DIVLJI DETEKTIVI
DANIJEL ŽEŽELJ
Kad bi svi slikari napravili portrete svojih dvadesetak omiljenih pisaca, a svi pisci opisali dvadesetak omiljenih slikara, to bi simbolično označilo završetak prepirke započete još odavno – da li na početku bijaše riječ ili svjetlo?
Budući dosad ni s jedne ni s druge strane nije stigla slična inicijativa, nema druge nego zaključiti kako razmirice nisu nestale, kako ta simbolična lula mira i dalje čeka ispred nekog simboličnog wigwama na zajedničko okupljanje onih koji pišu svjetlom i onih što slikaju riječima.
Ovaj oblak prašine, međutim, u dubini kadra, što se s ruba horizonta polako prerijom približava kameri, označava da je film tek počeo, te da bi se taj dugo odgađani sporazum ipak mogao sklopiti.
Oblak je sve bliže, grupa se razvija, za razliku od Babeljeve Crvene konjice koja na Maljevičevom platnu napreduje linijski, ovi nadiru frontalno, već ih je moguće i izbrojati, ima ih dvadeset i šest.
I već su tu, u prvom planu na zidovima galerije Makina, “Divlji detektivi”, izašli iz romana Roberta Bolaña i stigli na slike Danijela Žeželja.
No, to nisu dvojica protagonista Bolañova romana u potrazi za zaboravljenom pjesnikinjom, nego protagonisti Žeželjeve knjižnice, jednako oni na koje je svijet možda malko i zaboravio, kao i oni uklesani u vječni mramor, ne samo njegove, nego i svih ostalih knjižnica. Ali, i ne samo knjižnica, između likova na slikama prepoznajemo i one što su svojim tekstovima dodavali i zvuk, oblačili ih u glazbene aranžmane i osvajali pozicije, ne toliko na top ljestvicama, koliko u diskografskim zbirkama sladokusaca širom svijeta. Niti tu, međutim, nije kraj, neka od lica što su svojim porukama osvojili poziciju na Žeželjevoj izložbi uopće i ne pripadaju umjetnicima.
Reklo bi se da niti vrijeme nije određivalo odabir, razbacani u gotovo dva stoljeća, jedni odavno mrtvi, drugi itekako živi, rame uz rame su i klasici i suvremenici. Spol također nije bio presudan, kao niti boja kože, osim bijelaca i afroamerikanaca, tu je i indijanac, poglavica Seattle.
Teško je pretpostaviti da su svi ostavili jednako duboki trag u oblikovanju Žeželjeva autorska senzibiliteta. O tome, primjerice, svjedoče njegove brojne grafičke novele nastale na predlošku pojedinih književnih ostvarenja – “Kuga” i “Stranac” od Camusa, “Nevidljivi grad” od Calvina, “Seoski doktor” od Kafke, dočim je metafora “Umjetnika u gladovanju” poslužila kao platforma multimedijalna performansa… Ponekad to i nije bilo konkretno književno djelo, nego je posvemašnja isprepletenost, do nerazlučivosti, između pjesnikove osobnosti i cjelokupna opusa, bila podloga za “Osmijeh Majakovskog”. No, bez obzira koliko duboke bile brazde što su ih za sobom ostavili nezaobilazni proizvoditelji temeljne lektire, upravo ovim izborom Žeželj poručuje kako i crte što su ih povukli svijetu manje vidljivi pojedinci, također sudjeluju, a možda i jednakim intenzitetom, u premrežavanju teritorija kojeg on doživljava svojom intimnom otadžbinom.
Usudio bih se reći da ponekad čak niti ostvareno djelo (ma koliko impozantno) nije bilo razlog za uključenje u postav, nego poruka što ju je svojim životom ostavio pisac. Pa bih čak u načinu prezentacije Tolstojeva portreta – četiri gotovo istovjetna crteža različito koloriranih – pronašao temelj za paralelu s različitim dimenzijama koje se Tolstoja tiču: ekstremna erudicija, sposobnost i talenat, značaj kojeg uslijed toga u društvu dobija, otpor tom društvu u obliku revolucionarne djelatnoste s centralom u Jasnoj Poljani… A možda ponajprije to što načinom okončanja života, svojim primjerom kao da sažima ljudsko iskustvo, te upućuje iznimno snažnu poruku: razočaran činjenicom kako je materijalno blagostanje proizašlo iz njegova književna rada posve pokvarilo njegovu djecu, pješke odlazi iz svog doma i luta zamrznutim predjelom sve dok ga, posve iznemoglog, ne pronađe čuvar pruge, gdje kod njega u kolibi Tolstoj i umire.
“Divlji detektivi”, kao metafora neke drugačije vrste potrage, odnosi se zapravo na sve izabrane umjetnike, na ono što samima sobom utjelovljuju i predstavljaju, iz čega proizlazi i razlog uvrštenja koji, pak, oblikuje vrlo konkretan svjetonazorski profil. To je ideja o neprestanoj potrazi što se prekida tek na nekoliko trenutaka nakon posljednje napisane riječi pjesme ili romana, tek stoga, da tim, posve kratkim točkama, razdvoji dugačke pravce nove istrage. No, čak i više od neprestanosti potrage, ili čak možda i nasuprot njoj, jest to kakva je ona, što se tu uopće traži, i zašto? Pa, kao što i u Bolañovu romanu njegovi detektivi traže legendarnu pjesnikinju izmišljene pjesničke grupe, tako i ovi Žeželjevi traže načine da maštom obrazlože stvarnost… “Samo nam mašta može otkriti autentičnu prirodu stvari, istinu, stvarniju od svakog realizma.”, kaže Eugene Ionesco.
Pa zar se već i u samom naslovu ne nalazi značenjska kontradikcija? Detektivi po defaultu i jesu tu zato da progone, odnosno izoliraju one koji se ne ponašaju odgovarajuće, koji nisu usklađeni sa sustavom, koji iskaču iz poretka, koji su uprkos svemu i dalje divlji.
Zamijenjene su uloge. Ali ne tako da ovi divlji sada progone pitome, nego su uzurpirali ovlasti da na apsurdan način istražuju slučajeve, koji se tek po apsurdnosti istrage smještaju izvan domene pitomog.
No, ono što je možda bilo i presudno prilikom odabira, jest to da su svi oni prije svega potvrda otpora sustavu, predstavnici radikalne anomalije i shizofrenije, kao i nužnosti odsutpanja od sustava, pa čak i po cijenu vlastita života. Te da je bezvremenost, aktualnost, konkretnost vrijednosti njihovog djela samo potvrda hipokrizije sustava kao takvog.
Slike pojedinih autora, međutim, ne predstavljaju samo njihove portrete, nego bi se reklo da Žeželj komunicira s idejom njihova stvaralaštva, pri čemu se oni pojavljuju kao likovi u svijetu što su ga proizveli. Bez obzira jesu li u kadru gro planovi njihovih lica ili je to total na kontekst ili pejzaž u kojem su tek vidljivi, prizori nedvojbeno zrcale vrstu doživljaja što proizlazi iz čitanja njihovih tesktova ili slušanja njihovih pjesama.
Žeželj se, međutim, koristi i mimikrijama različitih formi vizualna jezika, na toj razini također komunicirajući s kontekstom izabranih autora. Pa tako, primjerice, portrete Waitsa, Kwesi Johnsona i Majakovskog prepoznajemo kao plakate, format kojeg bi se moglo pridružiti obliku njihove medijske pojavnosti (sjetimo se da je Majakovski bio izvrstan interpretator svoje poezije). Kod Tolstoja primjećujemo stilizaciju popartizma, poput podsjećanja na aktualnost njegove poruke. Lispectorica je napravljena gotovo scenografski. Calvino je nacrtan u takozvanom ‘štrihu’, pa u tehnici grafita otisnut preko jednog od kadrova Žeželjeva stripa “Invisible city”. Pessoa, Borges, Kafka i Cormac imaju takoreći narativni karakter, ilistrirajući vrlo prepoznatljiv Žeželjev filmsko pripovjedni rukopis. Tu je čak i skoro reklamni oglas na kojem Camus umjesto Gitanesa propagira RebelRebel.
Svojevrstan autorski specijalitet prepoznajemo i u takozvanom split screenu, bilo okomitom bilo vodoravnom, gdje se stripovskim jezikom u dva kadra podastire i simbol i sadržaj, što bi, prevedeno na ovaj slučaj, bilo i autor i karakteristična situacija iz njegova djela, primjerice Conrad i “Srce tame”, Kafka i “Proces”, poglavica Seattle i ples kao simbol indijanstva odnosno personifikacija slobode.
Iz toga proizlazi da “Divlji detektivi” nisu tek prizor na policu njegove biblioteke, nego manifest njegova osobnog, svjetonazorskog i ideološkog stava. Taj je stav dodatno potkrijepljen i pažljivo odabranim kratkim citatima dotičnih autora što se nalaze ispod pojedine slike, citatima također manifestne prirode, koji svojom množinom proizvode platformu odnosno određuju opseg potrage divljih detektiva. Opseg kojem Bohumil Hrabal određuje vrijeme: “Provodimo dane kladeći se na tronoge konje s prekrasnim imenima”, a Tom Waits prostor: “Svijet je pakleno mjesto, a loše pisanje uništava kvalitetu naše patnje.”
Pridružimo tome i prateći tekst Olje Savičević Ivančević “Portret pisca kao divljeg detektiva”, autorski intonirani proslov u formi proze u pjesmi, što sadržajem također manifestno oslikava prostor pisanja i čitanja. Čak bi ga se moglo označiti i kao intimno utvrđivanje pozicija i odgovornosti nužnih za ostvarenje emancipirane zajednice pisca i čitatelja… A na kraju predlaže i tumačenje naslovnog pojma: “Pisac koji ustaje postaje divlji detektiv riješen pronaći naše izgubljene ideje i ideale, a kad ih pronađe, privodi ih u tekst i pušta nas na slobodu.”
I upravo će nas spona Oljina teksta i Danijelovih slika podsjetiti da se vratimo pred onaj wigwam, gdje sada zatičemo posve šareno društvo što sjedi ukrug, pa dok lula mira kruži, padaju zakletve: jedni će druge i čitati i gledati. I kao da su tom zakletvom pušteni na slobodu, predvođeni poglavicom Seattleom, već su i ustali i zaplesali oko vatre… Prizor polako odlazi u fade out, a na tamnoj se podlozi pojavljuju bijela slova: The End.