoj odgovarajući rezultat, odnosno društvo.
Ovi, međutim, koji su došli s kopna, nisu se uspjeli, prelazeći Atlantik, promijeniti i prilagoditi, nisu odbacili ono što su od prije znali, niti su to mogli. Razum čuva sjećanje na određeni kontekst, koncept, sustav i ne prihvaća energiju drugog, novog prostora, te dolazi do konflikta između razuma i energije. Niti jedno niti drugo ne posustaje, energija to ne može, a ne može niti razum.
No, taj eksperiment zapravo je skica budućnosti, Novog Babilona ili neke Nove Zemlje.
Pa i logično je, da bi se u novim okolnostima preživjelo, da stvar mora biti organizirana i da se mora vjerovati toj organizaciji. I da se u tom smislu stvari nužno moraju pojednostavniti, pa između ostalog eliminirati i dvosmisleno značenje u riječima, mogućnost vlastite interpretacije, ne sumnjati, ne soliti ako piše da je soljeno. Kao ogledni primjer nama, iz sadašnjosti starog kraja, da se pripremimo za budućnost.
Ovako postavljeno, stiče se dojam da je cijela stvar pomalo i planirana.
A možda bi se i Ruf mogao prepoznati u toj priči o ženi s brda. On dolazi na brdo, gore, što bi mogla biti i metafora za Novi svijet ili bar bliski uvid u civilizacijsku ideju koja nas nadređuje (dakle je gore), (a za koju se pojavila sumnja da je planirana), ona ga zaslijepljuje, zatim on ide dolje (doma) i ozdravljuje.
Da bi se nekako odužio iskustvu konflikta između energije i razuma, pozdravlja mjesto na kojem se to dragocjeno iskustvo dogodilo.
Prepoznaje američko društvo kao protagonista razuma, a brdo kao personifikaciju energije. U američke apsurde, naime spada i situacija ‘obrade planine’. Karikirajući ideju razuma uprizorenu glavama američkih predsjednika uklesanih u brdo, on se stavlja na stranu energije i tom istom brdu, kao njenom protagonistu, stavlja frizuru, odnosno vraća skalp. Kojeg je skinuo društvu oslikavajući ga idejom kulise, kao označitelja umjetne stvarnosti. I u kojoj se kao formalni subjekt, ali i kao značenjska okosnica, zatim pojavljuje narativ. Taj narativ, iako stilizirano nadrealan, ipak ilustrira premise tog artificijelnog svijeta, odnosno portretira društvo koje je, gotovo do neprepoznatljivosti, stvarno zamijenilo umjetnim.