Dijalozi
Katarina Kovčalija
Gledajući rendgensku fotografiju svoje zarasle fibule, prijatelj fotograf na doktorovu zadovoljnu opservaciju: slika izgleda sasvim dobro, pogledajte i sami, odgovara: nije baš izoštreno.
Gledajući ovih pet izloženih slika velikog formata izbliza, izgledaju gotovo apstraktno, međutim, odmaknuvši se nekoliko koraka, vidimo kako amorfne forme oblikuju posve realističan prikaz, i to do te mjere da izgledaju poput fotografija, također nisu baš izoštrene, pomalo podsjećaju na one rendgenske, tek na drugi pogled raspoznajemo dijelove tijela, gležnjeve, koljena, trbuh, vrat, također su takoreći jednobojne, s time što podloga nije prozirna i ne prosvjetljava kao rendgenski ekran, nego smeđa, izdvojene su stranice Katarinina anatomskog atlasa od natron papira. Razlika ima još, ne radi se o negativu, iako sadržaj izranja iz crnog, nego o pozitivu; to nisu kosti, koje su unutra pa ih ne vidimo, nego kompletni dijelovi, kakve ih izvana vidimo; jedna od njih predstavlja trbuh, dio tijela koji rendgen nikad nije vidio. Povezuje ih to što su rubno prepoznatljivi, u naizgled apstraktnim svijetlim površinama koje izranjaju iz mraka tek treba prepoznati articulatio genus na bolničkom ekranu ili koljena u Galeriji SC.
Ponovo prilazimo bliže, prijelazi iz tamne pozadine u svijetli sadržaj odvijaju se vrlo nježno. Štoviše, suočeni s tako velikim formatima slika uspravlja nam se pitanje o tehnici izrade, kakav je to nepoznati trik upotrijebila autorica? Realističnim prikazom posve nagovoreni na fotografsko ishodište pomišljamo kako je snimka provedena kroz neki efekt ili joj je smanjena rezolucija. Papir je prilično tanak, čavlićima pričvršćen, pojavljuju se nabori kao da je od tanke tkanine što, s obzirom na ekstremno povećane motive, potencira začudan doživljaj. Papiri su očito bili u roli, vide se spojevi, ali na njih bez problema pristajemo zato što ih sadržaj proglašava posve nebitnima. S druge strane, nepravilni, mjestimično potrgani rubovi posve su djelatni, to bi mogao biti spašeni artefakt iz Leonardova vremena. Tanak papir iskrzanih rubova vrlo je fragilan, ne vide se potezi, iako je dobar dio slike ispunjen crnom bojom. Slika koja predstavlja gornji dio ramena i vrat, ogromnih dimenzija, anatomski je precizna, čini se da je rađena u proporciji jedan prema jedan, što bi značilo da je model pripadnik nekoga divovskog plemena. Klavikule i muskulatura majstorski su oblikovani, sve je riješeno svjetlom i sjenom, bez ikakva vidljiva traga učešća autorice u njegovoj izradi, kao da je posve usavršila tehniku Veronikina rupca, pa je, koristeći se njime, pripadniku tog plemena uzela otisak. Recimo da je papir foto, grafički ili bilo kako osjetljiv, te da je u prvoj fazi bio u tekućem agregatnom stanju, kojeg se onda polegnulo po ramenima i vratu tog kolosa i ostavilo da poprimi sve njegove udubine i izbočine, pa ga se onda uspjelo nekako skinuti i objesiti na zid da preuzme, ne kruto, nego polukruto stanje.
Iako znamo kako rola takva formata sigurno nije mogla preživjeti rušenje babilonske ili bilo koje druge arhive, iskrzani tanki pergamenti pobuđuju dojam drevnosti, gotovo arheološkog artefakta, dragocjena, posve uščuvana dokaza o nekoj civilizaciji prije našeg vremena koja je raspolagala nama nepoznatim tehnikama.
Današnja im civilizacija pokušava doskočiti suvremenom tehnologijom, međutim, sasvim se približivši ekstremno povećanu kadru detalja tijela na slici, i dalje pomalo sumnjajući na nekakav otisak, vidimo da su to i dalje nepravilne točke, čak i pod tiskarskim bi povećalom to i dalje bila zrnca prašine, raspršeni oblaci, a ne pikseli, to bi trebalo biti ekstremno snažno računalo. Povećan na ovaj format, original je morao biti barem 16 K, a takav nemaju ni Gilbert & George, za koje je Apple napravio specijalno računalo.
Pod povećalom primjećujemo sitnu izlomljenost papira, na crnim su se površinama slike pojavili sitni valovi, kao kad se noktom glanca staniol od čokolade, prvo se sasvim izravna, a onda se pojave ovakvi valovi, bezbrojnim se potezima narušava površinska napetost papira, izranja njegova unutarnja struktura, dokazana je materičnost, otklonjene sumnje u prisutnost tehnologije, nije otisak, nego crtež. Međutim, nije ni crtež, doznajemo da se radi o kistu, slike su nastale lazurnim nanošenjem crne boje za beton.
Pridružujući izložene slike nazivu, mogli bismo pomisliti kako se dijalozi odvijaju između čovjeka, kao vlasnika, možda čak direktora, i pojedinih dijelova tijela, kao njegovih djelatnika. Gledajući ih raspoređene po galerijskim zidovima, dovedeni smo u poziciju čovjeka koji komunicira sa svojim djelatnicima. Iako mozak pokreće ruku ili nogu, red je i njima dati riječ, sastanak je otvoren, karte su na stolu, odgovaraju li im komande, možda neki prijedlog mozgu ili dogovor gležnjeva i koljena o efikasnijoj suradnji ili njihov zajednički prijedlog trbuhu o redukciji unosa hrane. Slušajući nečujan dijalog, u mislima se okrećemo sebi, ispričamo se svojim plućima na popušenim cigeretama, zahvalimo gležnjevima na ustrajnosti, obećamo koljenima kako ćemo u najskorije vrijeme otići na tu operaciju meniska. Zatim nam misli pobjegnu prema nekim drugim važnim pitanjima, događa li se u želucu isto ono što i u žilama kad se popije čaša vina… Potom pozornost usmjerimo natrag na slike, tko zna što je autorica s njima razgovarala, da li se i njezin dijalog vodio doslovnim značenjem dijela tijela ili ju je zanimala njegova emocija? Unutarnji doživljaj zgloba kao važnog kotača u mehanizmu kretanja, naglasiti njegovu snagu poniranjem u predimenzionirani prikaz ili jednostavno suočiti čovjeka s unutrašnjom inteligencijom tijela.
Na kojoj se razini odvija njezin dijalog saznajemo iz uvodna teksta Sare Mikelić: „Slike traže od promatrača privremeno odricanje od analitičkog okvira: potrebno im je pristupiti naizgled ‘naivno’, s pozornošću koja ne traži konačno značenje, nego dopušta iskustvu oblikovanje kroz ritam vlastite emocionalne, estetske i duhovne introspekcije.“ Slijedeći tu uputu odvraćamo pozornost od vizualne privlačnosti tih „bakrenih monokroma“ (S. M.) koji kao da oživljuju na organičnosti natrona i riječ prepuštamo emocionalno-estetsko-duhovnom koordinatoru, jednom riječju, subjektivnom doživljaju. Iznenađenje je prvo izazvano velikim formatom, zatim prigušenom atmosferom koja priziva voštanicu kao izvor svjetla, potom oblikovanjem sadržaja, iako znamo da su slike nastale kistom i dalje nam se čini da su prepoznatljivi oblici nastali grupiranjem grafitnih čestica. Ali zapravo ne grupiranjem, nego njihovim nestajanjem, mjestimičnim prorjeđivanjem, povlačenjem u zgusnutu masu pozadine, da su motivi, nagovoreni od svog unutarnjeg bića, izišli iz mraka i stupili na scenu osvijetljenu sepija reflektorom. Pojedinačnim replikama, izraženim nježnim prijelazima, utvrđena je povezanost između pojedina dijela tijela i cjeline svemira, između pupka kao malog planeta u prostranim i slabo naseljenim Oortovim oblacima. Zahvaljujući finom sjenčanju, doimaju se trodimenzionalno, poput neobične studije portretiranja pojedinih dijelova skulptura pronađenih na policama starih majstora. Štoviše, pomišljamo da se upravo na toj liniji i odvija komunikacija, Katarina im replicira i odabirom motiva i njihovom izvedbom. U njezinu okviru odvija se dijalog unutarnjeg i vanjskog, sadašnjosti živih dijelova tijela i prošlosti svih njihovih inkarnacija, pa čak i, rekao bih, uspjela materijalizacija onoga s druge strane ogledala, kao da to zapravo i nisu, koliko god izgledalo tako, koljena, trbuh, ramena ili gležnjevi, nego njihovi duhovi.