DISANJE IZVAN GRANICA
Dorotea Dolinšek
Središnja instalacija prozirna je kugla, promjera oko dva metra, ispunjena teglama s biljkama debelih zelenih listova. Njezino je oplošje sastavljeno od peterokutnih i šesterokutnih ploča međusobno povezanih šavovima po načelu nogometne lopte. Ona, međutim, stoji na nogama od tankih metalnih cijevi koje podsjećaju na noge svemirskih modula, pa će ljubitelji SF filmova u njima smjesta prepoznati konstrukciju kupola na Mjesecu, Marsu ili nekom većem asteroidu. Unutar prozirne nogometne lopte za svemirske divove nalaze se biljke aglaonema i alokazija, obje poznate kao „biljke mraka“ zato što uspijevaju u prostorima gdje ne mora biti mnogo svjetlosti, primjerice u prizemnim etažama gustih afričkih i azijskih prašuma. Sad će ih poslati u svemir ispitati koliko im malo svjetlosti treba. Zbog debelih su listova odabrane zato što proizvode više kisika. Na donjim, pristupačnim dijelovima kugle montirano je nekoliko specijalnih ventila na koje je moguće nataknuti za ovu priliku konstruiranu specifičnu masku za disanje i disati onaj zrak koji su one unutra proizvele. Za nijansu ga je manje nego u galerijskom prostoru, no i dalje dovoljno za svemirske okolnosti. U središtu kugle, sakrivena debelim zelenim listovima, stoji sofisticirana tehnološka jedinica za mjerenje i regulaciju raznih bioloških čimbenika koji vladaju unutar kugle. Rezultati njihovih mjerenja prikazuju se na displeju, uživo pratimo koncentraciju i ponašanje kisika i još nekih elemenata koji se vidljivo mijenjaju kad netko od posjetitelja udahne unutarnji zrak.
Nalazimo se u hjustonskom laboratoriju gdje je sve spremno za premijerno lansiranje Flore u orbitu kako bi u pravim izvanzračnim okolnostima dokazala svoju samodostatnost. Aglaonema i Alokazija prate odbrojavanje i uzbuđeno proizvode kisik, računaju na razvoj tehnologije i nadaju se da neće doživjeti sudbinu prvih tridesetak Fauna (Lajki) koje nisu preživjele putovanje.
S druge strane, gledajući iz tuđe perspektive, proziran zeleni satelit mogao bi putujućem Ufovcu izgledati kao uzorak zelene Zemlje, kao oznaka za pumpu vozaču na autocesti: da, na Zemlji ima zraka, dobrodošli. Doduše, ima ga sve manje, dosta je „pumpi“ posječeno i pojeo ih je pijesak, ali uz malo pliće disanje zraka ima za sve.
Gledajući, pak, iz perspektive pesimistične budućnosti, Flora u orbiti mogla bi nadživjeti imenjakinju na Zemlji. Ako se umiješa svemir, kao glavni regulator zbivanja u sebi, nije isključeno da oko Zemlje napravi ovakvu prozirnu opnu, ne zato da održi ljude na životu, nego da mu ljudi ne zagađuju ostatak.
No, ipak, kada ne bi bilo ljudi, ne bi bilo ni svemira, nismo u Houstonu, unatoč uključenoj hjustonskoj tehnologiji, nego u galeriji gdje kugla simbolično naglašava „biološku međuovisnost između ljudi i biljaka te potencijal dubokih međuvrsnih veza“.
Instalaciju bi se slikovito moglo protumačiti i kao privremeno rješenje za čovjeka u slučaju da sam sebi iskopa preveliku rupu, odnosno da mu Zemlja otkaže gostoprimstvo, pa mu je jedini spas uzeti dva-tri sendviča, sjesti među aglaoneme i alokazije i potražiti sreću izvan granica naše atmosfere. Možda ubaciti i koju teglu s krumpirima. Kao što onaj kojeg su bacili s nebodera komentira svoje padanje: so far, so good.
Usporimo li njegovo padanje, dobili smo presliku našeg prezenta na Zemlji. Iako univerzalni razum kaže da je jedina mogućnost usporiti, kontrolori civilizacije ne slušaju, ne zaustavljaju metastaze na planetarnim plućima. Ne radi se o sprečavanju neizbježne propasti, nego o njezinu usporavanju. Ne radi se o spasu Zemlje, za to je odgovoran svemirski kontrolor, velika je vjerojatnost da nas nije uključio u svoju jednadžbu, radi se o tome da dišemo što je moguće duže. Pa onda i omogućimo tehnologiji da omogući aglaonemama i alokazijama proizvodnju kisika u nezračnim okolnostima. Možda to i nije zauvijek, ali svaki se dan računa.
S druge bi strane Flora u prozirnoj kugli (što zapravo odgovara Fauni u prozirnom akvariju) mogla biti ukras nekog ekskluzivnog interijera, predvorja velike banke, istodobno instalacija i vegetacija, nešto kao ažurirani fikusi i filadendroni. Možda će to jednog dana biti banka za zrak, umjesto zlata u trezoru, štediše u njoj drže prozirne kugle s biljkama koje proizvode kisik. Svako toliko dođu sa rezervoarom, naplatiti kamate. Ili će se i zrak posredstvom zračnih kartica vaditi na zrakomatu.
Tezu o biološkoj međuovisnosti i potenciranju međuvrsnih veza instalacija potkrepljuje očitim primjerom, i biljkama i životinjama i ljudima zrak je nužan, ali proizvode ga samo biljke, unutar granica kugle ne može disati ni riba ni majmun ni čovjek. Drugim riječima, što je biljaka više, i zraka je više, nasuprot tomu, čim je nas više, tim je zraka manje.
Temeljna ideja tehnološki suverene izvedbe Ex.A.R.U.-a (Exo Auxiliary Unit / Egzo pomoćne respiratorne jedinice), imerzivna spekulativnog projekta osmišljena za istraživanje mogućnosti ljudskog preživljavanja u ekstremnim uvjetima poput svemira, jest pružiti kritički uvid u trenutačnu ekološku krizu na Zemlji, a pozivanjem na disanje kroz masku simbolično se pozivaju sudionici na preispitivanje svog odnosa prema okolišu. Kugla sa zatvorenim ekosustavom također upućuje na svemirsku infrastrukturu gdje se zrak čuva u spremnicima, ali i karikira suprotstavljenost čistog zraka unutar kugle i onoga izvan nje, zagađena antropocenom odnosno kolektivnim efektom čovječanstva na planetarni ekosustav. „Otisci naše tehnološke aktivnosti su razasuti po svakom pedlju planete do te mjere da se potencijalno mogu otkriti kao novi geološki sloj. Posljedice Antropocena su masovno izumiranje bioloških vrsta, ugrožavanje ekološke ravnoteže i klimatske promjene. Ako se efekat Antropocena na biodiverzitet nastavi sadašnjim tempom ekološki modeli sugeriraju da će 75% biljnih i životinjskih vrsta nestati za nekoliko stoljeća.“
Za razliku od instalacije „San jednog stabla“ Davora Sanvincentija, predstavljene nedavno u Francuskom paviljonu gdje je drvo gledičije bilo obješeno korijenom prema gore, ilustrirajući njegove snove, da bi ga se potom, po završetku izložbe, zakopalo natrag u zemlju, takoreći probudilo ga na javi, za pomoćne respiratorne jedinice, aglaonemu i alokaziju, nema odmora, nego se kisik neumorno proizvodi. Posredstvom sofisticirana skupa senzora i sustava za zalijevanje, biljke fotosintezom održavaju okolnosti nužne za ljudski život, nema za njih spavanja.
Iako bi lansiranje mogle doživjeti poput sna, kao što je i Gagarin, prvi je vidjevši iz orbite, Zemlju proglasio Rajem. U međuvremenu slika Raja polako blijedi, iako je i dalje u svemiru najljepša, Zemlja gubi kolore. S jedne strane svijeta sitan svjetlosmeđi pijesak potiskuje područja zelenoga klorofila, a istodobno ga s druge strane svijeta potapaju blatne tamnosmeđe bujice. Čovjek je otišao među zvijezde, ali nije uspio doći do vode iz najvećega slatkovodnog podzemnog jezera smještena ispod pustinje Gobi, pete najveće na svijetu.
Oni koji se brinu za Zemlju, mogu odahnuti, Zemlja će preživjeti, otpuhnuti čovjeka s površine, kao što čovjek otpuhuje dosadnog mrava s ramena. Nismo u misiji spašavanja Zemlje, nego sebe, kao što ni pas ne laje radi sela. Svijet će preživjeti ako pjesnik ne napiše novi stih, ali on neće. On oglašava crveni alarm, zabrinut za život svoje pjesme, koje nema bez čovjeka na Zemlji, a njega nema bez kitova i bez krumpira. Dorotea predviđa budućnost, svaki će čovjek zagrliti svoju biljku, zatvoriti se u prozirnu kupolu, bezbroj tih kuglica dignut će se iz bivšeg Raja, kao što su se u njegovim blistavim epizodama dizali mjehurići iz čaše pjenušca i rasplinuli u eteru.