FRAGMENTI DIZAJNERSKE POVIJESTI
MARKO GOLUB
Ova iznimno opsežna knjiga, skoro 400 stranica, mnoštvo tekstova i razgovora, te, rekao bih, nebrojeno vizualnih materijala, naslovnom terminu pristupa iz dvije perspektive: predstavljanje i elaboracija nedovoljno poznatih činjenica iz prošlosti, odnosno razvoj dizajna, te uključivanje bitnih recentnih fragmenata u povijest koja se trenutno piše.
Istodobno, knjiga je svojevrstan pregled programske djelatnosti Galerije HDD u posljednjih deset godina. A to je period u kojem je galerija ustanovila svoju točku na karti gradske kulturne ponude, te paralelno s time, a jednim dijelom upravo tome i zahvaljujući, postojećoj sceni dodala i dizajnersku. Dapače, postavila se kao zborno mjesto, očito dugo iščekivano, sudeći po brzini kojom su se oko njene točke nahvatale razne raspršene planete i njihovi sustavi. S druge strane, osim izložbenim programom, platforma se izgradila i bezbrojnim publikacijama, organizacijama važnih dizajnerskih događanja, koja pak prerastaju u uvjerljive revije, profesionalno i medijski hightlightove sezone. A paralelno sa sve većom prisutnošću medija dizajna u prostoru kulture, treba naglasiti kako se i prema samom tom mediju odnosi jednako korisno, sabirući, kronologizirajući te arhivirajući pojedine njegove raspršene segmente.
Pri čemu svakako nije nebitna i činjenica prostora, ne isključivo zato što je lokacija u centru, nego zato što uopće postoji, kao mjesto, a zatim i kao centrala, kroz koju se konačno i može prelamati sve ono što se u dizajnu događa.
Govoreći o sceni, a pod suvremenom podrazumijevajući onu ‘likovnu’, ispada da je jedan od programskih zadataka bio i uspostava određene komunikacije na relaciji dizajn i – uvjetno govoreći – likovnost, koji se realizirao istodobnim djelovanjem autorica i autora u obje kategorije ili pak konceptualnim, a ne revijalnim pristupom pojedinom sadržaju. Dapače, društvena i politička problematika jednako je prisutna kao i ona profesionalna, baš kao i u susjednoj ‘likovnoj’ ladici. Koje je već teško moguće i razlikovati, sudeći po brojnim autorskim istupima dizajnerica i dizajnera na suvremenoj sceni. (Za razliku od nekad, kad je bilo obrnuto.) Pa bi se čak moglo reći kako su se mehanizmi i poluge, što ih uglavnom i pridružujemo galerijskom djelovanju, primijenile na prostor dizajna, čime fokusiranje elemenata vlastita medija dobiva odgovarajući značaj.
Jedan od bitnih kohezionih faktora svakako treba potražiti u autoru knjige, odnosno voditelju galerije, koji je prije toga stekao ogromno iskustvo kao višegodišnji, možda i najaktivniji pratitelj likovne scene, te također dugogodišnji radijski i televizijski voditelj razgovora s istaknutim protagonistima suvremene umjetnosti. A donedavno i predsjednik hrvatske sekcije međunarodnog udruženja likovnih kritičara. Pa, kao što iz knjige vidimo, i dalje neumoran pisac tekstova, međutim, za razliku od njegove prošle knjige “Kritička kartografija” (2015.) gdje su sabrani tekstovi iz područja likovne kritike, sada je optika namještena na područje njegova trenutna bavljenja. Čemu bi se moglo dodati i to kako se, po svoj prilici, nitko još dosad tim područjem nije tako intenzivno bavio, dakako, ne na autorskoj, ali zato na teoretskoj, programskoj, kustoskoj, produkcijskoj i arhivskoj razini istodobno.
Knjiga ima nekoliko poglavlja koja nastoje objediniti pojedine programske cjeline, nazivom odričući pretenziju kako su te cjeline završene, te, budući da produkcijske okolnosti ipak ne dozvoljavaju da se bilo koja od tih cjelina odvija po kakvom striktno kronološkom ili bilo kojem drugom planu, za očekivati je da bi ‘volumen 2’ također mogao imati ista ta poglavlja. To pomalo proizlazi iz činjenice kako je Golub osim autora knjige i njen urednik, uvršteni su i tekstovi drugih autora, predstavljeno je ono što se zbivalo, a u tome je njegova uloga bitna ali ne i jedina, tu je programski savijet i mnogo djelatnih suradnika, a refleks svega toga, reklo bi se svih čimbenika što su doveli do toga da je Galerija HDD ostvarila to što je ostvarila, nalazimo i u knjizi.
Knjiga, dakle, smjesta ukida pretenziju o sveobuhvatnom pregledu materije, nema namjeru postati obavezno udžbeničko štivo, kakvim bismo u svakom smislu, i to posve opravdano, mogli okarakterizirati “Kritičku kartografiju”, ponajprije stoga što ne proizlazi iz kontinuirane istrage nego dobrim dijelom ovisi o spletu okolnosti, ali predstavlja itekako dragocjeno štivo, i to ne samo stoga što zapravo postaje jedini izvor, naime, posljednji pregled usporedive vrste objavljen je prije više od dvadeset godina, nego zato što su te cjeline, koliko god bile fragmentarne, ipak vrlo djelatne u smislu postavljanja okvira, uspostave trase kojoj će se dodavati stanice kako se na njih bude nailazilo, koordinate sustava koje dozvoljavaju njegovo preciziranje, ali i širenje.
Ta su poglavlja istodobno odgovorna i raznim smjerovima što ih je nužno osvjetliti, primjerice ‘Kartografija dizajna’ mapira njegov razvoj, započinje Kršićevim “Nacrtom periodizacije”, napravljenom za Didaktičku izložbu Designed in Croatia, a u knjizi ponešto modificiranom u timeline ključnih fragmenata razvoja dizajna od 1944. do 2019. (u kojoj je ova knjiga, dakako, jedina). Nastavlja se predstavljanjem dizajnerica od 1930.- 1980., prilično preciznom i informativnom prikazu njihova javna djelovanja, čemu je zacijelo prethodilo opsežno istraživanje. A osim izložbom, projekt je popraćen brojnim razgovorima i web stranicom.
Osim ostalih tema što svakako pripadaju istom području, nailazimo i na dizajn u Puli, što bi moglo značiti da se kartografija s okomitog, vremenskog pravca, seli i na vodoravan, prostorni. A budući da su i jedan i drugi prilično prostrani, niti u nastavku neće oskudijevati sadržaja.
Serija izložbi industrijskog dizajna, grane, reklo bi se, manje vidljive standardnim umjetničkim naočalama, osim što nas podsjeća da je sve ono što oko nas postoji netko oblikovao, primjerice ‘Stolice iz TMN Jadran 1980-tih, ‘Odjel dizajna Končar’, također iz dotičnog perioda, informira i o tome kako je za taj posao očito nekad bilo znatno više potrebe. Ali i da su tadašnji, vrlo kvalitetni rezultati, dugo morali čekati trenutak da se s njima javno i upoznamo. Što bi se u potpunosti moglo primijeniti na slučaj Davora Grünwalda.
Poglavlje ‘Drugi rakurs’, mogli bismo podnasloviti kao ‘časopisi’. Uključuje one massmedijske, recimo gostovanje poznatog dizajnera Cieślewicza u časopisu Start, ili one sa suprotne strane, ‘Život umjetnosti’ i ‘Frakciju’, pa i one, nazovimo ih uličnim, subkulturne fanzine.
Ostaje, međutim, pomalo nejasno zašto je u ovu kategoriju uključena i izložba o omotima disco ploča u Jugoslaviji, ne vidim, naime, zbog čega bi to bilo relevantno. Priznajem da sam u tom smislu subjektivan, više bih volio, primjerice, vidjeti izložbu najboljih omota ploča toga doba, nego onih najgorih. Iako, dakako, i oni zaslužuju biti izloženi, kao bitan vizualan zagađivač, u ondašnjem slučaju, izloga s pločama, a u današnjem zagađivač ulice, kao što je to izložbom “Veliki izbor talijanskih hlača – zagrebački A4 dizajn ulice” nedavno pokazao i Niko Mihaljević, moramo znati kako izgleda neprijatelj, no izdvajati ga uz bok bitnim etapama razvoja dizajna ostaje mi nerazumljivo.
Kategoriju bismo također ostavili otvorenom, u pozadini se nestrpljivo vrpolje ‘Polet’, ‘Studentski list’, ‘Quorum’, ‘Feral Tribune’ i tako dalje.
Poglavlje ‘dizajn i konceptualna umjetnost’, ima u podtekstu zanimljivu okolnost, naime, na otvorenju svoje izložbe, Sanja Iveković kaže kako ona zapravo nije dizajnerica nego art direktorica.
A vrijeme pojavljivanja dizajnera u smislu art direktora (dakle onih koji prije svega rade s idejama, konceptima, a ne rukopisom, rukom ili autorskim stilom), poklapa se s vremenom kad se kod nas javlja konceptualna umjetnost.
Tu je, dakako, i poglavlje ‘Fragmenti’, čine ga uglavnom, s jednom iznimkom, pojedinačni opusi, koje bismo mogli podijeliti u dvije grupe: ona što bi vrlo lako mogla pripadati i ‘Kartografiji’, primjerice izložba “Ozeha”, koja u podnaslovu i ima: ‘O jednoj povijesti oglašivačke industrije’. U kartografiju bi, slijedom predstavljenog, mogli ući i Bekar i Lerotić i Ljubičić… S druge strane, veći dio poglavlja zauzimaju portreti, reklo bi se, sadašnjih dizajnera, čiji je rad bitno utjecao na oblikovanje suvremenog vizualnog izraza.
Tim poglavljem knjiga, logično, i završava, ostavljajući prostor fragmenata otvorenim za nadolazeće upise.
A nama preostaju gromkim aplauzom čestitati na proteklih deset godina.